PERKOVIĆ I NOBILO OBEĆAVAJU POČETAK LUSTRACIJE I U HRVATSKOJ

DESET dana uoči početka suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pred sudom u Muenchenu zbog organizacije ubojstva Stjepana Đurekovića, zagrebački Večernji list u turboekskluzivnom naslovu tvrdi da “Perković iz zatvora prijeti: Otkrit ću tko su bili Udbini doušnici u redovima HDZ-a”. Ima nas koji ne razumiju baš najbolje kome Toni Nobilo i Perković točno “prijete kad HDZ-u prijete HDZ-u”, najčešće se njihove prijetnje odnose na Vladimira Šeksa, no to i nije neka osobita novost: ni do sada nisu mu nanijeli neku osobitu štetu, a čini se da nije ni on njima. Znači, morao bi netko (ili neki drugi, plural) biti posrijedi! Pod uvjetom da nije riječ o uobičajenom Nobilovu mlaćenju prazne slame putem medija, što on redovito radi tijekom svojega odvjetničkog posla, zavaravajući tek hrvatsku javnost – budući da u zapadnom svijetu, pa tako i u ovom slučaju njemački, sudovi uglavnom ne vode računa o medijskim spinovima i meglama kalnim, ili ih pak smatraju nedopustivim pokušajima pritiska na nezavisno sudstvo – treba pošteno kazati da je već sama najava tih “novih otkrića” za svaku pohvalu. Ako bi Perković i Nobilo (nejasno je zašto se ne spominje i Mustač!) doista, makar pred Nijemcima, otkucali “Udbine doušnike” koji su i danas “aktivni” i vjerojatno na nekakvim položajima i funkcijama, bio bi to doista divan početak lustracije, zar ne? Hrvatska država (DORH, MUP, USKOK, sudstvo, Vlada…) mogla bi pokrenuti logične, a nužne postupke nakon toga! Imala bi konkretna imena i autentičnog svjedoka/e, ružno klupko represivnoga komunističkog zla počelo bi se konačno odmotavati i u posljednjoj neokomunističkoj zemlji u ujedinjenoj Europi, u tamnom vilajetu, kakav je Hrvatska bila i kakva po tom pitanju jest. Dakle, s riječi na djela: neka ih oni konačno otkrije – što li ste čeka! – poglavito te mučke “Udbine doušnike u redovima HDZ-a, danas velike klerikalce i radikalne desničare, a još su aktivni”. Neka kažu GDJE su to “još uvijek aktivni”, u kojoj i kakvoj tajnoj ili javnoj organizaciji, sad kad Udbe navodno više nema, kao što nema ni mrtve Jugoslavije, pa – sudbo kleta! – nema niti tko platiti troškove njegove obrane, odnosno Nobilovih usluga (usporedbe radi, general Markica Rebić svojedobno je Nacionalu kazao kako je u haaškom slučaju Blaškić “Nobilov honorar bio 45.000 njemačkih maraka mjesečno plus svi troškovi”, pa je država Hrvatska samo u razdoblju od 1996. do 2000., za obranu generala Tihimira Blaškićevu obranu isplatila čak 38 milijuna dolara, pa je zauzvrat osuđen na “samo” devet godina robije, koliko je ionako izdržao u scheveninškom pritvoru). Milanovićeva Kukuriku Vlada, odnosno Ostojićev MUP, ne želi s Nobilom ući u sličnu financijsku avanturu i u slučaju Perkovića, opravdano tvrdeći da današnji MUP nije pravni sljednik negdašnje Udbe, iako Nobilo nastoji dokazati drukčije, pa čak prijeti državi tužbom zbog toga. Stoga, ako i taj “detalj” uzmemo u obzir, ne bi bilo loše, ako bi ZA OSVETU Perković usput – osim spomenutih “”Udbinih doušnika u redovima HDZ-a, danas velikih klerikalaca i radikalnih desničara, a još su aktivni” – prokazao i SVE DRUGE članove i nečlanove svih današnjih stranaka, bez obzira na rasnu, vjersku, nacionalnu i spolnu pripadnost koji su sudjelovali u tom udruženim zločinačkim petoljetkama, desetljetkama, polustoljetkama. Bio bi to doista odličja i povijesnog pijedestala vrijedan čin (naime, to da prokaže SVE, a ne samo HDZ-ovce), usput višestruko koristan: recimo, tako bi se preduhitrila mogućnost da – samo na primjer – otac premijera Milanovića ne bi sada iz HDZ-a ponovo pobjegao u SDP u slučaju da se Perković nepotrebno usko ograniči na HDZ, što vrijedi i za druge očeve, npr. Josipovićeva, ali i za cijeli niz hrvatskih najuglednijih muževa koji su na vrijeme zbrisali iz HDZ-a, poput doživotnog predsjednika Mesića, itd. Isto tako, pomoglo bi to i pravilnom nastavku i razvoju parlamentarnoga života u Hrvatskoj, jer bi se preduhitrio masovno napuštanje HDZ-a i njihov bijeg u SDP ili neke druge stranke (pa bi im i Tomislav Karamarko vjerojatno bio zahvalan), kao što bi se, konačno i to, abolirala i daljnja politička apsitencija onih suradnika Udbe koji se nisu stranački angažirali do sada. Jedino, morao bi Perković ipak pripaziti da sebe ne bi uvalio u dodatnu, makar buduću neku nevolju – ako kojim slučajem u Muenchenu ispadne da je “nevin” kao što tvrdi da jest – s “popisom na kojemu su navodno i organizatori ubojstva Brune Bušića”. Naime, detaljno otkrivanje takvoga, dosad nepoznata “popisa”, moglo bi značiti da je na svojedobnom zagrebačkom suđenju Vinku Sindičiću zbog ubojstva Bruna Bušića – gdje je Perković bio svjedok – ili lagao, ili je sakrivao poznate mu podatke, sve pod zakletvom, a što je jednako kažnjivo. Na kraju, svakako bi se – makar za vrijeme procesa – morao minuciozno skockano koncentrirati da se ne dotakne i uloge vlastita branitelja u suradnji sa Službom državne sigurnosti kroz institucije tadašnjeg sustava, kako u doba kad je Nobilo bio zamjenik OJT-a, tako i prije, i poslije toga, što znači, u razdoblju u kojemu Nobilo nije prestajao biti njegovim odvjetnikom. Jer, vjerojatno se navodna Perkovićeva “prijetnja”, upravo zbog Nobila, i ograničava (nažalost, preskučeno i preusko) na HDZ, čiji član Nobilo nikada nije bio, iako se ionako ta “prijetnja” čini donekle promašenom: HDZ nije izručio Perkovića, kako god se okrene. A to je još jedan argument u prilog dobre strane “osvete”: naprosto treba prokazati sve! No, nema razloga za zabrinutost, treba biti optimist, ne klonuti duhom: ako su u selekciji svojih saznanja o kriminalnom djelovanju Udbe tijekom samoupravnog socijalizma i poslije njega, Perković i Nobilo bili do sada dovoljno koncentrirani (“fokusirani”, rekao bi premijer Milanović, koji najbolje zna što znači biti “fokusiran”), onda će valjda izdržati još malo: brzo se ta suđenja u Bavarskoj obavljaju, dokazni postupak, saslušanje svjedoka, osuda ili oslobađanje, rokovi žalbe, sve to odvija se neumoljivom lakoćom, rijetki su zastoji, nema upetljavanja po “liniji” političkog ili medijskog pritiska na sudove (tu i tamo pojave se sitni problemčići s Europskim uhidbenim nalogom, i slično, no zanemarivo je to). Uostalom, poznato je da su potrebni nadljudski napori da se neprijateljski njemački agresorski stroj zaustavi kad se on jednom pokrene, kao mercedesov dizelaš u punom zaletu, uostalom, ali zato – rudari, sretno! Izvorni članak pogledajte OVDJE