Pernar ne treba slušati Thompsona, ali ni udarati naše žrtve

Prvim kongresom kojega su u prepunom zagrebačkom Lisinskom u nedjelju održali članovi Živoga zida, a koji je trajao više od tri sata, čini se da se ovaj, do sada još uvijek više protestni pokret, sada i formalno pretvorio u pravu političku stranku. Iako su njegovi zastupnici prisutni u Hrvatskom saboru, dapače, jedni su od najaktivnijih, ali i najincidentnijih, većina se živozidaške retorike zapravo na koncu svodi  na performanse živopisnog Ivana Pernara i njegovih milijardu objava na Facebooku, na kojemu ga prati vjerno prava vojska sljedbenika. Prema posljednjoj anketi, onoj koju je objavila Nova TV, treća su politička snaga u zemlji. S potporom od 13,8 posto birača za drugoplasiranim SDP-om zaostaju tek 4,2 posto, a popularnost im raste. I nastavi li se tim uzlaznim tempom, doći ćemo u situaciju u kojoj će Živi zid preskočiti polumrtvi SDP, svrstavajući se odmah iza vodećeg HDZ-a, kao što je to prije nekoliko godina bila situacija i s tadašnjim ORAH-om Mirele Holy. Koji je poslije neslavno skončao, pokazujući zorno kako popularnost može biti varljiva kategorija. Njih više nema, ali je SDP, čak i ovakav, gotovo nikakav, ipak opstao. No, u ovom su slučaju velike šanse da će Sinčićeva ekipa s lakoćom ostaviti smušenoga Bernardića i njegov posrnuli tim iza sebe. I to je potpuno u redu. A u redu je jer je potpuno legitimno.

Sinčić kao Che Guevara

Živozidaši se, naime, bore. Svim silama i svim raspoloživim sredstvima, ne izlazeći iz zakonskih okvira, ali na način koji do sada nije radila ni jedna politička stranka u Hrvatskoj. Možemo ih ne simpatizirati, smatrati ih opasnima demagozima i populistima (za kojega to političara ili stranku do sada nismo rekli?), uvjeravati građane da su oni gotovo poluvojno-polunaci organizacija koja lupeta priče koje nemaju uporišta u stvarnom životu, da ''baljezgaju'' o stvarima o kojima pojma nemaju, ali, stvarnost ipak pokazuje da se na njih ozbiljno računa. Barem dio hrvatskih građana koji je za njih glasao, koji im vjeruje i koji će za njih glasati ponovno. Jer, primjerice, u usporedbi s konfuznim SDP-ovim šefom Davorom Bernardićem, koji se, čini se, snalazi isključivo kada u Zagrebu kiši pa je grad lijep, čak i pomalo usporeni, smireni Ivan Vilibor Sinčić djeluje poput Che Guevare. A to vodeća ekipa iz Zida zacijelo i priželjkuje. Sinčić je tako, barem u javnosti, potpuni opozit neobuzdanom Ivanu Pernaru, kojega ne samo da je teško pratiti, već je njegov tijek misli prilično kaotičan, a opet, u brojnim je trenucima pokazao itekakvu svjesnost težine trenutka i vremena u kojemu živimo. Lucidne momente zatim zasjeni djetinjastim potezima i izjavama, od kojih svakoga pribranoga zaboli glava. Pokazao je to i u Lisinskom, više nego zorno, ali ne i prvi puta dajući izjave kako ''Hrvatska treba napustiti EU i NATO i približiti se Rusiji i Kini''. Ali, zašto baš toliko Majčici Rusiji, to valjda isključivo samo Pernar zna, sumnjamo da Putin time razbija glavu, ali ne treba zanemariti da Pernar ima dobre kontakte s ruskim veleposlanstvom u Zagrebu. Nije ni to nevažna informacija. Živi zid do sada se pažljivo klonio ideoloških pitanja, zato su ih i smatrali populistima, a nisu se ni busali u prsa hrvatska. Izjavljivali su da oni svoj nacionalni integritet pokazuju svakodnevno u onome što rade, pomažući siromašnima, blokiranima, ovršenima i obespravljenima, odlazeći na mučne deložacije, a potom u policiju u koju ih se redovno privodilo. Kada su ušli u Sabor, parlamentarna im je govornica omogućila dobivanje širokog auditorija, koji je do tada uglavnom bio sveden na lokalne događaje i izvješća s deložacija. Sada su na svojem prvom kongresu stavili i hrvatske zastave te na sveopće čuđenje, sastančilo se dok su u pozadini svirale domoljubne pjesme. Nešto se stubokom promijenilo u njihovoj koncepciji- logično su shvatili da, žele li iz protestne grupacije postati zaista ozbiljna stranka za koju će građani glasati, mora ići i pripadnost Hrvatskoj, jer, koliko god nam bilo egzistencijalno teško, moramo znati gdje živimo i kome pripadamo. Ivan Vilibor Sinčić predstavljen je i kao budući hrvatski premijer, a on sam, u svojem je govoru optimistično najavio ''kako će u budućnosti puniti i veće dvorane od Lisinskog''. Do sada se odmicao od nekih teških izjava, ali, sjetimo se, nije li se pola države smijalo kada je taj mladić krenuo u utrku za predsjednika države pa gotovo ušao u drugi krug? Dakako, ono što nudi Zid, a ima tu svega i svačega, na granici iracionalnog i znanstvene fantastike, tema je o kojoj bi se mogle ispisati kartice teksta. Ponajprije odlazak iz EU i NATO-a, borba do krvi protiv bankarskog sustava, korupcije, otvoren prijezir prema inozemnim multikompanijama, za koje drže da će porobiti Hrvatsku i njezine građane te stalno pozivanje na to da kuna mora ostati nacionalna valuta, a nikakav prelazak na euro.

Ipak hrvatske zastave

Ugledni analitičari smatraju da su ono najopasnije što dolazi iz Živog zida, osim povremenih opskurnih teorija zavjere, koje mogu biti i simpatične, ako to netko voli- njihove ekonomske ideje i programi. No, nećemo ovdje o tome, neka se time bave oni koji se u ekonomiju razumiju. Ono što nam je zaparalo uši jest teza koju je Pernar u nekoliko navrata iznio- da je vojno-redarstvena akcija ''Oluja'' imala za cilj etničko i nacionalno čišćenje Srba na tim područjima. Izjavio je to i na srpskoj televiziji ATV u Banja Luci, u studenom 2016. godine, izazvavši pozitivne reakcije domaćina, ali i bijes i nevjericu u svojoj državi. Tada je kazao:  ''Oluja kad je završila, Srba u Krajini više nije bilo. Ne morate nekog protjerati oružjem, možete iskoristiti strah. Srpske vođe su u Oluji rekli Srbima u Krajini da ako ne pobjegnu da će biti masakrirani. Širili su paniku. Imali su plan da imaju etnički čistu zemlju, i zato kad su shvatili da neće uspjeti Krajinu zadržati kao dio Srbije, odlučili su sve te ljude preseliti. Postojao je razlog zašto je odbijen plan Z4. Hrvatska je Srbima ponudila dio autonomije, Srbi su to odbili”. Tvrdio je jasno da je ''Oluja'' bila-etničko čišćenje. Zaboravio je Pernar pritom da je upravo ''Oluja'' bila briljantno, sa svih aspekata, moralnih, vojnih i etičkih, izvedena vojna akcija, o kojoj se danas uči i na američkim vojnim učilištima. Upravo kao primjer takve akcije. Treba još dobro proučiti povijesne fakte, prije negoli se upušta u olako kvalificiranje činjenica koje očito nije dobro proučio. Sada, kada se praktički penju na drugo mjesto, pušući tako za vrat SDP-u, a potom i HDZ-u, postavlja se logično pitanje: upravo stoga što se do sada nisu bavili ideološkim i nacionalnim pitanjima u kontekstu onoga što smatramo nacionalnim, znači li to da građani Hrvatske zaboravljaju Domovinski rat? Da im je dosta prošlosti u kojoj živimo godinama, jer ih je teret preživljavanja toliko pritisnuo da ih ne zanimaju ni Maslenice, ni ''Bljeskovi'', ni ''Oluje'', ni mirna reintegracija Podunavlja? Da smo izgubili osjećaj za nacionalne vrijednosti u strahu da nam ne isključe struju i nije nas više briga? Čak se ne pitamo ni kakvu će nam povijest djeca učiti u školama? Je li to moguće? I još sada, kada 1. svibnja obilježavamo godišnjicu akcije ''Bljesak''? Mislimo da ipak nije. Da, živimo zaista teško, nikada teže u svojoj mladoj državi, da, blokirani smo, ovršeni, neplaćenih računa i kredita, gotovo zgaženi. Odlaze nam mladi ljudi; i ne samo oni, odlaze kao što su nekoć odlazili njihovi preci, trbuhom za kruhom. Valja sve ovo izdržati, kako ćemo, nitko ne zna. Ovdje se živi dan po dan, planovi propadaju. Ali, narod koji zaboravlja svoju prošlost, ma koliko mu teško bilo, ne može imati ni budućnost. Ma koliko mi ostali zaglavljeni u ideološkim podjelama, a život ide dalje, povijest se ne smije falsificirati, ni prekrajati. Ona se može dopunjavati, o njoj se može raspravljati, to i jest zadaća povjesničara, kao i vojnih stratega, ali Ivan Pernar, bez ikakve osobne uvrede, ili netko drugi, treći, četvrti… ipak moraju savladati povijesne činjenice. One stvarne i točne; previše je života otišlo da bi se stvorila ova država, kakva je, takva, naša je, nemamo rezervu. I zato treba poštivati sve naše žrtve, jer da nije bilo njih, ne bi ni Pernar danas mogao neometano govoriti o masonima, GMO-u, ili letećim tanjurima. Ne mora slušati Thompsona ako ne želi, ali neka ni ne gazi po onima koji su zauvijek nestali da bismo mi mogli slobodno govoriti.