Pismo Vukovarke: Gospodo, nismo se bojali tenkova i zvjerskih mučenja, ne dolazite i ne dirajte u naše rane!

Takvim pristupom se nikada neće uspostaviti mir, naš zrak je opterećen nacionalizmom, a zemlja po kojoj hodamo plače i vapi za očuvanjem uspomena i sjećanja na sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile za vrijeme agresije na Grad. Mi Vukovarci ćemo ovu Vladu i Predsjednika duboko zapamtiti jer su nam htjeli uzeti jedino što nam je još ostalo, ponos i hrabrost da očuvamo sjećanje na sve one kojih više nema. Već duže vrijeme razmišljam kakvu poruku uputiti iz Vukovara za skorašnje obilježavanje najveće tragedije koju smo proživjeli za vrijeme okupacije i progona iz Grada, točnije 18., 19. i 20. studenoga 1991. godine i došla sam do zaključka da mi stradalnici tih događanja imamo jasne i bez interesne poruke iz kojih je razvidno da Predsjednik, Vlada, pojedini zastupnici u Saboru nisu ispunili svoje obveze prema našem Gradu, a time niti prema njegovim stanovnicima. Često se pitam u čije ime su nas prisilili da zajedno žive žrtve i agresori, da se svakodnevno susreću, pojedini zajedno moraju i raditi, a najveće traume proživljavamo mi koji još uvijek tražimo svoje nestale. Vukovarci ne traže ničiju milostinju, oni se ne boje niti gladi, u zadnje vrijeme niti hladnih radijatora, oni samo traže oduzeta im prava na dostojanstven život jer su do početka agresije bili najbogatiji stanovnici u bivšoj Jugoslaviji. Živjeli smo sa 20 različitih nacionalnih manjina i nikada nije bilo međunacionalnih sukoba, bile su jedinstvene škole, vrtići i sve je zračilo zajedništvom i međusobnim uvažavanjem. Ni danas nam nije jasno čiji je to osobni interes pobijedio da u Gradu imaju škole i vrtiće u koje idu samo učenici i djeca srpske nacionalnosti iako je Grad Vukovar u Hrvatskoj i sve troškove snosi Hrvatska, za razliku od naših Hrvata u Srbiji koji se ne smiju javno niti izjasniti o svojoj nacionalnoj pripadnosti, a kamoli da imaju svoje škole i vrtiće. Takvim pristupom se nikada neće uspostaviti mir, naš zrak je opterećen nacionalizmom, a zemlja po kojoj hodamo plače i vapi za očuvanjem uspomena i sjećanja na sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile za vrijeme agresije na Grad. Mi Vukovarci ćemo ovu Vladu i Predsjednika duboko zapamtiti jer su nam htjeli uzeti jedino što nam je još ostalo, ponos i hrabrost da očuvamo sjećanje na sve one kojih više nema. Ministar Matić svakodnevno ponavlja da će ove godine za događanja u vrijeme obilježavanja tragedije Vukovara biti odgovoran Grad Vukovar jer je on i organizator istoga, a mi stradalnici Vukovara poručujemo ministru Matiću i ostalima u Vladi da ih mi ne želimo te dane u Svetom Gradu Vukovaru nakon njihovog terora prema istome u vidu postavljanja famoznih ploča na ćiriličnom pismu, a nedugo i uhićenja roditelja poginulih branitelja i samih branitelja koji su pokazali neustrašivu hrabrost i smjelost skidajući iste. Gospodo, nismo se bojali tenkova, zrakoplova, brodova, metaka i na kraju zvjerskih mučenja zadnjih dana otpora, a kamoli vaših hapšenja i suđenja. Mi ovaj Grad volimo bezinteresnom ljubavlju, vratili smo se u njega da čuvamo grobove i njegujemo i odgajamo mlade naraštaje u duhu kršćanstva i da se nikada više ne ponovi ova tragedija. Molimo Vas ne dolazite te dane u Vukovar, nemojte dirati u naše rane koje još uvijek nisu zarasle, poštedite nas svoje ironije i uživajte daleko od nas. Zar zaista tražimo puno od Vas. Da nas volite i cijenite kako pričate i kako se zaklinjete kad Vam trebamo da ostvarite svoje sebične interese, tada nas ne bih toliko ponizili postavljajući u okrilju noći ploče na ćiriličnom pismu. Možete nam uzeti sve što imamo, možete nas dovesti do neimaštine i gladi, ali nam ne možete i nećete oduzeti ponos, dušu i srca u kojima čuvamo uspomene na sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile. MOĆ VAŠIH RIJEČI DA VAM JE VUKOVAR I VUKOVARCI UVIJEK NA PRVOM MJESTU POSTAJE NIŠTAVNA KAD JE NE PODRŽAVAJU DJELA. U ime mnogih siromašnih i gladnih molimo Vas da novac koji bi utrošili vašim dolascima u Grad Vukovar povodom obilježavanja najveće tragedije stanovnika istoga proslijedite njima i time im bar na kratko ublažili patnje i poniženja kroz koja prolaze ne svojom krivicom već Vašom nesposobnošću za obećani bolji život kad ste preuzimali vlast. Samo takvim pristupom ćete nas uvjeriti u iskrenost Vaših riječi i tek tada će dobiti na jačini jer iza njih će stajati konkretna dijela. Od srca hvala što ćete shvatiti našu molbu.

I ove godine obitelji nestalih hrvatskih branitelja i civila sudjeluju u obilježavanju tužne godišnjice stradanja i progona Vukovaraca iz njihovih domova samo s jednim pitanjem: Tko je i gdje odveo sve te ljude koji se još uvijek vode u evidenciji nestalih osoba od 1991. godine? Još jednom molimo sve one koji nešto znaju o nestanku tih hrabrih, neustrašivih, predivnih branitelja i civila da ugriju svoja kamena srca i da pokažu kako još uvijek imaju u sebi nesebične savjesti i osjećaja prema umornim roditeljima i djeci u potrazi za njihovim nestalim članovima. Moja mama zvala se Janja Dujić i živjela je u Vukovaru, točnije u dijelu grada koji se zvao Leva Supoderica u blizini zloglasnog naselja Petrova Gora gdje su se događala mnoga zvjerska mučenja i ubijanja nedužnih ljudi. Po saznanjima kojima mi raspolažemo moja mama bila je živa do samog pada, točnije do 18. studenoga 1991. godine zajedno s još nekoliko osoba koje se nalaze na popisu nestalih. Samo nam je Bog svjedok koliko smo muke i uzaludnih pokušaja utrošili pregovarajući s maminim susjedima srpske nacionalnosti, moleći ih da nam samo kažu gdje je moja mama ukopana kako bismo ju smjestili u njenu grobnicu koju ima još od 1975. godine kad mi je otac u njoj pokopan.Time bi završila naša dugotrajna i iscrpljujuća potraga za njom te bismo znali gdje ćemo zapaliti svijeću i odnijeti ruže protkane majčinom dobrotom, nježnošću, nesebičnom brigom i toplinom prema svima. Moja mama nije dijelila ljude prema nacionalnosti, njeno široko i toplo srce imalo je ljubavi prema svima i zato sam jako žalosna zbog njenih susjeda jer nam ne žele olakšati ovu našu agoniju traženja a i sami znaju kakvu je ljubav i poštovanje poklanjala i njima. Bože, budi milostiv i pokaži mi cestu koja vodi k mojoj majci, osnaži mi umornu dušu, ugrij mi srce u kojem se smjestila moja najdraža majka , učvrsti mi ruke da je mogu bar u snu jače zagrliti, izoštri mi vid da mi tama ne ukrade njen topli osmijeh koji me i sada prati na putu punom zapreka, poniženja , nepravdi i ojađenosti, ali i putu punom ponosa jer nam se ostvario dugo sanjani san da imamo svoju Domovinu Hrvatsku. O, Bože još te samo molim da mi ojačaš glas kojim želim cijeloj Hrvatskoj i Svijetu reći da je živjela jedna divna , topla, plemenita i puna ljubavi moja majka po imenu Janja Dujić. Ona nije stvar da bih nestala, ona je jedno biće koje će uvijek živjeti u mome srcu. Ni nakon toliko godina ne mogu pronaći riječi dovoljno nježne i dovoljno snažne kojima bih opisala svoju ljubav prema mami, a niti mogu pronaći riječi dovoljno tužne i dovoljno iskrene kojima bh opisala svoju tugu što je više nema.

• Autor: Joza Ištuk
• Photo: Goran Ferbezar/PIXSELL

Izvorni članak možete pogledati OVDJE