Plenković je kao lider već danas prošlo svršeno vrijeme

Više nije upitno može li Andrej Plenković politički preživjeti vlastitu operaciju nametanja žurne ratifikacije Istanbulske konvencije. Dugoročno ne može. Naime, više nije vjerojatno da će kao šef HDZ-a Plenković uspjeti disciplinirati sve HDZ-ove zastupnike da dignu ruku za konvenciju. Čak i da uspije ratificirati konvenciju uz pomoć glasova oporbe, što je sve manje vjerojatno, bila bi to Pirova pobjeda. A ako se odgodom ratifikacije, kao najvjerojatnijim scenarijem, Plenković ipak uspije izvući iz vlastite zamke, njegova politička budućnost u Hrvatskoj više nije perspektivna. Jer način na koji je pokušao nametnuti ratifikaciju konvencije, kao i njezine političke posljedice za upravljačke procese nad hrvatskim društvom, razotkrile su Plenkovićevu političku paradigmu više od ijednog dosadašnjeg poteza. Jugoslavensko uvezivanje U političkom smislu, eventualna ratifikacija konvencije za Hrvatsku nije samo svjetonazorsko pitanje ni dvojba uvodi li se time u hrvatski pravni sustav rodna ideologija kao obvezujući dio odgojno-obrazovnog procesa. Za Hrvatsku je to najizravnije pitanje odnosa prema državi i državnosti, kao i pitanje hrvatskoga vanjskopolitičkog pozicioniranja u slojevitom i uzavrelom odnosu između SAD-a, Njemačke (zamaskirane kao EU) i Rusije i njihovih politika prema jugoistočnoj Europi. Naime, u slučaju ratifikacije, Hrvatski sabor bi, uz inicijalno osigurani proračun od milijardu kuna, stavio u ravan s državnim institucijama čitavu mrežu lijevo-liberalnih udruga civilnog društva, koje se deklarativno bave zaštitom različitih prava, a stvarno već dva i pol desetljeća rade na potkopavanju temelja države, s jugoslavenskih političkih pozicija, produljujući biološko i konzervirajući mentalno nasljeđe komunizma. Mijenjali su se samo njihovi organizacijski oblici i trenutačni prioriteti zaštite: tako su se u prvim danima uspostave višestranačja i demokratskog političkog sustava borili za zaštitu prava komunističke nomenklature proglašavajući svaku promjenu ili smjenu "čistkom" ili "brojenjem krvnih zrnaca". U vrijeme velikosrpske agresije i etničkog čišćenja pod združenom petokrakom i kokardom, osobitu su pažnju posvećivali zaštiti prava srpske manjine, s očitim ciljem izjednačavanja napadača i napadnutog, poslije rata su se okretali zaštiti ljudskih prava i pitanjima ratnih zločina, čineći sve da Hrvatska ne uđe u NATO i u EU, odnosno da ostane u postjugoslavenskom zapadnobalkanskom regionu. Posljednja je moda globalistička: zaštita prava LGBT zajednice i promocija rodne ideologije, borba za "druge i drukčije". Cilj je, međutim, uvijek ostao isti: difamacija i slabljenje hrvatske države i njezino ponovno jugoslavensko uvezivanje. Ratifikacijom konvencije dobili bi zajamčeni i financirani prostor utjecaja na odgojno-obrazovni proces u Hrvatskoj. A u vidu tijela za provedbu konvencije GREVIO dobili bi i "batinu" kojom će disciplinirati buduće hrvatske vlade i njihove politike. Dobili bi to kao poklon, u trenutku kada je njihova mogućnost utjecaja i ucjena znatno oslabljena: u Hrvatskoj članstvom u NATO-u i EU-u, a u svijetu jačanjem neokonzervativnih političkih opcija u Europi i SAD-u. I to bi dobili od – nominalno HDZ-ove vlade. Ruska ekspanzija Na vanjskopolitičkom planu, ovim potezom Plenković očito kupuje naklonost nove-stare njemačke kancelarke Angele Merkel i svrstava se uz njezinu politiku stvaranja europske naddržavne "vlade". Njezina je politička maksima na Balkanu: Srbija u EU-u, pa što košta – košta. Realno je očekivati da velik dio te cijene ode na hrvatski račun. Plenković poklanja tzv. civilnom društvu upravljanje državom u trenutku kada Donald Trump na čelo State Departmenta dovodi derektora CIA-e Mike Pompea, jer biznismen Tillerson očito nije uspio prilagoditi neokonzervativnoj agendi to tradicionalno uporište neoliberala i globalista. Čini to u trenutku kada šef NATO-a za Europu, američki general Curtis Scaparroti, na senatskom saslušanju kaže kako je ekspanzija ruskog utjecaja mnogo opasnija na Balkanu nego na Baltiku, a širi se preko Srbije i srpskog stanovništva u drugim državama. Taj Plenkovićev izbor poteza i trenutka pokazuje da nije slučajnost njegovo odugovlačenje s LNG-om, niti s nabavom vojnih zrakoplova, da nije slučajno njegovo Vijeće za suočavanjem s prošlošću zapravo imalo zadaću ekskulpirati petokraku... Ali reakcije na Plenkovićevo žurno nametanje Istanbulske konvencije, ne samo u HDZ-u već i u široj političkoj javnosti (koliko god ih mediji nastojali prigušiti), pokazuju da svakoj paradigmi dođe kraj. Osobito kada se vidi da ona počiva na lažnom predstavljanju. Zato je Plenković kao lider već danas prošlo svršeno vrijeme. Za HDZ je danas pitanje budućnosti: hoće li uspjeti spriječiti da ih vođa u svome posljednjem potezu kolektivno zabije u zid i hoće li naći unutarnje snage da sljedeće izbore završe kao ozbiljna stranka? Ili će krenuti putem SDP-a poslije Milanovića. Za političku budućnost Hrvatske je pak pitanje ulazimo li sa sljedećim izborima, vjerojatno već ove godine, u zonu političkoga kaosa u kojem ćemo moći birati: između neprihvatljivog starog i nepoznatog novog. I to u trenutku kada nam je globalni rat Zapada i Istoka ne samo pred vratima, već i u kući. A susjedi ambiciozni. Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija