Anu Horvat četnici su s ostalih 14 Hrvata mučili u kinodvorani. Ubili su ih, ali još se vode kao nestali. Njena kći Anica Salaj pričala je o tjednima užasa i iščekivanja nakon što je posljednji put čula majk.

Ana Horvat je imala 55 godina kad je početkom Domovinskog rata nestala u Tenji, selu u kojem je živjela okružena ljudima za koje je mislila da su joj prijatelji. Radila je kao čistačica u tenjskoj osnovnoj školi, a sa suprugom Stjepanom, metalskim radnikom, odgajala je dvoje djece. Nikad se nikome nije zamjerala, uvijek svima pomagala.

- U to vrijeme već sam bila udana. Suprug, djeca i ja živjeli smo kraj kuće u kojoj su živjeli mama, tata i brat Marinko. Kad se u Tenji počelo zakuhavati, mama je bila sumnjičava. Najviše se bojala za tatu jer su njegova oca ubili u Drugom svjetskom ratu. Kao da je predosjećala, rekla mu je: ‘Ti znaš kako je tvoj otac prošao, pokupi djecu i unuke i idi iz sela’. Ona nije htjela ići. Imali smo puno prijatelja Srba, nismo slutili da će se sve tako završiti. Tata, djeca i ja 28. lipnja otišli smo kod moje svekrve i svekra u Antunovac. A mama je ostala - prisjeća se početaka rata u Hrvatskoj Anina kći Anica Salaj (68).

Još pamti zadnji razgovor

Ubrzo je Tenja bila u blokadi. Više se nije moglo ući ni izaći.

- Tih dana počeli su upisi učenika u srednje škole. Naša se kći trebala upisati, no u Tenji su ostali svi njezini papiri. Moj suprug branitelj krenuo je autom u Tenju po njih, misleći da će se uspjeti probiti. Nisu ga pustili cestom, pa je krenuo poljskim putem i tu su ga uhvatili. Puškama su ga natjerali da izađe, uzeli mu auto, a njega odveli. Tek kasnije nam je susjed dojavio da su ga četnici

uhitili. Bila sam šokirana. Par sati kasnije nazvala me mama i pitala je li istina da je Josip uhićen. Odgovorila sam da ne znam, a ona rekla: ‘Dobro, samo me to zanimalo’. I poklopila slušalicu. Bilo je to početkom srpnja i više je nisam mogla nazvati jer su sve telefonske linije pukle. Nismo se imale priliku ni oprostiti - tužno kaže Anica, za koju su tek uslijedili tjedni užasa i iščekivanja.

O suprugu nije znala ništa, a iz Tenje su stizale grozne vijesti. Čula je da je u selo došao Crveni križ, koji je kombijem vozio ulicama Tenje i megafonom pozivao sve Hrvate da izađu na ulice jer će ih prevesti u Osijek. Tad su četnici vidjeli koliko je zaista Hrvata ostalo u kućama i nikog nisu pustili da ode. Otjerali su Crveni križ iz sela, postavili barikade i počeli svoj krvavi pir.

Uhitili ljude i zatvorili ih

- Suprug je završio u zarobljeništvu u Borovu. Pušten je na velikoj razmjeni u Nemetinu 15. kolovoza. U našoj ulici od žena su ostale moja mama, kuma, susjeda, jedna mlađa žena, ali i jedan bračni par. Vidjevši da nemaju izlaza, neki su mještani bježali noću preko polja. Neki su i uspjeli. Mama se očigledno nije usudila.

Uglavnom je bila sa susjedima, da ne bude sama. Jednog dana ih je pokupio vojnik JNA s vojnim vozilom, rekao im je da će ih odvesti prema Osijeku, ali lokalni četnik je to spriječio. Uhitili su ih sve i zatvorili u našu nekadašnju kinosalu. To je bilo oko 10. srpnja. Moja mama je s ostalim Hrvatima tamo bila zatočena nekoliko dana - govori Anica, koja je sve događaje nakon blokade Tenje saznala godinama kasnije.

Petnaest uhićenih Tenjana, uglavnom starijih ljudi, lokalni su četnici svakodnevno zlostavljali. Povremeno su ih potrpali u kamion i vozili prema Silašu i Bijelom Brdu govoreći im da idu na smaknuće. To su zapravo s njima i planirali, ali nisu znali gdje bi ih odvezli a da im se izgubi trag.

- Na kraju su ih odvezli negdje prema nasipu u Silašu, na neko mrcinište, i ubili ih. O 13 ljudi nikakvih informacija ni traga nema - govori Anica, koja je, tragajući za bilo kakvim informacijama o mami, nazočila i suđenju četnicima iz Tenje na osječkom sudu. Bila je jedan od svjedoka.

Tajno snimljene fotografije

- Odvjetnik mi je rekao da moram biti smirena, odgovarati na ono što me pitaju, da ne smijem reagirati na njihove provokacije. Jedva sam ostala smirena jer mi je jedan od optuženih Srba iz Tenje psovao mater ustašku jer sam mu sudskim putem stavila zabranu raspolaganja nad kućom s obzirom na to da je u njoj bilo sve što je meni pokrao. Suđenje je zbog toga prekinuto i na kraju ja nisam saznala ništa o mami. A taj je četnik mamu i naše ljude sakupljao po selu i potom vozao kamionom prijeteći im odmazdom. Mučio ih je - dodaje Anica, koja je iz tog vremena uspjela nabaviti jednu fotografiju na kojoj se vidi samo ruka njene mame snimljena u zatočeništvu u kinodvorani.

Slike su kriomice snimile časne sestre koje su tad živjele u susjednoj kući.

- Smeta mi što svih ovih godina nema nikakvog traga o našim nestalima. Kako dokazati zločin, kako kazniti zločince, da bar dobijemo takvu zadovoljštinu. Nismo više sigurni ni hoćemo li pronaći njihove kosti. Brat i ja o tome ni ne razgovaramo. Kada dođu ti dani mamina nestanka, samo se pogledamo i sve je

jasno. On možda i više toga zna o svim strahotama koje je mama proživljavala u zatočeništvu, ali mi nikad nije htio reći, da me zaštiti. Često mi je falila u proteklim godinama - priznaje Anica dodajući kako je tek dvije godine nakon majčina nestanka počela gubiti nadu da će je ikad vidjeti.

Iako je sve u Tenji podsjeća na majčin nestanak, na sve loše što je prošla te krvave 1991. godine, iz prognaništva se ipak vratila u svoje selo. U svoju kuću, u kojoj je rat prekinuo lijep život. Tu je njezin dom, tu se brine o ocu Stjepanu, koji se još nada da će uspjeti pronaći suprugine kosti i da će biti pokopan uz nju.

Otac je krivio sebe jer je mamu ostavio u Tenji

Nadala sam se da se možda pritajila, da je u nekom zatvoru. Onda počinješ shvaćati da se dogodilo veliko zlo. Ali nisam još svjesna da je nema jer je nisam pokopala, kaže Anica. Sve ove godine skrbim o ocu Stjepanu. On je dugo krivio sebe što je ženu ostavio samu u Tenji, a onda je zatomio tugu i prepustio se vremenu - tužno nam otkriva Anica.