POKUPSKO

Stižem kolima na Kupu, a u Pokupskom velika gužva; naši policajci useljavaju u školske prostorije. Stanem u blizini i gledam svu tu gužvu. U isto vrijeme stižu prognanici s Banije – kolone traktora, ljudi , žena, djece pa i stoke. Policajci nose u školske prostorije krevete, oružje i ostalu vojnu opremu. Uđem unutra i pitam za zapovjednika, eno ga tamo razgovara s nekim od domaćih ljudi. Mlad je to čovjek nema ni trideset. Predstavim se i upoznam s njim, kaže on : Ivica mi je ime. Po govoru sigurno je moj Slavonac. Trebate li što? Ništa, velim, sve imamo. Volio bih vas počastiti, jer ste vi prvi vojnici koje vidim tu kod nas. Ni za Boga nemojte donositi hranu imamo je dosta. Ovi, vaši ljudi donijeli su pečene odojke, eno ih hlade se u kuhinji. Smiju li dečki popiti pivo ? To može, ali bolje bi bilo neke sokove. Trgovina je još radila pa sam donio i pivo i sokove. Dečki su odmah te gajbe odnijeli u kuhinju. Pitam ga : odakle je , iz Našica, kaže !? Ima li ribe u Kupi? Ima, rekoh, ali sad nije vrijeme za ribolov ! Smije se on i veli : pa i nije, ali ću se otići okupati, dečki kažu da je prekrasna! Dok mi tako razgovaramo, kraj nas prođe kamion s gardistima, ode u pravcu mosta pa preko Kupe. Istog časa dvoja kola hitne pomoći uz sirene dojure iz toga pravca. Opet naši ranjenici, kaže on. Na Baniji oko Gline vode se žestoki okršaji. Zovu ga da dođe na telefon da je nešto hitno. Slušam razgovore prognanika koji stižu u velikom broju. Čujem samo fragmente razgovora dok prolazim mimo njih. U mome selu ubili su dvoje ljudi, Jožu i njegovu ženu Macu! Svake noći pucaju i pale sve redom, jedva smo sačuvali živu glavu. Nikad u Pokupskom nije bilo toliko ljudi čak ni na sajmeni dan. Ljudi su očajni ne znaju ni kuda će ni kod koga otići. Stoku ostavljaju organizirano, veterinari ju preuzimaju. Najjadnije izgledaju oni nemoćni i stari, vidi se da su izgubljeni. Pogledi su im prazni, ne izlaze iz traktorskih prikolica i automobila! Istjerani su iz svojih kuća od jučerašnjih komšija, a koji sad hoće uzeti njihovu kuću, a i zemlju. U Pokupskom i okolici ljudi kod sebe smještaju cijele obitelji, pa i stoku. Drugi odlaze prema Zagrebu valjda svojoj rodbini ili prijateljima. U Kriznom štabu ostavio sam svoju adresu, da u slučaju potrebe usele neku obitelj u moju vikendicu. Odem konačno i sam tamo da se naspavam, a pod dojmom svega što sam vidio i čuo. Tjeraju ljude iz svojih domova, ubijaju ih i to oni koji su pridošlice u Hrvatskoj. Cilj im je stvoriti veliku Srbiju, j….a ih ona. Dobro je rekao onaj ludi Rašković, da su Srbi lud narod. Rano ujutro uzimam pušku i odlazim uz vodu do šume i prvih bregova – cilj mi je provjeriti pušku, jer iz nje još nisam ispalio ni metka. Ponio sam sa sobom komad lesonita, veličine 50×50 centimetara; preko njega sam vapnom nacrtao križ. Bit će to dobra meta za upucavanje puške. Kasnije ću probati dočekati helikopter, pa mi se možda i posreći! Stavio sam taj lesonit na jedno drvo i udaljio se od njega oko dvjesta pedeset metara. Ako je upucam na tu udaljenost moći ću gađati i do četristo metara, pa i dalje. U nju stanu četiri metka, ali to je manje važno, onaj prvi uvijek je najvažniji. Poslije njega obično se protivnici poskrivaju pa imaš vremena i za drugi hitac. Iz ležećeg stava najlakše je gađati, pa ću je upucati na taj način. Pripremio sam i drvene rašlje visine četrdeset centimetara; kad na njih još stavim vrećicu s pijeskom i naslonim pušku na nju, moći ću je precizno upucati. Važno mi je da budem siguran u njenu preciznost. Iskušat ću i onaj brzi okidač. Nakon puno godina ponovno pucanje, ono prije nikad nije bilo toliko važno, a ovo je neizmjerno opasno. Moram se s ovom puškom saživjeti, od sada pa nadalje i spavat ću uz nju. Ljepotice, tepam joj , ako budeš tako dobra kao što si skladna i lijepa bit ćemo nerazdvojni. Skinem poklopce s optike i pogledam u metu. Izoštrim je po svom oku i nanišanim u onaj križ. Meta mi izgleda kao da je udaljena svega pedesetak metara. Sad ću vidjeti da li ju je Slovenac dobro upucao•. Opalim prvi metak, jest da je glasna i nekako ljutita, a trzaj je dosta blag. Odem do mete i pogledam gdje je udarilo zrno, nešto takvo sam i očekivao !? Pogodak je točno ispod sredine križa, ali jedno petnaest centimetara niže. Podbačaj je zato što ju je Slovenac upucao na sto metara. Odvijem poklopac s vijka za podešavanje i okrenem ga za dva zupca ili klika, da dobijem strogu sredinu. Kod drugog hica isprobat ću i ubrzavajuće okidanje. Najprije ću ga iskušati bez metka da vidim koliko je to okidanja nevjerojatno ubrzano. Sad ću vidjeti kakvo su oružje Srbi napravili. Stavim metak u cijev nategnem kokot za ubrzavanje, legnem, nanišanim i opalim. Pogledam ponovo, a pogodak točno u sred onog bijelog križa. Bio sam oduševljen! Ti ljepotice ne da si samo lijepa, ti si točna, brza i blaga. Jest da su gadovi ali moram priznati oružje znaju napraviti. Nadam se i želim da im se to obije o glavu, a vjerujem da hoće. Sada sam siguran da imam vrhunsko oružje, ubitačno. Iz prospekta tog oružja vidi se da je brzina zrna 1600 metara u sekundi. Takvu brzinu zrna ima samo magnum punjenje. Izračunao sam, zrno je skoro pet puta brže od zvuka. Vojno oružje to nema, ono se oslanja na automatsku paljbu. Osam je sati i trideset minuta, a već je jako vruće. Nema ni jutarnje rose, sunce ju je otjeralo. Ležim na travi i osjećam se zadovoljno, a samo trenutak kasnije postanem svjestan onoga što nas čeka i kroz kakvo zlo moramo proći. Znam ja da je ova puška ustvari praćka u usporedbi sa svim onim čudom od oružja što ga oni imaju. Znam da ćemo stradavati i ginuti, ali srce me tjera da pomognem koliko mogu. Sve to moje maštanje prekine zvuk helikoptera, a leti opet preko Kupe. Do sada sam ih gledao samo dalekozorom, a sada ću ih pokušat gađati. Čekam da naiđe bliže, zvuk je sve jači eto ga leti brže nego inače i niže. Udaljen je od mene oko četristo metara. Nisam uspio ni nanišaniti, a on zamakne za neku uzvisinu. I sam se pitam da li bih mu mogao nauditi !? Zrno iz mog karabina ima veliku brzinu pa bi možda mogao probiti pleksiglas, a u tom slučaju bi mogao i pilot nastradati. Još ću čekati dva dana pa što bude. Ustvrdio sam da od toga neće biti ništa. Poslije sam saznao da oni sad imaju ratni raspored pa zato ovako lete. CERJAKI Svanjiva, još je mrak, ali s istoka nebo je nešto svjetlije. Probudili su me pijetli, i oni nekako otužno kukuriču; nema im gazdarice kojoj su se svako jutro veselili. Ustao je i Hos, proteže se. Iz one naše primitivne kuhinje čuje se tihi razgovor. ´Ajde Deda, kava miriše, šapće netko, kad je skuha naš Desetar i prave kuharice bi zastidio; zove nas to potiho Štef Međimurec. Ustao sam i ja, umivamo se na bunaru i pitam Hosa – hoće li ovako rano granate? Valjda neće, dosad nisu granatirali tako rano. Prišli mi dečkima a Hos pita, ima li kave i za nas dvojicu? Branko me pogleda s podignutom bradom prema Hosu, kao da me pita, što se to dogodilo da on govori !? Samo sam slegnuo ramenima, misleći reći ću mu nasamo. Ma čuješ Hos, veli Bosanac, ja ti se “izvinjavam” što sam ti dao taj nadimak. Vidim da sam pogriješio, a Hos na to veli, ništa, ništa. Više bi ti pristajao nadimak Kos, crne si puti, kosa ti je crna, odora isto, sav si crn , a i stalno si bos. Bos sam zato što sam dobio cipele za broj manje i prvi put se i sam Hos nasmijao. Branko i ja žurimo prema rijeci , ubrzo će svanuti iako ima nešto tanke maglice iznad vode. Noćas iz ove vikendice nisu pucali, ali se mi maksimalno oprezno krećemo prema njoj. Branko u rancu nosi onu veliku minu, žice i upaljače, a u rukama spreman kalašnjikov. Kad smo ustanovili da je prazna stanemo na trenutak i ja mu ispričam za Hosa. Branko veli: on je jutros drugi čovjek. Kad dođe Franjo nasamo mu sve reci i neka ga hitno pošalje u Zagreb. Vratit će se mali brzo vidjet ćeš. Nisam znao da i kod nas toga ima. Znači uvjere čovjeka da ima tešku bolest, a onda ga izliječe, a prije svega uzmu mu veliku lovu. Tako je rekoh, lako ga izliječe kad i nije bio bolestan, a nazivaju ih bijela mafija. Idem postaviti ovo čudo od mine pa ako dođu letjeti će u nebo; nikad više neće pucati po nama. Čuo sam da su u Glinu stigli “Beli orlovi” iz Srbije, pa ih možda naučim letjeti. Jesi li ti čuo za njih ? Nisam, odgovorim, ali znam da puno ološa odande dolazi ovamo pljačkati i ubijati. Rastanemo se, on ode u podrum, a ja prema svom snajperskom mjestu. Ponio sam sa sobom dvije konzerve, komad kruha, tablu čokolade i dvije boce vode. Do noći nema ni micanja ni vraćanja. Kad sam na mjestu iza mene je čisti brisani prostor kojeg ne možeš prijeći , a da ne nastradaš. Sada još za mraka i magle, svejedno sam pognut požurio da ga prođem što prije. Stigavši do rova odložim vodu dolje na dno da se što manje ugrije. Iskopat ću i jednu nišu pri dnu u koju ću staviti vodu da mi ne smeta pod nogama. Zadovoljan sam s ovim rovom, samo da još sve pregledam od njihove strane. Osmotrim ga na brzinu i vratim se u rov. Bio sam zadovoljan, ništa, ama baš ništa neće im privući pozornost na taj obični kupinov grm. Lijevo od mene su bagremi njih šest, desno livada, išarana tim kupinovim grmljem. Neupadljivo kako me je naučio moj kapetan iz Smedrevske Palanke. Prorijedim grm nožem, ali sasvim pri zemlji tako da mogu promatrati, a da mi grm pravi sjenu na optiku. Četnici su južno od mene, pa sunce oko podnena jarko sije u mom pravcu. Magla se povlači dosta brzo i vidljivost je sve bolja. Snajperist treba pucati samo na oficire - časnike, a može ih prepoznati po ponašanju i gestikulaciji, jer za vrijeme rata kriju činove. Prisjećam se svega toga, samo, moj kapetane nisi ti to isto naučio svoje Srbe. Ubijaju oni ne samo obične vojnike nego i civile pa i žene i djecu. Još je Atila bič Božji svojim vojnicima zabranio ubijati starce, bolesnike, žene i djecu. Zabranio je on rušiti i paliti bogomolje svih vrsta, ubijati ranjene i zarobljene. Nisu smjeli paliti usjeve i sjeći stabla voćaka. Stoku su mogli uzeti samo za hranu. Ova Srpska vojska svega toga se ne drži, a gori su od divljih Atilinih ratnika. Promatram dalekozorom, a posada bunkera ima smjenu. Ispred bunkera sastali se njih četvorica – piju rakiju, onako iz boce. Dvojica su došla zamijeniti noćnu smjenu. Bunker je napravljen po propisu JNA-e. Na dominantnom je mjestu. Pod jednom je velikom lipom, a ukopan i prekriven debelim drvenim trupcima. Sve to je prekriveno najlonom, koji mjestimice izviruje, a onda je sve to prekriveno debelim slojem zemlje. Prema nama je otvor za strojnicu i promatranje. Do bunkera nije iskopana tranšea, dolaze do njega stazom. Nije im ni na kraj pameti da su mi na nišanu. Od šale bih mogao pogoditi barem jednog od njih, ali ne pucam. Moram “snimiti” sve što mogu zapamtiti, hoću znati gdje spavaju, gdje jedu, pišaju i seru. Hoću znati koliko ih je i kuda se kreću. Sigurno imaju još nešto osim ovog bunkera. Dvojica iz noćne smjene odoše prema kućama vjerojatno na spavanje, a druga dvojica ostala su sjediti na nekim trupcima pomalo dovršavajući onu bocu rakije. Pozorno promatram cijeli prizor, detalj po detalj. Sve moram dobro upamtiti. Iza jedne šupe vidim samo dio nekog vojnog vozila. Na maloj uzvisini iznad bunkera, otprilike oko osamdeset metara desno postavljen je bestrzajni top. Nije ukopan, vidim i navlaku na cijevi - onu kratku da ne hrđa. Malo dalje, desno, iznad sela je šuma kroz koju vodi cesta i od nje više ništa ne vidim. Sada pogledam lijevo, od bunkera nešto više uz cestu vidi se nekakva raskopana zemlja. Pogledam bolje, a na tu iskopanu zemlju smješten je protuavionski top onaj sa dvije cijevi - 20/2 milimetra. Ne vidim najbolje jer je prekriven maskirnom mrežom, a još mi i neko granje zaklanja vidik. Tim topom rado pale sjenike, stogove i kuće, a i što će drugo s njima kad mi nemamo avione. Toga časa posada topa ide prema njemu. Dvojica nose velike bubnjeve sa streljivom za top, a treći na ramenu ima torbicu, a u ruci kalašnjikov. Stigli su do topa skinuli maskirnu mrežu, montiraju one bubnjeve sa streljivom na top i po svemu sudeći uskoro će biti pucnjave. Onaj s torbicom sjeo je na sjedište topa i okreće se na postolju; taj top može pucati u svim pravcima.