Vijesti Najčitanije
POLITIČARI BEZ RATNOG PUTA KOJI SU NAM SE PRODALI POD HEROJE!
Po završetku Domovinskog rata, mnogi su se hrvatski građani koji su u periodu od 1991-1995 bili civili, naknadno željeli „okititi“ titulom hrvatskog branitelja, premda miris baruta na bojišnici nisu ni omirisali.
Branitelj – lažni ukras u životopisu
Iako je veći broj civilnih građana status branitelja poželio lažirati kako bi se domogao lažne invalidnosti, a onda i pogodnosti, nama su zanimljive javne osobe (točnije iz političkog miljea), koje se za statusom hrvatskog branitelja nisu polakomile zbog materijalnih razloga. Epitet branitelj, dragovoljac ili veteran, naime sjajno ukrašava životopise. Politički kandidat takvim životopisom građanima daje do znanja da nije samo obrazovan i iskusan. On nam lažiranjem ratnog puta želi reći kako je domoljuban, odvažan i požrtvovan…
Otkako je registar branitelja koji je bio dostupan za javnost zatvoren, dokazivanje o nečijem sudjelovanju u Domovinskom ratu postalo je gotovo nemoguće. Iako ni sam upis u registru nije nužno pokazatelj da je sudjelovanje u ratu bilo stvarno (postoje dokazi o naknadnim upisivanjima), sada je posao otkrivanja istine dodatno otežan. Jer pravu istinu znaju samo zapovjednik koji je potpisao ratni put i osoba kojoj ga je potpisao.
Kalmeta: Branitelj ili žrtva političkog prijepora?
Priču o lažnom braniteljstvu unutar političkih redova ovih dana u žižu javnosti vratio je bivši ministar prometa i gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta, kojeg je još prije četiri godine Antun Novoselović, predsjednik gradskog SDP-a, optužio da je „lažni branitelj koji pušku nije ni vidio“. Iako je Kalmeta s lakoćom mogao odbaciti te optužbe dajuću na uvid ratni put, on to nije učinio. Dapače, kazao je tada kako ga ima, ali će ga sačuvati za sebe objašnjavajući kako je to „vojna tajna“, a na šutnju se obvezao i ratni zapovjednik Otočkog bataljuna kojoj je navodno Kalmeta pripadaoJoško Pulja.
Čini se kako je Kalmetino polaganje vijenaca na grob palim braniteljima na posljednoj obljetnici ‘Oluje’ bilo okidač za ponovno pokretanje njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu, no ono je donijelo i neke, malo manje očekivane odgovore. Prvo, ratni put uistinu jest vojna tajna i Kalmeta ga, ukoliko ga posjeduje, ne bi smio pokazati javnosti. Drugo, među užarenim komentarima u kojima se ovaj HDZ-ovac zbog „lažiranja statusa“ najoštrije napada i osuđuje, pojavile su se i vrlo oprečne, ali ništa manje konkretne izjave o tome kako je ovaj napad na Kalmetu stvar „političkih prijepora“:
„Dobro znam da je Božidar Kalmeta ’91.bio u Stožeru obrane grada Zadra, dok je Antun Novoselović tada još uvijek bio pripadnik milicije Jugoslavije, a potom pripadnik MUP-a. Činjenica je da se Kalmeta prije Novoselovića uključio u odbranu RH“, kazao je jedan zadarski branitelj.
Kako je sud dokazao da je Milan Kujundžić lažirao ratni put
No, dok situacija s Kalmetom ne bude bjelodanija, dok se on ne odluči progovoriti o detaljima ratnog puta ili dok sud ne upetlja svoje prste, cijela će priča o njegovom statusu branitelja biti „na ledu“.
Za razliku od bivšeg zadarskog gradonačelnika, neke su se političko-braniteljske priče zahvaljujući našem mediju, vrlo uspješno „odledile“. Primjerice ona o ministru zdravstva za kojeg je čak i sud ustvrdio vrlo neugodnu činjenicu. A to je da je Milan Kujundžić lažni branitelj s lažiranim ratnim putem.
Cijelu istinu otkrio je Andrija Hebrang koji je tvrdio kako se Kujundžić sa svojih 270 dana ratovanja u registru branitelja našao – preko veze, a zbog čega ga je aktualni ministar zdravstva tužio. Obzirom da su svi Hebrangovi dokazi išli u prilog njegovoj tvrdnji, sud je donio odluku kako Kujundžićeva tužba nema osnove. Drugim riječima, Andrija Hebrang je bio u pravu kada je tvrdio da je ministar Kujundžić lažni branitelj:
„Ovo je bio udar na cijeli registar branitelja… Jedini dokaz Kujundžićeve pripadnosti braniteljskoj populaciji bila je potvrda MORH-a prema kojoj je on od 20. siječnja 1991. do 15. listopada 1991. bio pripadnik dobrovoljačke oružane skupine Medveščak te je sudjelovao u oslobađanju vojarne.Ta potvrda je izdana ’97. i to u upravnom postupku koji je proveden uz dva svjedoka, kao nekada, 1945. Međutim, on nikako nije mogao sudjelovati u oslobađanju vojarne. Na sudu sam izvadio dokument koji potvrđuje da su sve vojarne bile oslobođene dva mjeseca nakon 15. listopada. Dakle, nakon što je Kujundžić završio svoju ‘braniteljsku karijeru’, izjavio nam je Hebrang.
Ipak, ova sudska potvrda o laži aktualnog ministra zdravstva nije uopće utjecala na njegovu karijeru, a Hebrang je to gotovo proročanski predvidio odmah po odluci suda:
„Ništa se neće dogoditi, vjerujte mi. Već sutra će gledati u kameru i lagati svima u oči“, kazao je.
Nesuđeni hosovac – Branimir Bunjac
Sličnu sudbinu imao je i nesuđeni hosovac Branimir Bunjac koji je svojim hvalospjevima o sudjelovanju u ovoj postrojbi isprovocirao one koji su u njoj uistinu i bili, a jedan od njih je Željko Mihoković. Osim tvrdnji da Bunjca nikada i nitko nije vidio u sklopu 19. bojne HOS-a vitez „Jure Francetić“, Mihoković je uočio i nepravilnosti na vojnoj iskaznici koju je Branimir Bunjac objavio na društvenoj mreži. Željko Mihoković posve je siguran kako je riječ o falsificiranom dokumentu:
„Postrojbe HOS-a su postojale samo do 24. prosinca 1991., poslije toga smo bili ZNG do 15. siječnja 1992., a potom – samostalna satnija u HV-u. Naime, da je bio u HOS-u, Bunjac bi imao u vojnoj knjižici upisan HOS, kao i ja i kao svi naši suborci… Također, slikan je naopako, pečat ima brojku dva, a naš brojku jedan, na iskaznici nema datuma izdavanja, brojke 3, 7 i 4 su pisane s različitim pisaćim mašinama, broj iskaznice mu umjesto sa 001- xxx počinje s malim slovom „0” (oo1-xxx)… Nitko od pripadnika 19. bojne Bunjca nikada nije vidio, a osobito ne na bojišnici. Zna se da ratni put potpisuje zapovjednik, a u našem slučaju je to bio Valentino Rajković, a nikako, kako tvrdi Bunjac, Mirko Norac“.
Protiv koga je Orsat Miljenić ratovao nakon rata?
Bivši ministar pravosuđa u Milanovićevoj vladi Orsat Miljenić pripadnikom “Gromova” postao je u zadnjem mjesecu 1995., a “skinuo se” nakon dva mjeseca, 09.02.1996. godine. Tako ispada da je ministar nakon završetka svih borbenih djelovanja ipak uknjižen u borbeni sektor koji je, doduše, trajao sve do 30.06. 1996., odnosno do službenog proglašenja okončanja rata. Neugodno je, stoga, gledati ministrove životopise u kojima se hvali svojim statusom branitelja i sudionika Domovinskog rata.
Bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić, dakle samo je jedan od onih koji se okitio ovim statusom, iako je u registru branitelja navedeno „Orsat Miljenić – 2. gardijska brigada – Sisak : 01.12.1995. – 09.02.1996.“ Dakle, u registar mu je upisano dva mjeseca „ratovanja“ i to debelo nakon posljednjih ratnih operacija Oluja i Una ’95. Tako ispada da je Miljenić nakon završetka svih borbenih djelovanja ipak uknjižen u borbeni sektor koji je, doduše, trajao sve do 30.06. 1996., do službenog proglašenja okončanja rata. Nije stoga čudno što ga se baš nitko od pripadnika Gromova – ne sjeća:
„Orsat Miljenić u Gromovima? Prvi put čujem za to… Mi, Gromovi se svi znamo međusobno. Upoznali smo se kako u ratu, tako i naknadno kroz druženja u udruzi i obilježavanja godišnjica. Tada sam bio u zapovijedništvu i mislim da bih to znao. No, ne mogu ništa tvrditi“, kazao je K. Cavrić.
Jednako tako nije se mogao načuditi bivši dugogodišnji predsjednik udruge Davor Smuđ:
„Nikada ga nisam vidio, niti na jednom postrojavanju. Ja sam tada bio tamo, imam čin bojnika i morali bi se poznavati… Međutim, nije mi to čudno! Mnogi su se iz ovih ili onih razloga “prikačili” Gromovima i okitili našim zaslugama. To sam shvatio kada smo radili na knjizi o našoj brigadi. Odjednom su počela iskakati neka imena za koja je nama odmah bilo jasno kako nemaju veze sa Gromovima, a vjerojatno niti ratom“, kazao je Davor Smuđ.
Po svemu sudeći, hrvatski političari u želji da impresioniraju svoj narod (i to sa ciljem svog osobnog probitka) domoljubljem i lažiranjem ratnih priča rade katastrofalnu grešku. Dovode se pod lupu javnosti pri čemu pojačavaju želju medija da se pozabave upravo tim pitanjem, a to je do sada često rezultiralo neugodnim otkrićima: u registar branitelja su uknjiženi nakon rata, obično je riječ o mjesec ili dva sudjelovanja i to u neborbenom sektoru ili se pak, baš kao kod ministra Kujundžića dokaže da uopće nisu obukli uniformu i da su cijelu herojsku priču – izmislili.
Kalmeta: Branitelj ili žrtva političkog prijepora?
Priču o lažnom braniteljstvu unutar političkih redova ovih dana u žižu javnosti vratio je bivši ministar prometa i gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta, kojeg je još prije četiri godine Antun Novoselović, predsjednik gradskog SDP-a, optužio da je „lažni branitelj koji pušku nije ni vidio“. Iako je Kalmeta s lakoćom mogao odbaciti te optužbe dajuću na uvid ratni put, on to nije učinio. Dapače, kazao je tada kako ga ima, ali će ga sačuvati za sebe objašnjavajući kako je to „vojna tajna“, a na šutnju se obvezao i ratni zapovjednik Otočkog bataljuna kojoj je navodno Kalmeta pripadaoJoško Pulja.
Čini se kako je Kalmetino polaganje vijenaca na grob palim braniteljima na posljednoj obljetnici ‘Oluje’ bilo okidač za ponovno pokretanje njegovog sudjelovanja u Domovinskom ratu, no ono je donijelo i neke, malo manje očekivane odgovore. Prvo, ratni put uistinu jest vojna tajna i Kalmeta ga, ukoliko ga posjeduje, ne bi smio pokazati javnosti. Drugo, među užarenim komentarima u kojima se ovaj HDZ-ovac zbog „lažiranja statusa“ najoštrije napada i osuđuje, pojavile su se i vrlo oprečne, ali ništa manje konkretne izjave o tome kako je ovaj napad na Kalmetu stvar „političkih prijepora“:
„Dobro znam da je Božidar Kalmeta ’91.bio u Stožeru obrane grada Zadra, dok je Antun Novoselović tada još uvijek bio pripadnik milicije Jugoslavije, a potom pripadnik MUP-a. Činjenica je da se Kalmeta prije Novoselovića uključio u odbranu RH“, kazao je jedan zadarski branitelj.
Kako je sud dokazao da je Milan Kujundžić lažirao ratni put
No, dok situacija s Kalmetom ne bude bjelodanija, dok se on ne odluči progovoriti o detaljima ratnog puta ili dok sud ne upetlja svoje prste, cijela će priča o njegovom statusu branitelja biti „na ledu“.
Za razliku od bivšeg zadarskog gradonačelnika, neke su se političko-braniteljske priče zahvaljujući našem mediju, vrlo uspješno „odledile“. Primjerice ona o ministru zdravstva za kojeg je čak i sud ustvrdio vrlo neugodnu činjenicu. A to je da je Milan Kujundžić lažni branitelj s lažiranim ratnim putem.
Cijelu istinu otkrio je Andrija Hebrang koji je tvrdio kako se Kujundžić sa svojih 270 dana ratovanja u registru branitelja našao – preko veze, a zbog čega ga je aktualni ministar zdravstva tužio. Obzirom da su svi Hebrangovi dokazi išli u prilog njegovoj tvrdnji, sud je donio odluku kako Kujundžićeva tužba nema osnove. Drugim riječima, Andrija Hebrang je bio u pravu kada je tvrdio da je ministar Kujundžić lažni branitelj:
„Ovo je bio udar na cijeli registar branitelja… Jedini dokaz Kujundžićeve pripadnosti braniteljskoj populaciji bila je potvrda MORH-a prema kojoj je on od 20. siječnja 1991. do 15. listopada 1991. bio pripadnik dobrovoljačke oružane skupine Medveščak te je sudjelovao u oslobađanju vojarne.Ta potvrda je izdana ’97. i to u upravnom postupku koji je proveden uz dva svjedoka, kao nekada, 1945. Međutim, on nikako nije mogao sudjelovati u oslobađanju vojarne. Na sudu sam izvadio dokument koji potvrđuje da su sve vojarne bile oslobođene dva mjeseca nakon 15. listopada. Dakle, nakon što je Kujundžić završio svoju ‘braniteljsku karijeru’, izjavio nam je Hebrang.
Ipak, ova sudska potvrda o laži aktualnog ministra zdravstva nije uopće utjecala na njegovu karijeru, a Hebrang je to gotovo proročanski predvidio odmah po odluci suda:
„Ništa se neće dogoditi, vjerujte mi. Već sutra će gledati u kameru i lagati svima u oči“, kazao je.
Nesuđeni hosovac – Branimir Bunjac
Sličnu sudbinu imao je i nesuđeni hosovac Branimir Bunjac koji je svojim hvalospjevima o sudjelovanju u ovoj postrojbi isprovocirao one koji su u njoj uistinu i bili, a jedan od njih je Željko Mihoković. Osim tvrdnji da Bunjca nikada i nitko nije vidio u sklopu 19. bojne HOS-a vitez „Jure Francetić“, Mihoković je uočio i nepravilnosti na vojnoj iskaznici koju je Branimir Bunjac objavio na društvenoj mreži. Željko Mihoković posve je siguran kako je riječ o falsificiranom dokumentu:
„Postrojbe HOS-a su postojale samo do 24. prosinca 1991., poslije toga smo bili ZNG do 15. siječnja 1992., a potom – samostalna satnija u HV-u. Naime, da je bio u HOS-u, Bunjac bi imao u vojnoj knjižici upisan HOS, kao i ja i kao svi naši suborci… Također, slikan je naopako, pečat ima brojku dva, a naš brojku jedan, na iskaznici nema datuma izdavanja, brojke 3, 7 i 4 su pisane s različitim pisaćim mašinama, broj iskaznice mu umjesto sa 001- xxx počinje s malim slovom „0” (oo1-xxx)… Nitko od pripadnika 19. bojne Bunjca nikada nije vidio, a osobito ne na bojišnici. Zna se da ratni put potpisuje zapovjednik, a u našem slučaju je to bio Valentino Rajković, a nikako, kako tvrdi Bunjac, Mirko Norac“.
Protiv koga je Orsat Miljenić ratovao nakon rata?
Bivši ministar pravosuđa u Milanovićevoj vladi Orsat Miljenić pripadnikom “Gromova” postao je u zadnjem mjesecu 1995., a “skinuo se” nakon dva mjeseca, 09.02.1996. godine. Tako ispada da je ministar nakon završetka svih borbenih djelovanja ipak uknjižen u borbeni sektor koji je, doduše, trajao sve do 30.06. 1996., odnosno do službenog proglašenja okončanja rata. Neugodno je, stoga, gledati ministrove životopise u kojima se hvali svojim statusom branitelja i sudionika Domovinskog rata.
Bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić, dakle samo je jedan od onih koji se okitio ovim statusom, iako je u registru branitelja navedeno „Orsat Miljenić – 2. gardijska brigada – Sisak : 01.12.1995. – 09.02.1996.“ Dakle, u registar mu je upisano dva mjeseca „ratovanja“ i to debelo nakon posljednjih ratnih operacija Oluja i Una ’95. Tako ispada da je Miljenić nakon završetka svih borbenih djelovanja ipak uknjižen u borbeni sektor koji je, doduše, trajao sve do 30.06. 1996., do službenog proglašenja okončanja rata. Nije stoga čudno što ga se baš nitko od pripadnika Gromova – ne sjeća:
„Orsat Miljenić u Gromovima? Prvi put čujem za to… Mi, Gromovi se svi znamo međusobno. Upoznali smo se kako u ratu, tako i naknadno kroz druženja u udruzi i obilježavanja godišnjica. Tada sam bio u zapovijedništvu i mislim da bih to znao. No, ne mogu ništa tvrditi“, kazao je K. Cavrić.
Jednako tako nije se mogao načuditi bivši dugogodišnji predsjednik udruge Davor Smuđ:
„Nikada ga nisam vidio, niti na jednom postrojavanju. Ja sam tada bio tamo, imam čin bojnika i morali bi se poznavati… Međutim, nije mi to čudno! Mnogi su se iz ovih ili onih razloga “prikačili” Gromovima i okitili našim zaslugama. To sam shvatio kada smo radili na knjizi o našoj brigadi. Odjednom su počela iskakati neka imena za koja je nama odmah bilo jasno kako nemaju veze sa Gromovima, a vjerojatno niti ratom“, kazao je Davor Smuđ.
Po svemu sudeći, hrvatski političari u želji da impresioniraju svoj narod (i to sa ciljem svog osobnog probitka) domoljubljem i lažiranjem ratnih priča rade katastrofalnu grešku. Dovode se pod lupu javnosti pri čemu pojačavaju želju medija da se pozabave upravo tim pitanjem, a to je do sada često rezultiralo neugodnim otkrićima: u registar branitelja su uknjiženi nakon rata, obično je riječ o mjesec ili dva sudjelovanja i to u neborbenom sektoru ili se pak, baš kao kod ministra Kujundžića dokaže da uopće nisu obukli uniformu i da su cijelu herojsku priču – izmislili.
