Svjedoci smo agresivne anti-poljske kampanje pokrenute iz kruga vodećih zemalja Zapadne Europe a posredstvom mehanizama EU. Poljsku treba disciplinirati i natjerati je na poslušnost, pa su gospoda iz Brusellexa koja su umislila da su gospodari svijeta ponovno potegli stare, ofucane i olinjale optužbe na račun ponosnog kršćanskog naroda koji ne misli tek tako saviti šiju. Poljake optužuju zato što su ostali svoji i ne odriču se sebe! A tko to čini? Oni koji su od kad se za njih zna otimali i pljačkali tuđe, istrebljivali čitave narode, vodili politiku kolonijalizma, oni koji su patentirali logore kao jedan od najgorih vidova destrukcije ljudskog bića i čija je opsesija bila i ostala ovladati svijetom, podrediti ga sebi i stvoriti od njega svoju koloniju. Nema kutka na zemljinoj kugli koji je ostao pošteđen njihovih spletki, intriga i zakulisnih igara. Iza sebe su ostavili desetke milijuna ubijenih u osvajačkim i porobljivačkim ratovima. I sve zbog pohlepe. I upravo nezajažjivost Zapada, ta neograničena pohlepa i egoizam, ono su što polako ali sigurno vodi propasti i kraju te civilizacije. To je svima jasno osim akterima samoga projekta i onoj sluđenoj masi običnih ljudi – podanika koji su predmet manipulacije i čiji isprani mozgovi nisu u stanju shvatiti realnost. Onog trenutka kad se Europa odrekla svojih kršćanskih korijena i kad ih je zanijekala, ona je sebi potpisala smrtnu presudu. Ne zato što je kršćanstvo – napose katolička vjera – jedini mogući izbor, nego stoga što ovaj nauk sadrži u sebi zaokruženu cjelinu istinskih i univerzalnih moralnih i etičkih normi bez kojih nema sklada i mira među ljudima. A bez mira nema ni prosperiteta. Onog istinskog, koji se ne sastoji u utrci za profitom i gomilanju materijalnog, nego u harmoniji odnosa u društvu. Poljake optužuju za nacizam i antisemitizam oni koji su financirali i podupirali Hitlera i na kraju ga pustili s lanca misleći kako će uništiti komunizam i omogućiti im prevlast u svijetu. I pri tomu su toliko kratke pameti da žive u uvjerenju kako su narodi Europe zaboravili TKO JE BIO TKO u Drugom svjetskom ratu. Poljski narod imao je NAJBROJNIJI I NAJRAZVIJENIJI POKRET OTPORA protiv nacizma u porobljenoj Europi. Nitko osim Poljaka nije imao toliko antinacističkih organizacija s toliko stotina tisuća aktivista koji su po cijenu života pružali otpor kroz cijelo vrijeme rata, nacizmu, ali i staljinizmu koji ih je ugrožavao u isto vrijeme i ništa manje nego i nacizam. Najpoznatiji pokret otpora bio je „Poljska podzemna država“ koji je imao čak i „Vladu u sjeni“. Budući da su Poljaci kao veliki slavenski narod od strane nacista proglašeni „nižom rasom“, Nijemci su ih smatrali „prirodnim neprijateljima“ koje je trebalo istrijebiti kako bi njemački narod sebi osigurao lebensraum. Stoga nije čudno da su najdulje od svih europskih naroda ostali pod okupacijom. Nažalost, ništa bolji odnos prema Poljskoj nije imao niti Istok, (odnosno, Rusija i SSSR). Protiv hegemonije Rusije (kasnije SSSR-a) Poljaci su se stoljećima krvavo borili. Danas isto to čine u srazu s birokracijom EU koja nastoji „lomiti“ zemlju po zemlju dok ih ne dotjera u onu fazu „podobnosti“ koja je potrebna da ih se modelira onako kako to njima odgovara. U predvečerje Drugoga svjetskog rata, dva jednako zločinačka sustava – nacizam i komunizam – našli su se na istoj strani, sa željom da ovladaju svijetom i Poljska je postala metom podjele između Hitlera i Staljina. Ova dva jednojajčana blizanca (Hitler i Staljin) imali su mnogo više zajedničkog nego se to obično misli. Bolesna želja za vlašću pod svaku cijenu, dominacija u svijetu, nasilje nad ljudskom slobodom i deseci milijuna žrtava ubijenih „u ime rase“ i „u ime klase“ (u čemu je, ruku na srce – barem kad je broj žrtava u pitanju – prednjačio Staljin) bile su temeljne značajke svojstvene i jednom i drugom sustavu (komunizmu i nacizmu) i zato je došlo do njihove simbioze. Bio je prirodan tijek stvari, a ne tek puka strateška igra. Današnja Zapadna Europa ne odustaje od svoga starog sna – dominacije nad državama i građanima „nižeg reda“ i to je očito na primjeru Poljske i Mađarske. Možda još uvijek gospoda iz Brusellexa ne znaju, ali u ovom slučaju su se namjerili na tvrd orah. Zemlje koje su svjesne da ih je katolička vjera održala, nastavit će se boriti za vjeru, jer to je neodvojivo od njihovoga postojanja i pitanje je njihova preživljavanja, a ne hira ili inata. Borba za vjeru je ujedno borba za opstojnost. I to jako dobro znaju i Mađari i Poljaci. Oni će u svojoj borbi ustrajati i izgubiti je neće i ne mogu. Jer, Bog je s njima – koliko god to možda čudno zvučalo anarhistima i ekstremnim protestantima koji gaje istu mržnju prema Rimokatoličkoj crkvi kao što je to nekad činio Martin Luther. I nitko od nas nije toliko naivan da ne zna kako mnogi od tih predstavnika protestantske ekstremne struje i danas sjede u institucijama EU i vuku konce. I ovaprljava kampanja koja se upravi slijeva na Poljsku potječe iz tih krugova, JER ONI PATOLOŠKI MRZE KATOLIKE. Zato jer su katolici kao ujedinjena crkva Kristova jedina zaprijeka njihovom koceptu materijalizma, hedonističkog načina života i bezglavoj utrci za profitom. Sjetimo se našeg oklevetanog i nepravedno optuženog „misijskog“ pape Pia XII koji je tijekom nacističke okupacije spasio živote preko 6.000 rimskih Židova, a pribijen je na stup srama kao „suradnik nacista“!? Papa Pio XII i poljski franjevac, svetac i mučenik Katoličke crkve, Maksimilijan Kolbe SU POLJSKA. Oni su ona katolička Poljska koja se ne odriče Boga. I nisu sami. Mađarska je s njima. A mi? Kuda smo to, na koju stranputicu zalutali mi Hrvati? Jesmo li odustali od obrane svoje vjere i odrekli se vlastitih korijena? Zaboravili smo Ivana Pavla Drugog i riječi ovog sveca što nam ih je upućivao u tri navrata pri svojim pastoralnim pohodima? I u ime čega?   Zlatko Pinter