Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar osobno je zahtijevao u UN-u da napadnutoj i razoružanoj Hrvatskoj uvede embargo na uvoz oružja i opreme

Razoružavanje Hrvatske u samim počecima srbijanske agresije jedan je od uzroka za pad Vukovara - unatoč herojskom otporu branitelja - jednostavno nije bilo dovoljno naoružanja i streljiva. Budimir Lončar svakako je jedan od "najzaslužnijih" što je Hrvatska ostala praktički goloruka pred naletima srbijanskog agresora. No, Lončara to nije spriječilo da kasnije postane savjetnik dvaju hrvatskih predsjednika - Stipe Mesića i Ive Josipovića. Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar osobno je zahtijevao u UN-u da napadnutoj i razoružanoj Hrvatskoj uvede embargo na uvoz oružja i opreme. Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja bivšoj Jugoslaviji 24.09.1991. A sve je to bilo dio jednog šireg plana, koji se počeo provoditi još osamdesetih godina prošlog stoljeća. U razoružavanju Hrvatske sudjelovala je i hrvatska partija na čelu s Ivicom Račanom, pod čijim je zapovjedništvom bila republička teritorijalna obrana sa više od 200 tisuća komada raznog naoružanja. Za razliku od slovenske, hrvatska Partija nije učinila ništa kad je JNA došla po naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane, a mogla je i trebala je. Uvježbavan scenarij Admiral Davor Domazet Lošo govoreći za dokumentarni film "Istine i laži Domovinskog rata" ocijenio je da je "i više nego zanimljiva je stvar da je oduzimanje oružja Teritorijalnoj obrani, koje će biti učinjeno 1991., uvježbano deset godina ranije na krizi na Kosovu. Odmah nakon smrti Tita odabrano je Kosovo kao eksperiment tih takozvanih izvanrednih prilika". General JNA Radovan Radinović piše rad „bitka u prostoru", mentor mu je  - admiral Mamula. JNA će povezati ključne točke u prostoru, poglavito tamo gdje ima srpskoga stanovništva, a prije će ih naoružati. "Dakle ono kao leopardova koža imate točkice i samo JNA to poveže i taj prostor se osvoji. Dakle to pokazuje koliko je to sustavno pripremljeno, uvježbavano je punih 5 godina pod nazivom vrlo znakovitim Romanija", objasnio je strategiju osvajanja Hrvatske koju je JNA uvježbavala daleko ranije. Trebalo je još samo potpuno razoružati Hrvatsku. "Sve što je bilo vrijedno bilo je oduzeto, tako da smo mi bili praktički goloruki u doslovnom smislu. A znali smo da Srbija ima vrlo precizno pripremljene projekte, za vojne udare, za likvidacije hrvatskog državnog vodstva, to bi značilo za masovno etničko čišćenje onog dijela Hrvatske koji je bio u projektima predviđen kao dio Velike Srbije", objasnio je Slaven Letica, tadašnji savjetnik predsjednika Franje Tuđmana situaciju u kojoj Ivica Račan šutke prihvaća razoružanje hrvatske Teritorijalne obrane. Veza srbijanskog vrha i JNA Povjesničar Ante Nazor objašnjava da je "veza između srbijanskog vrha i JNA definitivno je potvrđena razoružavanjem hrvatske teritorijalne obrane. Dva dana nakon što je izdana naredba od generala Adžića, Borislav Jović u svojoj knjizi zapisuje: „razoružali smo Hrvate i Slovence, oni negoduju ali nemaju kud, to je faktično učinjeno po zapovjedi Generalštaba ali iza toga stojimo mi." Borislav Jović, Miloševićev čovjek i jedan od stratega projekta Velike Srbije, 28. ožujka 1989. izabran je za srbijanskog člana Predsjedništva SFRJ. Bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1989. do 15. svibnja 1990., a zatim predsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1990. do 15. svibnja 1991. Budimir Lončar bio je u to vrijeme istaknuti dužnosnik, tadašnji ministar vanjskih poslova, a predsjednik savezne vlade Ante Marković. JNA general i jedan od provoditelja agresije na Hrvatsku - general Veljko Kadijević bio je ministar obrane u vladi u kojoj je bio i Budimir Lončar. Ono što je bilo do ljeta 1991., smatra Nazor, možemo nazivati puzajućom agresijom. "Tome je prethodilo protuustavno djelovanje, pa su prethodile diverzije terorističke, pa oružana pobuna Srba i evo nakon godinu dana te puzajuće agresije vi u ljeto '91. godine imate otvorenu agresiju JNA i srpskih snaga na Republiku Hrvatsku", objašnjava Nazor. Lončarov embargo U jesen 1991. godine prolazilo je tri mjeseca moratorija na proglašenje hrvatske neovisnosti, ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar u UN-u traži i dobiva embargo na uvoz oružja u Hrvatsku. To je bio snažan udarac golorukoj Hrvatskoj i izravno olakšavanje okupacije Vukovara. Prof Zdravko Tomac tvrdi da su Lončar i Marković su bili jedini visoki dužnosnici u federaciji iz Hrvatske koji se nisu odazvali na poziv Franje Tuđmana da podnesu ostavke i da se priključe hrvatskom narodu u borbi za samostalnost. Hrvatska je bila potpuno razoružana. "Kad smo otišli u jedno skladište oružja tu na Trešnjevci. Mislim da smo bili dr. Mladen Vedriš, dr. Franjo Tuđman i ja, ne znam još tko je bio, tamo smo našli takvu zalihu oružja koja bi bila predmet sprdnje. Bilo je lovačkih pušaka, kubura i takvih smiješnih stvari", pojasnio je Letica. Velika Britanija i Budimir Lončar su ti koji su progurali rezoluciju o embargu na oružje, oni su krivi za sve onaj, kaos koji je tamo nastao, za sve one mrtve spaljene, za sve ostalo, smatra admiral Domazet Lošo. Miroslav Tuđman podsjeća na još goru okolnost - Budimir Lončar je u UN-u bio vrlo aktivan u uvođenju embarga Hrvatskoj. "Stav Kineza tada je bio da neće pristati na embargo, da će staviti veto i onda se scenarij promijenio - da Jugoslavija sama predlaže na sebe embargo", kaže Tuđman. Budimir Lončar bio je, dakle, ministar vanjskih poslova u vladi Ante Markovića koji je predlagao Kadijeviću da se pohapse Tuđman i Milošević. Uz to tadašnjeg člana predsjedništva Stipu Mesića planirali su postaviti na čelo Hrvatske – s ciljem očuvanja Jugoslavije. Ali Stipe Mesić deset godina kasnije postaje predsjednik – neovisne Hrvatske. I uzima Lončara za savjetnika. Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi "Britain and the Balkans" (Britanija i Balkan), navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska Jugoslavenska narodna armija imala ogroman arsenal oružja, čemu se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na pravo na samoobranu. Žarko Domljan: "U uvjetima kada je nenaoružana Hrvatska stajala nasuprot jednoj od najbolje opremljenih europskih armija to je zapravo značilo vezanje ruku žrtvi i poziv agresoru da s njom po kratkom postupku obračuna. Govoreći o vojnom odnosu snaga P. Garde piše: »Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. Tijekom 44 godine svi su se hrvatski izvori crpili za financiranje vojske koja ih danas napada... Što se tiče embarga na oružje, koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane« (Garde, str. 353 i 410)."