Porazna bilanca 10-godišnjeg članstva Hrvatske u NATO-u

Kada rezimiramo 10 godina hrvatskog članstva u NATO savezu bilanca je porazna. Kao mlada članica Sjevernoatlantske vojne alijanse nismo se uspjeli ni u čemu pozicionirati i biti prepoznati. PIŠE: Marko Marković Često se volimo uspoređivati s drugim zemljama i zvati se „američkim strateškim saveznikom“.  Kada se takve postavke rastave na proste faktore, stvarnost je drugačija i za nas posve turobna. Pretekao nas je cijeli istok Europe. Tuga je još veća kad spomenemo formiranje NATO-ovog logističkog centra za zrakoplove blizu Tirane, kontraobavještajnog centra Saveza u Poljskoj, novi zapovjedni centar za kopnenu vojsku u Rumunjskoj. Kod nas vrh NATO saveza ništa ne planira, nikakvo sjedište, nikakvu bazu, nikakav centar. Postali smo puki konzumenti američke opreme i to isključivo one niže tehnološke razine. U Poljskoj se po licenci proizvode helikopteri UH-60 „Blackhawk“. Rumunji imaju centar za održavanje zrakoplova F-16 i helikoptera „Blachawka“. Česi i Slovaci se specijalizirali za obuku pilota helikoptera, uključujući i budućih pilota „Blackhawka“. A gdje smo mi? Pored silne aerodromske infrastrukture, duge obale i blage klime s ove strane Jadrana s kojom se Hrvatska diči, za naše političke i vojne planere poprilično poražavajuće zvuči da je NATO odlučio uložiti 50 milijuna eura u obnovu albanske zračne luke Kučova. Čini se da je albanska diplomacija uspješnija od hrvatske. U Litvi je nedavno svečano otvoren novi NATO-ov zapovjedni centra kad jedan od 6 novi centara u istočnoj Europi. Doduše, nedavno su ministri obrane Bugarske, Hrvatske, Mađarske i Slovenije potpisali su u ugovor o uspostavi nečega što se zove Multinacionalno središte za obuku helikopterskih posada za provedbu zadaća specijalnih zračnih snaga (Multinational Special Aviation Program – MSAP) . što novoga Hrvatska tim središtem za obuku može ponuditi, a da već ne postoji u NATO-u? Ništa. Umjesto kopiranja i stvaranja obučnih kapaciteta za kakvima, realno, neće biti potrebe jer su već zastupljeni i razrađeni u Češkoj, Slovačkoj i drugim europskim zemljama, Hrvatska bi se u svijetu helikopterskih posada trebala orijentirati na obuku onih sposobnosti koje će se u NATO-u zahtijevati u bližoj budućnosti. Zadržimo se na zrakoplovstvu. Hrvatska raspolaže s dvije obalne vojne zrakoplovne luke na obali (Pula, Udbina) velikog smještajnog kapaciteta, dva pomorska vojna poligona, prostranu morsku pučinu Jadranskog mora, otoke i hridi, ali i planinske masive idealne za uvježbavanje borbenih lovaca. Dakle, zračni prostor koji može pružiti pun razvoj zrakoplovnih brzina, potrebne visine leta, vremensko trajanje obuke, kao i različite scenarije vježbe. Moraš biti popriličan antitalent da sve te blagodati ne iskoristiš za pozicioniranje vlastite države unutar NATO-a kao jedinstvenu meku za letačke obuke. No, ništa. Autizam vlada. Nemoćni smo unutar NATO-a izlobirati povoljniju ulogu za Hrvatsku i njezine oružane snage ma koliko god šutjeli o tome…