POSTOJE LI "LAŽNI BRANITELJI" I ŠTO S NJIMA

26.03.2021. 08:44:00

Već više od 20 godina u hrvatskom javnom prostoru kola teza o "lažnim braniteljima" - što je u kolokvijalnom žargonu sinonim za osobe koje su ostvarile status branitelja a nisu sudjelovale u obrani Republike Hrvatske. Žuti tisak i lijevo-liberalni mediji i inače neskloni ovoj (braniteljskoj) populaciji, stvar su napuhali do takvih razmjera da je u pojedinim razdobljima (nakon 2000. godine) sve poprimalo ozračje linča i pretvaralo se u lov na vještice - baš kao da je  pitanje broja onih koji su branili Hrvatsku presudno za našu sadašnjost i budućnost.

 Nije tajna kako je sve to krenulo iz krugova koji su od prvog dana uspostave vlasti 3. siječnja 2000. godine započeli svoj projekt "detuđmanizacije" s ciljem brisanja identiteta ove zemlje i to od onih koji su tijekom rata bili u debeloj zavjetrini. U takvom ozračju gdje se nesmiljeno, iz dana u dan napadalo dr. Franju Tuđmana i branitelje i blatilo Domovinski rat, sve što je vezano za braniteljsku populaciju našlo se pod povećalom pa tako i njihova brojnost, a da je rijetko tko uopće spominjao stvarne, objektivne uzroke i razloge zbog koji je dolazilo do mogućih grešaka, pa i zloporaba.

 Ni danas se gotovo nigdje ne može pročitati ili čuti suvisla analiza u kojoj bi se iznijele neke temeljne istine vezano za ovaj problem. Kao da se sramimo ili plašimo istine. Ili nas možda nije briga.

 Pa da pokušamo nešto od ovog gordijskog čvora "razmrsiti".

 U jednoj studiji iz 2011. godine koja je bila zajednički projekt Ministarstva hrvatskih branitelja i Državnog zavoda za statistiku, navodi se brojka od 504.662 branitelja (prema tadašnjem Registru branitelja) što je nešto više od 10% u odnosu na ukupnu populaciju.

(Vidi: Ministarstvo hrvatskih branitelja i Državni zavod za statistiku, Demografska i socioekonomska obilježja hrvatskih branitelja - Prema popisu stanovništva, kućanstava i stanova 2011. godine; autori: prof. dr. sc. Zoran Šućur, Izv. prof. dr. sc. Zdenko Babić, doc. dr. sc. Jelena Ogresta, Zagreb, 2017.; https://www.dzs.hr/hrv/publication/studije/Demografska%20i%20socioekonomska%20obiljezja%20hrvatskih%20branitelja_Web.pdf; str. 7.; stranica posjećena 24. 3. 2021.)

 Najprije se mora reći da navedeni broj obuhvaća sve one koji su u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata evidentirani u sustavu obrane kao branitelji, neovisno u kojem statusu su bili i kakve su poslove i dužnosti obnašali i bez obzira na vrijeme koje su proveli u obrani (pa bio to i jedan jedini dan). Naravno, dobar dio njih nije bio izravno angažiran u bojevim djelovanjima na crtama bojišnice, nego u logistici (sanitetu, uslužnim djelatnostima, na poslovima održavanja i nabave ratne tehnike i sredstava, organizaciji obrane i života na ugroženim područjima itd.), što je sasvim razumljivo i to nije bila posebnost samo hrvatskog obrambenog rata. U sve je popriličnu zabunu unijela i sama terminologija, budući da se "hrvatski branitelj" u javnoj percepciji u pravilu poistovjećuje s naoružanim vojnikom ili policajcem koji aktivno sudjeluje u ratu i to pucajući na crti obrane, pa ne rijetko čujemo primjedbe u stilu: "Da je bilo pola milijuna branitelja ne bi rat trajao četiri godine" i tomu slično, a da se pritom zanemaruju sve one objektivne okolnosti u kojima se naš rat za slobodu i neovisnost odvijao. Možda bi sretnije rješenje bilo da se odmah na početku uveo pojam "sudionik Domovinskog rata" koji je mogao obuhvaćati sve one koji su na bilo koji način i u bilo kojem svojstvu sudjelovali u obrani i doprinosili njezinom organiziranju te osiguravanju proizvodnje i uslužnih djelatnosti vezano za obrambene aktivnosti (kao dragovoljci, vojnici, policajci, pripadnici Civilne zaštite ili Teritorijalne obrane, pripadnici HOS-a, oni koji su bili u sustavu radne obveze i radili u strateškim granama od vitalne važnosti itd.), te da je u okviru toga napravljena podjela na branitelje koji su izravno bili angažirani u postrojbama i pružali aktivni oružani otpor agresoru, nakon čega bi se oni mogli svrstati u "borbeni", a svi drugi u "neborbeni" sektor. Doprinos obrani zemlje ne može se vrednovati a da se u obzir ne uzmu rizici i složenost prilika u vrijeme rata, ali se nikako ne smije pasti u zamku omalovažavanja onih koji nisu "nosili pušku u ruci" i smatrati njihov doprinos manje važnim. Da bi se uspješno vodio i dobio rat, za jednog borca na prvoj crti potrebno je barem 3 do 5 onih koji su angažirani u pozadini (na opskrbi, održavanju i popravljanju oružja, oruđa i ratne tehnike, na zbrinjavanju ranjenika, osiguranju vitalnih potreba društva - hrane, energije, zdravstvene skrbi, prometa, otklanjanju posljedica rata itd.).

 Nadalje, mora se svakako uzeti u obzir kako je nametnuti i neobjavljeni rat imao i odlučujući utjecaj na način i mogućnosti ustroja naše obrane, budući da se Hrvatska nije mogla osloniti na dotadašnji sustav ONO i DSZ kroz koji je upravo putem njegovih sastavnica  ("JNA", "Teritorijalne odbrane", Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, MUP-a i drugih saveznih tijela) i izvršena agresija, pa je morala krenuti od nule i u uvjetima ratnog stanja formirati vlastite snage za obranu - prije svega kroz pričuvu MUP-a (koju se također moralo kadrovski prilagoditi novim uvjetima), organiziranje dragovoljačkih postrojbi i u kasnijoj fazi vlastite policije i vojske.

 Koliko se Hrvatska mogla "osloniti" na institucije sustava pokazuje i činjenica da je njezina Teritorijalna obrana protuustavno i protupravno razoružana u svibnju 1990. godine, te da je (u vrijeme kad su srpski ekstremisti u područjima koja su držali pod svojom kontrolom bili već naoružani do zuba vojnim i policijskim oružjem) hrvatski narod od ožujka 1991. godine nadalje primoran formirati nenaoružane odrede na najugroženijim područjima (u istočnoj Slavoniji).

 U uvjetima raspada jednog državnog sustava i uspostave novog (i to iz korijena!) i u izvanrednim okolnostima - tijekom brutalne i krvave agresije, kad je bio u pitanju sam opstanak naroda - jednostavno se nisu od početka mogli uspostaviti svi mehanizmi koji bi osigurali red i poredak onako kako se to inače može u miru. Zato je dolazilo i do nesnalaženja, propusta u evidencijama, zbrke u popisima itd., itd., pogotovu na ugroženim područjima na kojima hrvatska vlast nije ni stigla uspostaviti svoja tijela uprave, a mora se uzeti u obzir i to da je za ustroj državnih tijela i donošenje zakona također bilo potrebno vrijeme, budući da je Republika Hrvatska sve do osamostaljenja (8. listopada 1991.) u nekim segmentima i formalno još uvijek funkcionirala prema zakonima SFRJ.

 Također se mora uzeti u obzir činjenica da je Hrvatska bila napadnuta i izvana (s područja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine), ali i iznutra (od srpskih terorista koji su od 17. kolovoza 1990. godine započeli s procesom okupacije dijelova njezina teritorija), te da nije postojala klasična linija fronte, nego se otpor agresoru pružao ovisno o trenutačnom stanju (gdje se kako i koliko moglo i kako su nalagale okolnosti), pa su tako nastajali "džepovi" u kojima su se vodile dugotrajne borbe pri čemu su branitelji bili "odsječeni" od ostatka zemlje koja ih nije bila u stanju niti organizirati preko svojih institucija, niti je postojao cjeloviti uvid u sve ono što se tamo događalo - i to je trajalo tjednima, a ponekad i mjesecima. Ne postoje stratezi niti sustav koji bi u tim uvjetima mogli sve držati pod kontrolom i ustrojiti potpunu i točnu evidenciju ljudi koji su bili angažirani u obrani.

 U pomutnji koja je nastala nakon agresije, mnogi hrvatski domoljubi, pa i stranci, došli su dragovoljno braniti Lijepu našu - a da prije toga nisu imali prebivalište u njoj (bilo da su stizali s područja bivših jugoslavenskih republika ili iz trećih zemalja), pa sukladno tomu nisu nigdje ni bili evidentirani (u uredima za obranu) kao vojni obveznici. Oni su se silom prilika sami organizirali izvan sustava, u dragovoljačke postrojbe ili HOS. Samoorganiziranje građana za obranu i odsustvo državnih mehanizama preko kojih bi se to sustavno provelo, u prvoj fazi rata dovodilo je i do toga da su mnoge skupine domoljuba vodile obrambene akcije izvan policije ili ZNG-a (koji se počeo ustrojavati travnja 1991. godine) i one su tek mjesecima poslije formalno ulazile u sustav Oružanih snaga.

 Nastale okolnosti kasnije su iskoristili i pojedinci koji doista nisu ni u kojem obliku dali doprinos obrani Republike Hrvatske (političari, sportaši, estradnjaci itd.), ali im je iz nekih razloga taj status bio potreban, iako on sam po sebi ne donosi nikakve povlastice. No, broj takvih zacijelo nije značajan, niti se kroz tu prizmu može promatrati sve branitelje, od kojih je najveći broj njih časno i dostojanstveno odužio dug svome narodu i Domovini. Ako je bilo lažiranja dokumenata vezano za evidencije sudionika rata (u institucijama ili samim ratnim postrojbama), neka se time pozabave nadležna državna tijela, ali bez galame i medijske prašine, onako kako se to inače radi u pristojnim i civiliziranim zemljama s onima koji krše zakon.

 Pravim braniteljima to sigurno neće smetati, kao ni objave bilo kakvih popisa i registara, jer njima je bila čast braniti narod i Domovinu i beskrajno su ponosni što su tu povijesnu zadaću ispunili. Ali im itekako smetaju nepravde koje peku i bole, rađaju ogorčenje i osjećaj da ova država nije onakva kakvu su željeli oni i njihova braća po oružju i krvi koja nisu dočekala slobodu. Registar hrvatskih branitelja je uz veliku pompu na Internetu objavljen 2010. godine ( i to piratski - tako što ga je netko neovlašteno prenio iz baze MORH-a), ali registar agresora još uvijek, ni danas, 2021. godine, nemamo!?

 Brojni nekažnjeni srpski zločinci i silovatelji i dalje slobodno šeću Hrvatskom, neki od njih nalaze se čak i u tijelima lokalnih vlasti, rade u policiji, sudstvu, a oni koji su u Srbiji, BiH ili trećim zemljama ne izručuju se kako bi im se sudilo za počinjena zlodjela. Srbija odbija surađivati po svim pitanjima  - pa i onom najbolnijem vezano za nestale osobe, dok na drugoj strani još uvijek vrijedi sramotni "Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine" kojim su se 2003. godine Srbija i Crna Gora same proglasile nadležnima za vođenje postupaka zbog "teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršenih na području bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. koja su navedena u Statutu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju", bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve. Nakon razlaza s Crnom Gorom tu ingerenciju regionalnog hegemona u suđenju za ratne zločine preuzela je Srbija. To je jedinstven slučaj u svijetu da se praktično prepušta zemlji agresoru da po potrebi sudi žrtvama agresije i diže optužnice protiv hrvatskih branitelja na temelju priznanja iznuđenih mučenjima u srpskim logorima ili samo zato što su branili svoje gradove i sela - a u isto vrijeme odbija svaku suradnju kad su u pitanju izručenja zločinaca za kojima su raspisane tjeralice! Zna li tko možda sličan primjer bilo gdje na kugli zemaljskoj - da država agresor podiže optužnice i sudi za tobožnje ratne zločine u ratu koji je sama izazvala i vodila i to za (navodna) djela počinjena na području druge zemlje (odnosno države koja je napadnuta) i to onima koji su sudjelovali u obrani!? Spominje li tko naplatu ratne štete od Srbije i Crne Gore?

 Srbija ne samo da ne prihvaća krivnju za sve što je učinila 90-ih godina XX. stoljeća, nego optužuje žrtve, pogotovu Hrvatsku i protiv nje vodi neprekidnu i prljavu kampanju! Spominje li još tko u Hrvatskoj ratnu odštetu koju bi agresor prema svim normama međunarodnog prava morao platiti? Zna li hrvatska javnost da agresor još nije vratio dobar dio našeg kulturnog blaga opljačkanog u ratu? Može li se sa Srbijom odvijati bilo kakva normalizacija odnosa ako ne pristaje na suradnju čak ni kad su u pitanju izručenja zločinaca i sudbine naših nestalih koje tražimo već više od četvrt stoljeća? U ime čega se mi tako dobrohotno nudimo biti Srbiji na raspolaganju i "gurati" je na putu ulaska u EU? Čime su naši susjedi to zaslužili? Imaju li oni koji vode ovu zemlju obvezu štititi njezino dostojanstvo, dignitet, ugled i boriti se za nacionalne interese onako kako im to nalažu Ustav i zakoni?

 Argument onih koji su slavodobitno objavili Registar branitelja bio je kako se konačno moraju "pročistiti" braniteljski redovi i "odvojiti žito od kukolja". I što se dogodilo? Koliko su "lažnih branitelja" pronašli? Koliko? Je li on poslužio ičemu drugome osim zemlji-agresoru za prikupljanje podataka i uhićenja naših ratnih veterana koji su se zatekli u njihovom dosegu kako bi im se sudilo za navodne zločine (jer za njih svatko tko je branio Hrvatsku samim time i zločinac).

 Je li vrijeme da se ostavimo trivijalnih sitnica, naklapanja i tračeva koji nam služe jedino za unutar-političke obračune i polarizaciju društva i posvetimo mnogo važnijim stvarima od kojih u velikoj mjeri ovisi sadašnjost i budućnost svih nas i naše djece?

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Zlatko Pinter/Foto: dzs.hr

Autor: