Potrebno je umrežiti sve što u Hrvatskoj misli i vrijedi, tzv. misleću Hrvatsku, Domovinu s velikim D

Započele su prijave za konferenciju "Branding Hrvatske u svijetu" iz brendiranja nacije i javne, kulturne i znanstvene diplomacije, a na kojoj će izlagati neki od najuspješnijih hrvatskih povratnika, useljenika i budućih povratnika. S direktorom konferencije Petrom Ćurićom razgovarali smo o važnosti ove konferencije, o potrebi povezivanja Hrvatske s iseljenicima te kako izgraditi Hrvatsku za što bolji život. Konferencija "Branding Hrvatske u svijetu" održat će se u Ozlju od u Dvorcu Zrinskih i Frankopana (Zavičajni muzej) od 20. do 22. travnja u suradnji s Državnim uredom za Hrvate izvan RH, Hrvatskom maticom iseljenika, Hrvatskom gospodarskom komorom, Karlovačkom županijom te pod posebnim pokroviteljstvom Grada Ozlja i gradonačelnice Gordane Lipšinić. Zašto je važna ova konferencija, otkrio je u razgovoru za Direktno Petar Ćurić.

Organizirate četvrtu konferenciju "Branding Hrvatske u svijetu" na kojoj sudjeluju predavači iz Hrvatske i inozemstva. Po čemu se ova konferencija razlikuje od drugih?

Branding Hrvatske konferencija posebna je ponajprije zbog koncepta vođenja konferencije, a zatim i po sadržaju. Njegujemo jedan za naše prilike novi, otvoreniji, interaktivni "američki stil" komunikacije predavača i polaznika koji potiče otvorenu raspravu i postavljanje pitanja, intelektualnu debatu te slobodno iznošenje vlastitih iskustava i stavova. Drugačiji smo i po iznimnom broju međunarodno afirmiranih predavača, usudio bih se reći dosad neviđene koncentracije hrvatske pameti na jednome mjestu! Pazite, nama je uspjelo ono što većina organizatora drži nemogućim: pod isti krov okupiti naše velikane od Davora Pavune, Davora Brukete, Nenada Bacha, Zvonimira Frke-Petešića, Mate Rimca, Borisa Ljubičića, do financijaša Plinija Cuccurina, Tomislava Antunovića, ambasadorice hrvatske kulture pijanistice Martine Filjak, znanstvenika, izumitelja i humanitarca Miroslava Vrankića, povratnika Gorana Bandova, Anje Bauer, Andrije Čolaka, osoba iz medija (Ashley Colburn, Marija Selak, Višnja Starešina, Sanja Bach), diplomata (Zdenka Weber, Drago Štambuk) i drugih. Na koncu, drugačiji smo i zato što je konferencija dio jedne šire priče, a to je "Branding Hrvatske Think Tank" (BHTT), pokret hrvatske inteligencije u domovini i svijetu za bolju budućnost nas i naših potomaka u domovini. Mreža funkcionira čitavu godinu, a ne samo ta tri dana u Ozlju, Zagrebu ili Puli, gdje se godišnja konferencija održava. Svi znamo da je naš narod duboko podijeljen. Unuci ustaša, unuci partizana, praunuci komunista prvoboraca, praunuci titoista, rankovićevaca i sve tako dalje. Danas imate "lijeve" Milanovićeve, "lijeve" Bernardićeve, "desne" Karamarkove, "desne" Plenkovićeve... No, takve su podjele rijetko išta dobroga donijele hrvatskom narodu. Nama trebaju inicijative koje nas spajaju, a ne odvajaju! Dr. Tuđman je recimo bio taj autoritet koji je znao pomiriti, povezati i ujediniti hrvatski narod u zajedničkom cilju. Ova konferencija zapravo pokušava učiniti nešto slično. S razlikom što je 1990-ih bilo ratno stanje i borba se vodila za hrvatski teritorij, suverenost i nezavisnost, a danas je "mir", a zapravo izumiremo kao narod i naša je borba svedena na jednu jedinu riječ – opstanak.

Što je primarni cilj ove konferencije?

Povezati i umrežiti sve što u Hrvatskoj misli i vrijedi, tzv. misleću Hrvatsku - Hrvatsku koja razmišlja - s uspješnim pojedincima i organizacijama iz iseljeništva i dijaspore. Vjerujem da ćemo zajedničkim naporima domovinske i iseljene Hrvatske ostvariti cilj, a to je sretnija budućnost naše Hrvatske domovine! Kad smo pokretali ovaj projekt prije četiri godine, u suradnji s Hrvatskom svjetskom mrežom iz New Yorka, zapravo nismo bili svjesni kakav će značaj to imati za hrvatsko društvo. Jedino na čemu smo inzistirali bilo je da inicijativa bude nepolitična, lišena strančarenja i političkih zavrzlama. Sva razmišljanja išla su u ovom smjeru: "Mi nemamo drugu državu osim Hrvatske. Hrvatska je naša domovina i ako joj mi ne pomognemo, a tko će?" Imidž Republike Hrvatske u svijetu, percepcija stranih investitora na proizvode i usluge iz naše zemlje, hrvatski kvadrati koji su prepoznatljiviji od hrvatske zastave, uniformiranost komunikacije između Vlade i ministarstava vezanih za međunarodnu suradnju, nerijetko razbacivanje novcem poreznih obveznika bez jasne strategije (svako ministarstvo i agencija imaju „međunarodni odsjek“ a među njima ne postoji međusobna koordinacija pa se za iste ili slične stvari troše sredstva višestruko i nepotrebno, jer ne postoji uniformirano tijelo pri Vladi koje bi se bavilo isključivo brandingom Hrvatske i osmišljavanjem, koordiniranjem, nadgledanjem i valoriziranjem hrvatskoga javnog imidža u svijetu itd)... Sve su to teme kojima se ova konferencija bavila i bavi. Ali, kako krenuti naprijed ako je, karikiram, "od državnog značaja" zove li se netko Marko ili Slavko? Ma, baš me briga kako se tko zove. Nas zanima jedino odgovor na pitanje: "Što si učinio danas za prosperitet Hrvatske države, njenog imidža i ugleda u svijetu te sretnije budućnosti tvoje djece i unuka u ovoj zemlji?" I tu sve završava. "Nacionalnu povijest i sudbu bilo kojeg naroda ne može se razmatrati niti na nju svrhovito djelovati s ograničenih gledišta bilo koje politike ili ideologije, ili samo sa stajališta jednog (svoga) naroda", zapisao je to 61-godišnji Franjo Tuđman 23. kolovoza 1983., zatočen u tamnici u Lepoglavi. Potpisujemo svako slovo! Hrvatska nije otok. Moramo se otvoriti multikulturalnosti i idejama sa svih strana. Međutim, ne može biti sporno naše domoljublje i nastojanje da Hrvatska postane međunarodno jača i utjecajnija u budućnosti. Jer, i dr. Tuđman je jednom kazao: "Sudbinu pišemo sami!"

Povratnik ste iz Engleske. Zašto ste se vratili u Hrvatsku?

Dozvolite, ne bi li bilo logičnije da me pitate zašto sam otišao? Zamislite Amerikanca ili Engleza koji je, recimo, odselio na Maltu, a Vi ga pitate zašto se poslije vratio u domovinu? Pa valjda zato što je to njegova Domovina! Domovina, s velikim "D". Hrvatsku sam prvi put napustio u kolovozu 1997. kao 16-godišnji dječak. Naprosto sam poželio živjeti u sređenijem društvu gdje postoji red i jasno se zna tko pije, a tko plaća. Znao sam da ne odlazim zauvijek, već privremeno, često mrmljajući u sebi: "dok se stanje ne sredi i ne uspostave valjani sustav u državi". Međutim, apsurd je što sam sljedećih 10-15 godina često navraćao u Hrvatsku, ali stvari se nisu mijenjale niti su se promjenile. Sve je ostajalo više-manje isto. Tada sam zapravo i shvatio da možda tražim nemoguće. Name, dok sam ja bježao u inozemstvo, ispada da sam potajno očekivao od onih koji su ostali iza mene da rješavaju moje probleme. Jer, izazovi moje zemlje i moji su izazovi. Problemi koji tište Hrvatsku problemi su i moji, moje majke, oca, bake, rodbine, susjeda... Nije li valjda prirodno, štoviše, nužno da i sam sudjelujem u pozitivnim promjenama u ovoj zemlji? Tako, spletom niza okolnosti, 2012. se vraćam u Hrvatsku, a nedugo zatim rodila mi se i kći te mi je sve postalo jasnije: ostane li ovako kaotično, za 16 godina moja će mi vlastita kći prići istim onim riječima kojima sam i ja prišao svome ocu i kazati: „tata, ovdje ništa ne valja, ništa ne funkcionira, ne postoji reda - odlazim za Ameriku!“ Ali, tada ću i ja za sve to biti kriv, jer nisam učinio ništa. Zaboga, nisam ni pokušao! Shvaćate? Bio je to prijelomni trenutak za mene. “Sudba ovog naroda rješava se na domovinskom tlu!“ zapisao je dr. Tuđman u zatvoreničkom dnevniku u Lepoglavi, 14. svibnja 1982. Bio je u pravu, kao i uvijek.

Govorite o povratku nade u Hrvatsku. Kako vidite obnovu Hrvatske?

Obnovu vidim zahvaljujući inicijativama poput naše, a nadu u nekim novim ljudima u hrvatskom gospodarstvu, zdravstvu, kulturi, socijali, politici... Hrvatske su novine prepune priča o uhljebima, ali tko spominje lidere? TV je krcat politikom, ali govori li itko o državništvu..? Vidite, to je zato što naš sustav, koji smo naslijedili iz socijalizma, ne potiče individualizam i osobnu inicijativu već samo zna nametati pasivnost i strah. Takav sistem guši dobru nakanu utjerivanjem straha u kosti svakome koji je pokrene. Zato su i moje misli danas okrenute ponajviše prema povratnicima. I dobro je da mladi ljudi odlaze. Neki od njih će i ostati vani, ali ne zaboravimo da se ipak mnogi vrlo brzo vrate natrag u domovinu. Uvjeren sam da će upravo doprinos povratnika biti presudan u obnavljanju Hrvatske.

Svjedoci smo velikog odlaska mladih iz Hrvatske. Što biste poručili mladima da ipak ostanu u Hrvatskoj?

Vjerujte, onaj koji želi otići nitko ga i ništa neće u tome spriječiti. Mogu početi i od sebe samoga. Ne bi me Bog zaustavio kad sam prvi put otišao za Sjedinjene Države. Svaki komentar i uvjeravanje u suprotno činilo bi moju odluku utoliko snažnijom i jačom. Zato, okanite se uvjeravanja. Napose, Hrvatska je i ušla u EU dijelom i zbog mogućnosti slobodnoga kretanja studenata, izmjene iskustava, slobode rada i zapošljavanja u drugim zemljama članicama itd. Život u inozemstvu jedna je od najvećih životnih škola! Zapravo, Hrvatsku sam i prvi put onako iskreno i bezuvjetno zavolio tek kad sam je napustio! Poručio bih mladima da se, ukoliko im je to želja, svakako oprobaju u inozemstvu, ali i neka se nakon toga vrate u domovinu i daju vlastiti doprinos obnovi i oporavku hrvatskog društva.

Kako gledate na hrvatsku dijasporu? Kako oni mogu pomoći Hrvatskoj?

Nebrušeni dijamant, to vam je hrvatska dijaspora. Savršena u svojoj ljubavi i čežnji za domovinom, a opet nestrpljiva i pomalo agresivna da bi shvatila koliko se uistinu sporo i teškom mukom ovdje događaju pozitivne promjene. Premda iznevjerena bezbroj puta, duboko u srcima naših tamo preko mora ipak uvijek gori plamičak nade. To je nada u povratak! I taj plamičak nikada neće prestati goriti, što vam ujedno svjedoči da, dok je hrvatske dijaspore – bit će i Hrvatske! Dakako, sad bi netko očekivao da ću reći "dijaspora će pomoći tako da nam šalje novac". Krivo. Ne šaljite novac - vratite se u domovinu!

Istaknuli ste da podržavate izjavu dr. Pavune koji je kazao u jednoj emisiji: "Političari su potrebni, oni rade svoj posao i ne može ih se preskočiti. Međutim, najuspješnije države svoj izvoz i snažno gospodarstvo duguju liderima koji nisu profesionalni pravnici ili ekonomisti već inženjeri!" Prema Vašem mišljenju, u čemu je važnost ove Pavunine poruke?

Dr. Pavuna je zapravo u toj TV-emisiji kazao još ponešto - a ja ću ga ovdje citirati - da je u Centralnom komitetu Kine čak 75% inženjera! Zanimljiv podatak, jer govorimo o najbrže rastućoj ekonomiji svijeta koja je lani nadmašila i vlastita očekivanja zabilježivši rast gospodarstva od gotovo 7% (u samo jednoj godini). Stvarno ne znam što se više tu ima za dodati? Zapravo je dr. Pavuna rekao: „da bi ekonomija bila izvozna, ne smiju zemlju voditi pravnici i ekonomisti, već zemlju moraju voditi inženjeri!“. A onda je pridodao i da „inženjeri pretvaraju ideje u proizvode“. Pametnome dosta. Ono što ću pak ja kazati, s vlastite strane, na sličnom je tragu. Nagledali smo se pravnika i ekonomista na čelu države... Možda je vrijeme za kulturnjake?

Vaš je moto "Čovječe, pokreni se i učini štogod dobroga". Što ste konkretno mislili pod time?

Naravno, kako drugačije? Vjerujte, nagledao sam se svijeta. Godinu dana u Los Angelesu i New Yorku, tri u Dallasu i Londonu, četiri u Manchesteru pa onda Ljubljana, Zagreb... To je gotovo 15 godina skitanja po svijetu. Znate li koji je bio zajednički nazivnik svih tih odredišta i destinacija? Problemi. Gdje je čovjeka, eto i problema! Jedan krivi državu za niske plaće, drugi internu politiku tvrtke, trećemu je krivac siromašna obitelj u kojoj je odrastao, četvrtome ljubomorna rodbina i rođaci, petome dosadna kiša i sivilo u Manchesteru, šestome što Los Angeles nema četiri godišnja doba... A istina je zapravo negdje drugdje. Žanjemo ono što smo posijali. Nitko nije krivac za naše vlastite propuste. Niti država, ni porezi ni politika ni ružno vrijeme niti minimalna plaća. Valja preuzeti inicijativu i posegnuti za svojim životom! Jer, život ti doista ništa ne duguje. Ali, uz par jasnih ciljeva i čeličnu volju i odlučnost da ćeš te ciljeve i ostvariti, bez obzira na sve padove i kratkotrajne poraze – čovjek se iznenadi koliko je toga zapravo ostvarivo i moguće!   Marija Pandžić / Direktno