”Moj se sin pokušao ubiti”, počinje tako svoju tešku životnu priču Zdravko Markuš, otac i hrvatski RVI branitelj kojega život nije mazio. No, priča o nemilom događaju počinje nešto ranije, odnosno onoga trenutka kada je kao roditelj morao povući jedan od najsloženijih poteza. ”Prošli utorak odveo sam sina u Odgojni zavodu u Turopolje, čekali smo presudu godinu dana, on je sada punoljetan. Dakle, ima 18 godina i par mjeseci. Kada smo došli tamo dočekalo nas je šest pravosudnih policajaca, kao da je moj sin ratni zločinac. U susjednoj prostoriji susreo sam se i s ravnateljicom, a prvo što mi je rekla jest da imamo pravo na pendrek. Pitao sam je li to odgojna mjera, jer ja svojeg sina ne smijem ošamariti, niti itko drugi, a njima je to prva odgojna mjera”, šokirano prepričava Zdravko koji je nakon toga na pretresu preuzeo osobne stvari svojega sina. ”Dali su mi njegove šampone, dezodoranse. To mora kupiti sam u kantini, i to razumijem, uplatio sam mu novce narednoga dana. U srijedu sam krenuo kući iz Zagreba, u vlaku me nazvala kćerka u suzama i priopćava mi da se moj sin htio objesiti. Ja sam odmah popizdio i rekao zna li jesu li ga tukli. Sišao sam na prvoj stanici van iz vlaka, imao sam namjeru odmah krenuti tamo. Ali dobio sam poziv od ravnateljice koja me također upoznala s namjerom moga sina da si oduzme život”, potreseno se prisjeća naš sugovornik. U razgovoru s ravnateljicom Markuš joj jasno daje do znanja da ako su nad njegovim sinom vršili nasilje, to neće prihvatiti. ”Rekla mi je da ne mogu doći u Turopolje, jer nije dan za posjete iako sam najavio svoj dolazak da vidim što se dešava s mojim djetetom. Sin mi se htio objesiti, ne zanimaju me posjete. Radi se o mome djetetu. Molila me da ne dolazim i tvrdila da će me obavještavati što će dalje biti. Od toga stresa i šoka, nisam se ni sjetio da je srijeda, dan kada se posjete u toj instituciji i odvijaju. Ali to nema nikakve veze, ovo je sasvim drugačije”, ističe frustrirani otac kojemu su naknadno prepričali na koji je način njegov sin pokušao izvršiti samoubojstvo. No, nažalost tu prema riječima oca ovoj ionako nesretnoj priči nije kraj. ”Njegov cimer zvao je osoblje ove institucije kada je vidio što je moj sin učinio, on je već bio poplavio. Oni su ga nakon toga skinuli, bacili na pod, zavezali mu lisice na ruke, okrenuli ga, a zatim i počeli šamarati. Taj što ga je šamarao rekao mu je: ‘Sine nisi se dobro objesio’. Ponašaju se kao da su Bog i batina, svašta su mu rekli. Da će ga naučiti čitati i pisati, da mu tu neće biti lijepo”, na rubu suza svjedoči priču otac Zdravko koji ima troje djece. ”Rastao sam se prije devet godina, žena ne plaća alimentaciju. Otkako je bio doma posljednjih godinu i pol dana, s mojim sinom nije bilo nikakvih problema. Prije toga boravio je u Samoboru, u domu. Stariji štićenici tamo su ih tukli i tjerali da rade za njih, nitko ih nije ni pokušao zaštiti. Kada sam jednom došao po njega u Kukuljevićevu bio je toliko našopan tabletama da nije znao progovoriti niti A, kada sam zahtijevao da provjere što su mu dali vadeći mu krv pio je jače tablete nego ja za PTSP onda su ga opustili doma na vlastitu odgovornost”, prisjeća se Markuš svojih neugodnih iskustava. Upit o ovom nemilom događaju, poslali smo i na adresu turopoljske institucije, ali i na adresu Ministarstva pravosuđa. No, do okončanja ovoga teksta odgovor nismo dobili.