Sedma gardijska motorizirana brigada osnovana je odlukom predsjednika Republike Hrvatske i Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH dr. Franje Tuđmana 23. prosinca 1992. godine. Sjedište joj je bilo u Varaždinu. U Domovinskom ratu je, pod izravnim zapovijedanjem Glavnog stožera, ostvarila izuzetne uspjehe i sudjelovala u najznačajnijim operacijama i akcijama Hrvatske vojske. Osnovnu strukturu u formiranju 7. gardijske brigade činila su 263 pripadnika 5. bojne 1. “A” brigade ZNG-a Tigrova koji su već imali ratno iskustvo u operacijama za oslobođenje juga Hrvatske i Dubrovnika. Tijekom Domovinskog rata 7. gardijska brigada najviše je popunjavana dragovoljcima iz sjeverozapadne Hrvatske i dijela Slavonije. Tijekom ratnog puta poginulo je 67 pripadnika Brigade Puma, a u 5. bojni 1. “A” brigade, preteči Brigade, 25 pripadnika. Brigada je ukupno imala 252 ranjena pripadnika koji su stradali na prvim crtama bojišta. Samo dva mjeseca od osnutka, u veljači 1993. godine, 1. pješačka motorizirana bojna 7. gardijske brigade upućena je na svoj prvi borbeni zadatak u Zborno područje Karlovac. Kao ispomoć, stavljena je pod zapovijedanje 1. gbr Tigrova u strateški važnom području najužeg dijela Republike Hrvatske u Generalskom Stolu, gdje je zbog male dubine obrane prijetila opasnost presijecanja Hrvatske na dva dijela. Odrađena je strateška zadaća zadržavanja položaja i odbijanje neprijateljskih napada prema rijeci Mrežnici i Generalskom Stolu te očuvanja vitalnih komunikacija, mosta na rijeci Mrežnici te žila kucavica sjeverne i južne Hrvatske, cestovnog pravca prema Senju i željezničke pruge Zagreb – Rijeka, odnosno Zagreb – Split. U obrani Generalskog Stola 1. bojna ostaje do 10. listopada 1993. godine kada se nakon kraćeg odmora priključuje glavnini Brigade u Dalmaciji. Preostali dio Puma formira Taktičku grupu od 150 pripadnika pod vodstvom zapovjedništva 2. pješačke motorizirane bojne, uz dio pripadnika 1. i 3. pješačke bojne, radi zadaće u zadarskom zaleđu. Cilj akcije je izvođenje napadnih djelovanja u pravcu Suhovare – Drače – Čardak u akciji Maslenica i udaljavanje srpskih položaja od grada Zadra. Taktička grupa s borbenim djelovanjima započinje u noći između 2. i 3. ožujka te ponovno 5. ožujka 1993. godine. U izravnim sukobima s izuzetno moćnim neprijateljskim snagama poginulo je 11, a ranjen je 21 pripadnik Taktičke grupe 7. gardijske brigade. Po zapovjedi načelnika Glavnog stožera OS RH, sve su postrojbe 7. gardijske brigade (osim 1. pješačke bojne) 6. lipnja 1993. godine upućene na Zadarsko bojište pod zapovjedništvo Zbornog područja Split gdje će ostati do završetka Domovinskog rata. Zona odgovornosti Brigade u obrani je šireg područja Ravnih Kotara s ciljem sprečavanja prodora neprijateljskih oklopnih jedinica u pravcu Pristega i Bile Vlake. Zapovjedno mjesto Brigade je u Biogradu, a Izdvojeno zapovjedno mjesto u Stankovcima. Tijekom cijele 1993. godine traju napadi pobunjenih paravojnih srpskih jedinica i snaga Jugoslavenske narodne armije, a 14. lipnja 1993. godine vrše napad raketnim sustavom “Orkan” prema Biogradu na Moru i Pakoštanima. Česti su i izvidničko-diverzantski pokušaji neprijatelja kojima je cilj povratiti položaje izgubljene u operaciji Maslenica. Krajem listopada 1993. godine, 7. gardijska brigada preuzima zonu odgovornosti na Šibenskom bojištu od 4. gardijske brigade na prostoru sela Velim – Morpolača – Raslina i Zelena Glava, dok se zapovjedništvo brigade premješta u Tribunj, a IZM u područje tt 192 Gromile. Kako nastupaju povremena primirja, provodi se obuka Brigade i podređenih postrojbi te razni tečajevi, kao i taktička uvježbavanja do razine voda. Pružena je i ispomoć 7. domobranskoj pukovniji s četiri tenka i borbenim vozilima pješaštva. Dio snaga Brigade krajem 1993. godine angažiran je na izvršenju posebne zadaće na teritoriju Bosne i Hercegovine gdje započinje božićna ofenziva muslimanskih snaga na srednju Bosnu i područje Uskoplja. Zona odgovornosti nalazi se na području Operativne grupe Buna, a Taktička grupa od 108 pripadnika 7. gbr stavljena je pod zapovjedništvo ZP-a Tomislavgrad. Sedma gardijska brigada drži položaje kod sela Ždrimci te u borbama oslobađa područje Rastić kose. Do 4. veljače Taktička grupa 7. gbr povučena je u matičnu bazu, a hrvatsko-muslimanski sukob prekinut je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine. Sredinom veljače 1994. godine 7. gardijska brigada odlazi iz Šibenskog bojišta na kraći odmor u Varaždin, a zonu odgovornosti preuzima 113. brigada HV-a, s tim da 2. pješačka bojna 7. gbr ostaje u Pirovcu u punoj borbenoj spremnosti. Od 6. ožujka 1994. godine 7. gardijska brigada preuzima položaje 4. gardijske brigade u zadarskom zaleđu u II. sektoru Novigradskog bojišta: Stošija Glava – Novsko ždrilo – Karinsko ždrilo – Karinsko more. Provodi se aktivna obrana te zaštita masleničkog pontonskog mosta s pridodanim snagama 141. i 145. brigade HV-a. Izdvojeno zapovjedno mjesto 7. gardijske brigade nalazi se u Posedarju. U međuvremenu traju pregovori o prekidu vatre što rezultira potpisivanjem Zagrebačkog sporazuma 4. travnja 1994. godine koji predviđa prekid vatre i povlačenje teškog naoružanja deset do dvadeset kilometara u dubinu, a nadzor vojnih aktivnosti preuzima UNPROFOR. Već 26. travnja 7. gardijska brigada predaje zonu odgovornosti 112. brigadi HV-a iz Zadra te postaje pričuvna interventna snaga Zbornog područja Split, od rijeke Krke do Velebita. U to se vrijeme kontinuirano provodi obuka s temom “Obrambene operacije HV-a s prelaskom u protunapad” te bolje taktičko povezivanje pojedinih rodova vojske, posebno topništva, tenkova i pješaštva. Provode se taktičke vježbe od Sabunika do Privlake. Bojna gađanja protuoklopa i oklopništva izvode se na otoku Viru, a pješaštvo izvodi gađanja na poligonu Jadrtovac kod Šibenika. Za obuku su formirana ljetna taborišta u Radovinu za 1. pješačku bojnu, kod Vranskog jezera za 2. pješačku bojnu i u Ivinju za 3. pješačku bojnu. Brigada na tom prostoru ostaje u punoj borbenoj pripravnosti do prosinca 1994. godine. Od studenog 1994. godine, usprkos potpisanom primirju i zaštićenim UNPA zonama, započinje snažan srpski napad na Bihać s obje strane, okupirane hrvatske i bosanske. Vijeće sigurnosti UN-a prihvaća Rezoluciju 958 kojom je odobrena vojna sila NATO snaga. U Bihaću je i dalje kritično, a Republika Hrvatska obznanjuje da će snage Hrvatske vojske aktivno krenuti u obranu svojeg okupiranog državnog teritorija i time zaštiti enklavu u Bihaću, kako se ne bi dogodilo stradavanje nedužnog muslimanskog stanovništva. Akcija Zima ‘94. započela je 29. studenog na Dinari i dijelu Livanjskog polja. Od 6. prosinca 1994. godine postrojbe 7. gbr angažirane su na izvršenju bojnih zadaća u Operativnoj grupi Livno te 7. prosinca preuzimaju položaje na Dinari na crti Velika Divjakuša – Troglav – Sajkovići. Postrojbe 7. gbr potom zauzimaju tt. 1369 Bat i Srt te pomiču crtu bojišta u pravcu sjevera uz jake borbe kod Velike Divljakuše. U noći s 19. na 20. prosinca 7. gbr predaje novoosvojene položaje 4. gbr. Borbe na Dinari posebno su bile teške zbog zime i niskih temperatura, visokog snijega i stalnih vjetrova. Nakon kraćeg odmora, 7. gardijska brigada 28. prosinca vraća se na položaje na Dinari na potezu: Male Poljanice – Jankovo brdo – Budim, V. Pištola – Poljanice – Kurjaj – Crni bunari – selo Ninkovići. Na tim položajima, u teškim zimskim uvjetima, Brigada se nalazi od 28. prosinca 1994. do 5. veljače 1995. godine. Bilo je nekoliko pokušaja neprijateljskih proboja, no svi su odbijeni: 9. siječnja na području Crnih bunara, 14. siječnja lijevo od sela Ninkovići, a 21. siječnja na sela Ninkovići i Rosići. Poseban problem bila je dostava streljiva i logističko osiguranje zbog visokog snijega i zime, a bilo je i slučajeva pothlađivanja i smrzavanja pripadnika Brigade. Napokon, 7. gbr zonu odgovornosti predaje 5. veljače 4. splitskoj gbr s kojom se stalno izmjenjuje na Dinari. Od 15. ožujka 1995. godine 7. gbr ponovno je na Dinari gdje preuzima položaje od 4. gbr. Nakon priprema, 7. travnja započinje akcija Skok 1 radi stvaranja povoljnih uvjeta za nove operacije Hrvatske vojske. Oslobođen je strateški važan prostor širine 15 i dubine 5 kilometara. Druga pješačka bojna 7. gardijske brigade bez većih problema ostvaruje zadaću, te u večernjim satima drži položaje tt 1849 Bunjevačko brdo – Marino brdo – Veliki bat – Jančiji Vrh – Lišanjski vrh – Slime – Jakelića dolac – Velika glavica. Obrana novih položaja provodi se do 13. travnja kada se nastavlja djelovati prema Crvenim gredama. Snage 3. pješačke bojne 7. gardijske brigade 14. travnja ovladavaju s još 20 km2 prostora Dinare, odnosno crtom Jakelića dolac – Orlovača – Čakolica – Modriča dolac – Čorin lacmen – Vukosavci – Čemerovac – Mikurilja. Borbe na Dinari traju neprekidno, uz veći ili manji intenzitet. Jak neprijateljski napad na području Crnih bunara započinje 5. svibnja zbog čega dolazi do povlačenja dijela hrvatskih snaga pri čemu pogibaju pripadnici 7. gbr. Položaji su vraćeni protuudarom 1. pješačke bojne, a neprijatelj je odbačen na početne položaje. Osim ljudskih gubitaka na prvoj crti, zbog teških i surovih neljudskih uvjeta Dinare, pripadnici 7. gbr obolijevaju i stradavaju od mišje groznice. Započinju pripreme za operaciju Ljeto ‘95. Cilj operacije je osvajanje Bosanskog Grahova i Glamoča radi stvaranja preduvjeta za oslobođenje Knina. Zadaća 7. gbr je, zajedno s 3. pješačkom bojnom 126. brigade HV-a, napadati smjerom Livanjsko polje – Bosansko Grahovo. Operacija je zbog složenosti predviđena u tri faze. S borbenim djelovanjima započelo se 25. srpnja 1995. godine. Već prvog dana napada postrojbe 7. gbr ovladavaju planiranim ciljevima, a idućeg dana u napad se uvodi i 3. pješačka bojna 7. gardijske brigade te se nastavlja s napredovanjem. U borbu se 27. srpnja uvodi 4. gbr na desni bok 7. gbr te zajedno kreću prema Bosanskom Grahovu, da bi krajem dana dostigli crtu Crni vrh – Rupe – Snježnica – Brieg – Kalanjevac – Jelino polje – Omerova draga – Mačija greda – Zekinica. Važnu ulogu ima Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje helikopterima Mi 24 uništava otporne točke neprijatelja na glavnim smjerovima napada. Akcija Ljeto ‘95. završava 30. srpnja, brigade su dostigle zadane ciljeve i stupile u aktivnu obranu. Sedma gardijska brigada drži crtu: Cigelj – Debeli brijeg – Zekinica – Kalanjevac – Orlov kuk – Bat – Razvala – Crni vrh – Orlovac – Grabova kosa – Pršut – Vrh šale. Akcijom Ljeto ‘95. neprijatelj je stavljen u nepovoljan položaj, Hrvatska vojska je ostvarila novi vojni uspjeh, dok je oslobođenje Bosanskog Grahova i Glamoča omogućavalo napadno oslobađanje Knina. U ratnoj operaciji Oluja, nošena izuzetno visokim moralom, 7. gbr započinje napad s dijelom udarnih snaga, zajedno s 4. splitskom gardijskom brigadom, snagama 81. gardijske bojne i Prvom taktičkom grupom te drugim brigadama. Za 7. gardijsku brigadu operacija Oluja je nastavak operacije Ljeto ‘95. Najznačajnija hrvatska vojna operacija Oluja započinje 4. kolovoza u 5:00 sati ujutro topničkom pripremom na ciljeve obrane neprijatelja, a odmah zatim započinje pješački napad snaga 7. gardijske brigade na pravcu Risovac – Golubičko suvo polje – Kovačić. Uspješno je probijena prva crta srpske obrane, a postrojbe 7. gbr napreduju do crte: Borova glava – Visibaba – Badanj – Pitomi vrh na kojoj se organizira obrana. Tu se sukobljavaju s Trećom borbenom grupom Sjevernodalmatinskog korpusa JNA i srpske milicije. Zbog pritiska hrvatskih snaga, tijekom dana dolazi do raspadanja neprijateljske obrane. Drugog dana napada, 5. kolovoza, 7. i 4. gardijska brigada kreću prema Kninu s ciljem oslobođenja grada. Svladavaju razbijene i demoralizirane manje neprijateljske formacije. Snage 7. gardijske brigade spuštaju se s Dinare i prve ulaze u Knin te u jutarnjim satima uspostavljaju kontrolu nad gradom i na kninsku tvrđavu podižu zastavu Republike Hrvatske koja je zalepršala već oko deset sati istoga dana. Prije 12:00 sati stiže i 4. gbr te uskoro na kninskoj tvrđavi lepršaju dvije velike hrvatske zastave. Već 6. kolovoza 1995. godine u oslobođeni hrvatski kraljevski grad Knin dolazi državni vojni i civilni vrh na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Oslobođenje Knina imao je golemi strateški značaj za potpuno svladavanje agresora i sveukupnu Hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu. Već 8. kolovoza 7. gardijska brigada dobiva zadaću krenuti prema Gračacu i Otriću kako bi oslobodila i zadnji teritorij Republike Hrvatske u tom sektoru. Zadaća je uspješno obavljena. Dostignutu crtu 9. kolovoza 7. gardijska brigada predaje OG Sinj i kreće na kraći odmor. U Kninu kao interventne snage ostaju 3. pješačka bojna 7. gardijske brigade, vod tenkova i dio topništva. Po zapovjedi zapovjednika ZP-a Split te su snage upućene 13. kolovoza na intervenciju u Bosansko Grahovo s ciljem vraćanja izgubljenih položaja koje je preoteo neprijatelj. U noći između 13. i 14. kolovoza položaji su ponovno stavljeni pod nadzor hrvatskih snaga. Iako je rat u Hrvatskoj završen, on i da dalje traje u BiH gdje se planira zajednička operacija HVO-a i HV-a pod nazivom Maestral koja je planirana od 7. do 11. rujna u kojoj sudjeluje i 7. gardijska brigada. Već 4. rujna 7. gardijska brigada dobiva zapovijed o napadu na drvarsko-šipovskom području, a 7. rujna započinje izmještanje na položaje za napad. Cilj napada je potiskivanje neprijatelja od oslobođenih gradova Kupresa, Glamoča, Bosanskog Grahova i Livna, dublji prodor prema Šipovu, Jajcu, Drvaru i Oštrelju te uspostavljanje crte na pravcu Bosanski Petrovac – Ključ – Mrkonjić Grad i spajanje sa snagama 5. Korpusa Armije BiH. U prvoj fazi napada trebalo je osloboditi područje Mliništa, u drugoj fazi preusmjeriti napad na Šipovo i Jajce, a u trećoj fazi osloboditi Drvar i izbiti na Oštrelj. Između 8. i 15. rujna provedene su sve planirane faze napada. Nažalost, između snaga 5. Korpusa Armije BiH, koje brzo napreduju prema Bosanskom Petrovcu i snaga 7. gardijske brigade, zbog nepovezanosti i nedostatka koordinacije, dolazi do žestokog pješačkog sukoba. Ubrzo se uviđa pogreška sukoba u kojima je bilo i ljudskih gubitaka te borbe prestaju. Potom su snage 7. gbr izmještene u Drvar. Radi utvrđivanja dostignutih vojno-strateških ciljeva i stvaranja dodatnog pritiska na političko i vojno vodstvo srpskih snaga u Banja Luci, priprema se operacija Južni potez koja traje od 8. do 11. listopada 1995. godine. Snage 7. gardijske brigade već se 6. listopada prema dobivenoj zapovjedi izmještaju u područje Šipova te s drugim snagama od 9. listopada djeluju na glavnom pravcu napada. Nailaze na žilav i jak otpor neprijatelja iz smjera sela Liskovica, Bjelajci i Šehovci. Prva crta neprijatelja ipak je probijena, no susjedna 3. gardijska brigada HVO-a ne uspijeva probiti crtu i ima velike gubitke, tako da je zapovjednik 7. gardijske brigade prisiljen u borbu uvesti 3. pješačku bojnu 7. gardijske brigade radi zaštite desnog boka uz rijeku Vrbas. Drugog dana, 10. listopada, neprijatelj je prisiljen na uzmak i napuštanje obrambene crte, a postrojbe 7. gardijske brigade približile su se hidroelektrani Jajce 3, gdje je organizirana obrana na pozicijama Mala Manjača – selo Bočac. Trećega dana operacije dostignuti su zadani ciljevi te je crta obrane predana snagama 2. gbr Hrvatskog vijeća obrane. Nakon 840 dana boravka na terenu Zbornog područja Split, provedene operacije Oluja i oslobađanja grada Knina, 7. gardijska brigada Pume 17. listopada 1995. godine pobjedonosno se vraća u svoju matičnu bazu Varaždin. Započinje se s izvršavanjem mirnodopskih zadaća, od kojih je najznačajnija obuka pripadnika po MPRI – DTAP (Military Transition Assistance Program – Democracy Professional Resources Incorporated) programu. U tu svrhu u Vojarni “Ivan V. Drašković” u Varaždinu uređen je poligon za uvježbavanje prema najzahtjevnijim načelima vojne izobrazbe i obuke. Cjelokupna obuka provodi se prema standardima razvijenim u Brigadi koji su nastali u skladu sa smjernicama za obuku GS OS RH i prema MPRI – DTAP programu radi priprema postrojbe za što kvalitetnije izvršenje budućih zadaća. Kao kruna takvog rada i primjene novog sustava izobrazbe, na poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja izvedena je Pokazno-taktička vježba Pumin skok u rujnu 1997. godine koja je bila središnja vojna vježba Oružanih snaga RH. U potpunosti su je izveli pripadnici 7. gbr. i njome su usvojena načela MPRI-DTAP programa radi podizanja stupnja osposobljenosti i kompatibilnosti hrvatskih gardijskih brigada s NATO postrojbama. Novim preustrojem Oružanih snaga od 1999. godine 7. gardijska brigada započela je s mirnodopskim preustrojem te je od potpuno profesionalne brigade transformirana u mješovitu djelatno-ročno-pričuvnu brigadu. Sredinom 2000. godine Pumama je za uspješno završen CARTS program dodijeljen certifikat o postignuću u obuci od strane MPRI tima. Novim preustrojem, 7. gbr od 31. prosinca 2001. godine postaje djelatnopričuvna postrojba. Preustrojem Oružanih snaga Republike Hrvatske i usvojenom novom vojno-teritorijalnom podjelom, odlučeno je spajanje 2. i 7. gardijske brigade. Slavni i pobjednički ratni put 7. gardijske brigade Pume formalno je okončan predajom ratne zastave na svečanim postrojavanju u Varaždinu 7. srpnja 2003. godine. Kroz brigadu je tijekom Domovinskog rata prošlo 4550 gardista, od kojih su 67 poginula, 23 preminula i 252 ranjena pripadnika. Ova je knjiga posvećena upravo njima – Pumama, junacima i vitezovima 7. gardijske brigade Hrvatske vojske. Sinovi Hrvatskog zagorja, Međimurja i Podravine dragovoljno su stali pod barjak novostvorene demokratske Hrvatske i ostvarili snove mnogih naraštaja hrvatskog naroda. Sjeverozapadna Hrvatska mora biti ponosna svojim Pumama koji su u ratnim i surovim zimskim vrletima Dinare svojom hrabrošću, domoljubljem i žrtvom spajali sjever i jug Hrvatske do konačne vojne pobjede na ovom malom i najdražem komadićku zemlje koju zovemo Domovina. ———– Ovo je izvadak iz upravo izašle monografije o 7. gardijskoj brigadi u biblioteci “Hrvatska povijest”, drugoj monografiji iz edicije gardijskih brigada, nakon što je u siječnju izašla monografija 4. gardijske brigade Pauka. Knjiga je tvrdog uveza, 438 stranica, više od 300 crno-bijelih i fotografija u boji, 30 shema, 13 karata, cijena 79,90 kuna. Sve informacije na internetskoj stranici www.despot-infinitus.com blog.vecernji.hr/zvonimir-despot Izvornu vijest možete pogledati OVDJE