PRAVA SLIKA LIJEPE NAŠE

Utihle su naše rijeke, a potoci ne žubore,

Opustjele plodne njive, uzburkalo plavo more,

Hercegovske tvrde stijene uzdišući gorko plaču, Slavoniju bezumnici u mulj dublji sad umaču.

Dalmaciju silno muče, tuđinci je nisu tako, Primorju se poodavno neki gusti mrak primak'o,

Zagorje se rasplakalo, Međimurje cvili, stenje, Zbog potresa podrhtava šumovito ličko stjenje,

Bosna nam je na umoru, Kordunu se crno piše,

Gorski Kotar neprilike sa svih strana opkoliše, I Zagori iz oblaka grmljavina stalno prijeti, Iznad Istre i Baranje proždrljiva avet leti,

Moslavina izranjena u teškom se bolu grči, Dočim uzduž Banovine nečastivi soton trči.

Eto to je, Bože dragi, Lijepe naše prava slika, Kad je ona iznjedrila mnoštvo podlih izdajnika,

Radi toga gdje god ide, svugdje pada i posrće Pri tome je ološ muči, okrutno joj vrat zavrće,

Dok na našem ular mota i lukavo u čvor veže, Te na udi usahnule stalno hladno gvožđe steže, Grohotom se zao smije, kleveće nas, ili tuče, A kada nas dokusuri i blago nam sve razvuče Stvoriti će od nas roblje, polumrtvu, tihu masu, Da bi dane provodili u patnjama i užasu.

Presretni će trljat ruke, radovat se našoj muci, Smijati se kad nas budu napadali gladni vuci I budimo s tim na čisto, žaliti nas ni trun neće Nego će nas u bezdane pobacati kao smeće.

Zapamtite što vam rekoh, promislite ljudi moji Nemojte se inatiti, bezdušje nam odar kroji, Nastojmo se okupiti, jedni druge prigrliti, Badava je, dobro znajte, pred krvnikom suze liti.

Pazimo se kao braća, pomozimo u nevolji, Za kretanje prema cilju pronađimo put najbolji, Ne vrijedi nam ispod hlada mudrovati, lelekati, Jer nećemo pod njim uspjeh ni boljitak dočekati.

Daj napokon to shvatimo da smo uza ponor stali, Nećemo se spasit, znajte, budemo li u nj pali. Orjunaškoj kopiladi odavna smo glavna meta, Čak i za to što smo živi zločincima silno smeta.

Na križu nas razapinje i mrcvari bezrazložno Kad smo stado lakovjerno, hirovito i nesložno.

AUTOR PJESME: Pavao Jelović