Nije bitno hoće li Radovan Karadžić ostatak života provesti u zatvoru - to će vjerojatno ionako biti zatvor s pet zvjezdica, golf terenom, i jakuzijem, kao u slučaju Biljane Plavšić. Bitno je da se kaže da se u BIH dogodio genocid, odnosno da je postojala namjera genocida. Na trenutak je izglealo da se to možda neće dogoditi, jer je prva točka optužnice, koja se ticala genocida u sedam općina, odbačena. Na kraju je osuđen na 40 godina, što u njegovim godinama znači doživotnu kaznu zatvora: Sud smatra da je za genocid u Srebrenici odgovoran, među ostalima, i Radovan Karadžić. Vijeće je izvuklo zaključak da su pripadnici snaga bosanskih Srba imali namjeru uništiti bosanske muslimane kao takve. Vijeće za to tereti pripadnike tzv. “Udruženog zločinačkog pothvata” za Srebrenicu (Mladić, Beara i Popović). U Republici srpskoj svakako neće biti sretni zbog ove odluke, jer je stav službenog Sarajeva da je RS nastala genocidu. Kakve će biti reakcije službene Srbije i Republike Srpske na ovo, ostaje nam sačekati. Ali žrtve Srebrenice i Sarajeva svakako mogu biti zadovoljne. Ne zbog kazne, nego zbog pravne kvalifikacije djela, koja je u ovoj priči najbitnija. Jer, ovdje se ne sudi samo jednom čovjeku, nego jednoj politici, za koju je sad potvrđeno da je počivala na namjeri genocida. Razlog za eventualno djelomično nezadovoljstvo može biti samo odbacivanje optužbe za genocid po točki jedan, koja se odnosila na sedam općina u BIH, no točka dva optužnice se također odnosila na genocid, i to onaj u Srebrenici. Podsjetimo, Srbiji se već sudili po tužbi BIH za genocid u Srebrenici, no tada je na međunarodnom sudu pravde solomunski odlučeno da je genocida bilo, ali da Srbija za njega nije odgovorna. Pravo i pravda često ne idu pod ruku. Ovaj put su izgleda išli. Ipak je ostalo malo nejasno kojom pravnom logikom se rukovodio sud kod točke jedan optužnice, kad je odlučio kako “Vijeće nije moglo naći genocidnu namjeru kod optuženog iz načina na koji su počinjeni zločini. Nakon analize dokaza, Vijeće ne može zaključiti da je jedina logična namjera bila uništenje grupe Bošnjaka i Hrvata.” Sud dakle jasno kaže da je došlo do “demografskih promjena kroz protjerivanje nesrba”, pa i da optuženik snosi individualnu zločinačku odgovornost za protjerivanje, ubojstvo, deportaciju, prisilno premještanje i istrebljivanje te ubojstvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Civili su bili gađani snajperima dok su hodali po gradu, išli po vodu, gađana su i djeca, rekao je predsjedavajući sudskog vijeća Kwon, ali to nije genocid nego samo “genocid light”, “udruženi zločinački pothvat” kojem namjera, dakle, nije bila istjerivanje jedne nacionalne, etničke, religijske grupe s određenog teritorija, nego valjda proslava pravoslavne Nove godine uz vatromet. Srećom, ta namjera je pronađena u točki dva, koja se tiče Srebrenice, gdje je pronađena jasna veza između optuženog i zločina. Uostalom, srpska strana nikad nije skrivala da joj je cilj etničko čišćenje okupiranih teritorija, pa je takva presuda zapravo i jedina pravedna. Što se tiče optužbi za ostatak BIH, mimo Srebrenice, umjesto genocida, upotrijebljena je formulacija da je Karadžić bio “ključna figura udruženog zločinačkog pothvata”, što je pravna kvalifikacija koja nema veze s pravom niti s mozgom bez presedana u sudskoj praksi i koju je taj sud po svoj prilici uveo kako bi s jedne strane izbjegao spominjanje genocida, a s druge kako bi radi “poravnanja” za isto mogao osuditi i suprotnu stranu u ratu, što je srećom palo u vodu (ali za malo, za jedan glas žalbenog sudskog vijeća). Da Gotovina, vjerojatno zalaganjem SAD, nije oslobođen,  ispalo bi da su on i Karadžić manje-više jedno te isto, i bili bi osuđeni na istu kaznu od 40 godina: on, koji je po svim pravilima i bez ikakvih namjera za uništenjem civilnog stanovništva branio svoju zemlju, vodio obrambeni rat, i Karadžić, koji je uredno poslao na strijeljanje 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, preko svog kolege Ratka Mladića. I upravo je zato toliko bitno da je na kraju ipak potvrđena jedna od dvije točke po kojima je Karadžić optužen za najgori od svih zločina – genocid, a ne to hoće li Karadžić, koji smatra da treba biti nagrađen za svoja djela, ostatak svog bijednog i promašenog života provesti u kakvom luksuznom zatvoru, u kom će mu svakako biti bolje nego u štakorskoj rupi u kojoj se skrivao dok ga nisu uhitili. Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine, kaže da moraju postojati dva elementa, prvo namjera da potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, i fizički element koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b , c , d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da bi se zvao “genocid”. Tih pet elemenata su ubijanje pripadnika određenog naroda ili grupe, uzrokovanje teških tjelesnih i psihičkih povreda pripadnicima grupe; namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima koji dovode do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja, uspostava mjera sprječavanja rađanja u okviru grupe (dakle ubojstvo muškaraca i silovanje žena, npr. kao dio ratnog plana i prisilno premještanje djece. Jasno je, pravno laički gledano, da je u slučaju Radovana Karadžića postojala i namjera, i provedba. Srbi imaju pravo biti nezadovoljni presudom, no BIH i njeni građani imaju puno pravo u konačnici biti vrlo zadovoljni. Jer, iako će sigurno brojni s pravom smatrati da je trebao biti osuđen doživotno, u praksi zapravo nema razlike, a bitna je kvalifikacija djela.