Tragična pogibija vukovarskog branitelja Predraga Pavkovića Dragulja potresla je mnoge Vukovarce i njegove prijatelje, posebno suborce među kojima je i Roy Latečki. On nam je poslao pismo u kojem opisuje svoje poznanstvo s pokojnim Draguljom, ali i proziva političare, posebice one srpske u Hrvatskoj što nisu reagirali na širenje mržnje od strane svojih sunarodnjaka zadnjih godina.

- Obraćam Vam se u svezi tragične smrti mog prijatelja Predraga Pavkovića Dragulja. Ne znam na koji način bih se obratio gospodinu Pupovcu, Stanimiroviću i ostalim političarima srpskih stranaka u RH koji kao zagovaraju suživot Srba i Hrvata (?!) na meni jako čudan i neobičan način. Predrag Pavković je imao jako težak život odnosno djetinjstvo. Odrastao je uz samohranu majku koja je preminula neposredno pred Domovinski rat. Iako je bio odgajan kao dječak srpske nacionalnosti, prije svega majka ga je odgajala kao čovjeka. To je doprinijelo da nije popustio pod medijskim pritiscima i ostalom mašinerijom koja je trovala sve ljude srpske nacionalnosti na području Grada Vukovara početkom 90-tih godina, jer je imao oči, uši i zdrav razum. Kada se grad našao pod okruženjem i kada su danonoćno sa srpskih položaja ispaljivane granate na grad koje su ubijale sve naše prijatelje i poznanike s kojima smo odrastali bez obzira na vjeru i naciju on nije imao nikakve dvojbe. Bilo mu je jasno i očito tko je agresor, tko provodi nasilje, tko truje ljude nacionalizmom i bolesnim idejama, te se kao svaki normalan čovijek priključio obrani SVOGA ponajprije DOMA, a onda i GRADA. Nakon izlaska iz zarobljeništva gdje se našao sa svojim suborcima Hrvatima sa pokojnim Predragom dijelio sam sobu u zagrebačkom hotelu "Internacional". Mijenjali smo se tako da je svaki dan jedan spavao na podu jer je ista bila dvokrevetna, a nas smo bili trojica. Imali smo napravljen raspored kada koji spava na kojem krevetu a kada koji na podu, djelili smo sve bratski bez obzira na nacionalnu pripadnost. U tom trenutku njega je najviše gušilo, tištilo i stalno je pitao šta će biti s njim kako će on živjeti u Hrvatskoj kao Srbin jer je isti za vrijeme boravka u srpskom logoru prolazio svakodnevne psihofizičke torture od strane srpskih vojnika, razno-raznih pripadajućih para-jedinica i ostalih agresorskih skupina. Pričao je kako su ga "ubijali" od batina, trovali ga, poručujući mu da će ga isporučiti Tuđmanu da Hrvati završe njihov započeti posao. Moram priznati da mi je bilo vrlo teško da ga to vrijeme razuvjerim kako neće imati problema oko normalnog života u Hrvatskoj. Kako to obično biva ja sam se zaposlio, našao djevojku i odselio se, tako sa su nam se putevi razdvojili. Povremeno smo se sretali kada sam znao doći do Internacionala, gdje sam obilazio svoje prijatelje koji su preživjeli Vukovarsku golgotu, na svako sebi osobit način. Nakon nekoliko godina Predrag se zaposlio jer dugi niz godina nije mogao dobiti status branitelja. Kad smo se sreli rekao mi je: "Jesam li ti rekao da ću ja uvijek biti crna ovca!", na što sam mu odgovorio: "Dragulj prijatelju, evo vidi sad je 1997., a moja majka kao udovica Domovinskog rata i samohrana majka s dvoje djece još uvijek nije dobila stan iako je 1992. godine bila 17-ta na spisku liste prioriteta stambenog zbrinjavanja. Zato se ni ti nemoj previše sekirati, sve će doći na svoje mjesto, zapamti pravda je spora ali dostižna." Nakon toga razgovora rastali smo se u dobrom raspoloženju. Posljednji puta sam se vidio sa svojim prijateljem Draguljem prije nekih sedam godina. Tom prigodom smo razgovarali kako je ostvario svoja braniteljska prava, kako je dobio stan na korištenje u Vukovaru na Olajnci, kako si je našao djevojku, te da je sve sjelo na svoje mjesto. "Pa vidiš prijatelju da sve jednom sjedne na svoje mjesto" rekao sam mu zadovoljan što se i on skrasio. Nažalost, životni putevi su nam se razdvojili i nisam ga od tada vidio. Znam samo jednu stvar: Dragulj je prije svega bio veliki čovjek, pomagao je svakom kome je mogao pomoći a i mi smo pomagali njemu koliko je to bilo u našoj moći. Danas kada ga više nema želim reći srpskim političarima u RH da sam dijete - ne ubijenog nego izmasakriranog HRVATSKOG BRANITELJA, ali sam odgajan na način da nikada nisam dijelio ljude po nacionalnosti, vjeri ili boji kože. Moj sin se sada igra svaki put kad dođemo u Vukovar s prijateljem koji se zove Miloš Marinković i isto kao ni on nije opterećen nacijom i vjerskom pripadnošću. Stoga mi se kao logično nameće pitanje: Ako težimo nekom suživotu, zbog čega se u Vukovaru djeca srpske nacionalnosti upisuju u srpske dječije vrtiče i Osnovne škole, zbog čega se teži razdvajanju djece od malih nogu a gospoda srpski političari uporno viču i naglašavaju kako su za suživot. Što smo mi Hrvati glupi i gluhi pa to sve ne čujemo i ne vidimo. Nije mi jasno zbog čega kod nas postoje dva nastavna programa za djecu istog naraštaja koja uće totalno različite programe samo iz razloga što srpski političari na tome inzistiraju jer je to "ključno" za normalan suživot. Tko to onda uopće želi suživot i na koji način, tko od sebe radi građane drugog reda i s kojim ciljem? Hoće li se ijedan srpski političar udostojiti i doći na sprovod mom prijatelju Dragulju koji je podlegao pod nekim novim pritiscima? Zašto djecu u Borovom selu roditelji uče da pjevaju "NOŽ ŽICA SREBRENICA", te da im je sve što je hrvatsko neprijateljsko? Zašto moje dijete ne zna pjevati niti je ikada čuo "EVO ZORE EVO DANA EVO JURE I BOBANA" i slične pjesme? To je zato jer moja obitelj nije nacionalno opterećena, nikada nećemo svom djetetu reći kako je pripadnik nekog NEBESKOG NARODA ili da treba mrziti sve što je srpsko. Ali ćemo ga zato učiti što su to činjenice, bez ikakvog uljepšavanja i laganja, kako se mene lagalo 40 godina o nekim dobrim partizanima i komunistima, što se događalo devedesetih godina u Hrvatskoj. Isto tako želim ukazati gospodinu Pupovcu na njegovo perfidno trovanje srpskog naroda i ishitreno reagiranje kad god se dogodi nekakav incident, navodno na nacionalnoj osnovi. Kad se potuku Srbin i Hrvat svi znamo da je tom ekscesu ponajprije kumovao alkohol, on odmah skače sa saborske fotelje da prikaže kako se srpski narod ponovno terorizira, kako se vrši genocid i ne znam što već. Iskreno ne mogu se sjetiti što mi Hrvati nismo sve radili jadnom napačenom i nenaoružanom srpskom narodu početkom 1991. godine. Hvala dragom Bogu pa postoji YOU TUBE pa se tamo točno vidi koje su sve televizijske postaje i na koji način izvještavale što se sve i na koji način događalo u Hrvatskoj. Također me zanima što je gospodin Pupovac poduzeo kao hrvatski političar i državljanin RH kad je vidio da je na nogometnoj utakmici između Srbije i Hrvatske u Beogradu zapaljena hrvatska zastava, kada se na istom stadionu nije mogla čuti hrvatska himna, da li je ijednim svojim istupom i gestom u medijima osudio takav čin te pozvao svoj narod da bude dostojanstven, da li je ijednom svojom gestom pokazao da mu je u interesu stvaran suživot Hrvata i Srba? Gospodine Pupovac, nisam političar niti sam pripadnik neke od hrvatskih stranaka samo Vam želim poručiti da ste svojom "politikom suživota" pokopali još jednoga SRBINA, VELIKOGA ČOVJEKA I MOGA PRIJATELJA i neka Vam Dragi Bog bude na milosti, kako ste i vi drugima pomagali za svoga života!

• Autor: Dražen Boroš
• Photo: Davor Javorović/PIXSELL
• Izvornu vijest možete pogledati ovdje