PREMINUO LOGORAŠ S POTRESNOG VIDEA: Dubrovnik tuguje za napaćenim braniteljem Dedom

U 67 godini života, preminuo je  dragovoljac i invalid Domovinskog rata, zatočenik koncentracijskog logora Bileća, Antun Tonko Dedo iz Dubrovnika.

Dedo je preminuo 03. travnja ove godine, a njegovi sugrađani ovu su vijest primili s velikom tugom i nevjericom. Uz njega se, naime, veže mučna priča proživljena 1991. godine u logoru Bileća iz kojeg je izašao potpuno narušenog zdravlja, a njegovu je patnju snimila srpska televizija:

Vezali ga za tenkovsku cijev

“Popeli su me na tenk i svezali na glavnu tenkovsku cijev, kružili su po Slanome i pokazivali me svojim jugovojnicima…. Jugovojnici su me onako svezana na tenku kundacima tako premlatili da sam od bolova pao u nesvijest. Kad su me skinuli s tenka odveli su me na Kovačev brijeg i svezana ubacili u transporter, gdje sam proveo noć od 4 na 5 listopada. Ujutro 5. listopada, mene i još petoricu naših policajaca sa Korčule koje su uhitili ispred Slanoga, nakon njihova povlačenja iz Trstenoga, zatvorili su u barake GP “Dubrovnik”. Tu su nas sve dobro prebili. Tukli su nas pendrecima, nogama i šakama. Ukrcali su nas u neki stari kamion bez cerade i odvezli, vezane i prebijene put Zavale. Uvijek kad bih uspio pogledat iz onog kamiona prema cesti, vidio bi mnogo vojske, dobrovoljce i četnike koji su sjedali ili ležali uz cestu”, ispričao je u knjizi  “Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991.-1992.” 

Udarci drškom sjekire

“Uz to nas je jedan stražar stalno tukao i govorio da sve ustaše treba odmah ubiti. Udaranje i provociranje tih vojnika nastavilo se cijelim putem do Bileće jer se u Trebinju nismo zaustavljali. Ispred Bileće, jedan oficir tzv JNA počeo nas je udarat drškom sjekire i od tih udaraca Damir Šulendić je zadobio prijelom više rebara. U Bileći su nas izbacili iz kamiona i odveli istražitelju.  Onda su nas strpali u neku samicu sa željeznim vratima, bez zahoda i vode. Ispred samice je stalno stajao naoružani stražar. Kad bismo išli do zahoda, ti su nam stražari uvijek na potiljku držali otkočen pištolj. Tu smo bili tri dana, a onda su nas prebacili u Sportsku dvoranu. Ležali smo na podu. Dali su nam po jednu deku i neke stare teniske bez vezica, vojničke gaće, četku za zube i jedno pismo u koje smo mogli napisat najviše dvadeset riječi”.

 Noću su među nas logoraše upadali pijani vojnici i stražari te nas gazili nogama i tukli različitim predmetima, a mi nismo smjeli ni pisnuti, jer su unutra stajala tri naoružana vojnika s automatskim puškama na gotovs, te još jedan naoružani stražar ispred ulaznih vrata. Bilo je dana kad su nam stražari naređivali da trčimo po dvorani i lajemo kao psi. Kad bih nabrojio sve oblike i načine maltretiranja i iživljavanja logorskih stražara, trebalo bi dosta papira”, opisao je koji se nakon izlaska iz logora priključio Hrvatskoj ratnoj mornarici iz koje je ubrzo izašao zbog infarkta koji mu je oduzeo ruku i vid na jednom oku.