Na ovim našim prostorima, kako ovaj prostor ex Jugoslavije, naziva neuračunljiva 'raja' zametena u pustopoljinama bivše, njima nikad prežaljene države,  jedni te isti mrze hrvatske branitelje, branitelje Mostara, Sarajeva, Zenice ili Vukovara, nešto su im draži 'branitelji' Srebrenice i 'oslobodioci' već spomenutog herojskog grada na Dunavu,  zlikovci Ratka Mladića i krvnici Veselina Šljivančanina te njihovi 'fanovi', dakako, fašisti. Kako jedni te iste mrze branitelje, tako jedni te isti mrze i pjesme koje su ti branitelji pjevali u Domovinskom ratu, ratu protiv velikosrpskih fašista u Bosni i Hercegovini, uglavnom, sve njih, barem početkom devedesetih, spajala je glazba Marka Perkovića – Thompsona, koja je bila svojevrsna voda uskrsnuća u najtežim trenucima slabo naoružanih hrvatsko-bošnjačkih ratnika koji su ipak, između ostaloga i glazbi zahvaljujući, suzbili krvožednu aždaju iz Srbije, iako mnogi u to nisu, barem u prvim tjednima agresije, vjerovali. Glazba u ratu, više nego u miru, može biti velika snaga. Bojna Čavoglave, najpopularnija pjesma Marka Perkovića Thompsona, svojevrsna je himna branitelja 'ovih naših prostora' u borbi protiv najezde s istoka. Notorna je činjenica da su Bojnu Čavoglave, samo u nešto izmijenjenom obliku, pjevali branitelji Sarajeva u teškim godinama opsade tog grada... Ako je tome tako, a doista je tako, zar nije pomalo licemjerno kada u gradu koji se diči svojom otvorenošću, olimpijskim duhom, kao na tekućoj vrpci, gostuju Lepa Brena..., i ostala bratija, uključujući i narkomane s one strane Drine, dok jednom Thompsonu zabranjuju pjevati, naime, svi napori popularnog glazbenika naišli su na zid? Naravno, nikada protiv Thompsona i njegove glazbe nisu bili ratnici, branitelji s prvih linija obrane grada, radilo se uglavnom o psima rata, onima koji se uvijek šlepaju uz branitelje, koji žive od slikanja s braniteljima, kantonalni ministri, lokalni šerifi, prodavači magle kojih se sjećamo kako su godinama nakon rata živjeli od rata i od političkih bodova koje su im donijeli branitelji. Sarajevo je postalo grad licemjera, u koji je svatko dobro došao tko asocira tamošnje vlastodršce na neodrživost takozvane Republike Srpske dok se istovremeno svako spominjanje Herceg Bosne smatra fašizmom, iako je Herceg Bosna u prvim tjednima, mjesecima, pa i godinama rata, bila jedina slobodna teritorija na prostoru Hercegovine s obzirom kako je nastala isključivo kao brana velikosrpskom fašizmu. Na koga su velikosrpski fašisti najprije nasrnuli u Bosni i Hercegovini, na hrvatski narod ili možda...? No, nećemo o povijesnim temama i činjenicama s obzirom da ih na ovim prostorima mnogi interpretiraju kako im odgovara, no, jednu istinu nitko ne može osporiti, a koja se uvijek provlači kako u Hrvatskoj tako i u susjednoj Bosni i Hercegovini, Thompson je za Srbe, pogotovo za Srbe koji su još uvijek zarobljeni u velikosrpskim mitovima, ustaša. Zar to nije dobar početak na kojem Hrvati i Bošnjaci mogu na naizgled ekstremnom primjeru graditi zajedničku budućnost tako što će preispitati vlastitu prošlost? Naime, za Srbe je i jedan Ivo Josipović, inače veliki fan četnika Tomislava Nikolića, ustaša... treba li uopće tome dodati nešto osim konstatirati koliko jer zapravo zla Miloševićev režim učinio ponajprije vlastitom narodu? Pustili Thompsona ili ne u sarajevsku Zetru, kao što su pustili Lepu Brenu, njegova glazba uvijek će pronaći put, glazba ne zna za granice, uostalom, kao ni ljubav. Prito, naravno, ne uspoređujemo Thompsona i Brenu bilo bi to svetogrđe. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE