Priča o dva kapetana: zlatni Luka i sivi Andrej

Voljela bih dakako da Luka Modrić dobije i Zlatnu loptu. Bila bi to još jedna simbolična potvrda da je u ovoj godini u nogometu stigao do samog vrha svijeta. Ali čak ako i u završnici, zbog igara koje se uvijek manje ili više igraju oko nogometa, ostane bez Ballon d'Or, Modrić je već sadržajno postao Luka d'Or svjetskog nogometa. Postao je to utirući sam svoj put do uspjeha, prepun iskušenja i izazova, pomicao je i pomiče granice u nogometu i u poimanju nogometa, čini to kombinacijom nogometne vještine i izdržljivosti, mentalne snage i inteligencije. Komsomolac Kuščević I dakako, nameće se usporedba s jednim drugim timom i jednim drugim kapetanom, koji uvjerljivo vodi Hrvatsku prema samom dnu Europe. To je tim kapetana Andreja Plenkovića. Što je to naopako s ovim timom? Što ga toliko razlikuje od Modrićeva tima? Iznad svega: kriteriji po kojima su izabrani, pravila po kojima igraju i vrijednosti koje ih vode. Andrej i njegov tim dolaze iz drukčijeg miljea, drukčijeg mentalnog sklopa. Uvjetno bih to nazvala mentalitetom Komsomola, komunističke sovjetske omladine. Ne znači to da su članovi vladajućeg tima ikada istinski bili aktivisti Komsomola, odnosno njegovih jugoslavenskih skojevskih inačica, niti da im je podrijetlo nužno takvo. Doduše, Andrej Plenković je i u bivšoj državi i bivšem režimu bio dečko koji obećava. Ali, primjerice, Lovre Kuščević dolazi iz drukčijeg miljea. Pa se ipak ambiciozni Bračanin razvio u vodećeg mentalnog komsomolca, koji bez zadrške javno sljubljuje "Hvaljen Isus i Marija" i "Smrt fašizmu, sloboda narodu", ako kapetan tako poželi. Gabrijela Žalac je, primjerice, premlada da bi ikada bila pripadnica neke inačice Skoja ili Komsomola, ali spremna je prva, javno i čak ponosno politički išamarati bilo kojeg nepodobnog druga, ako kapetan dade mig. Kao da ju je podučavala Anka Berus osobno. No za ovaj model nisu ni važni ljudi – pravila su važna. Ljudi se uvijek nađe. Temeljno je pravilo Andreja i njegova komsomolskog tima da, za razliku od Luke i njegova tima, oni ne postaju prvotimci zahvaljujući svojim rezultatima, već ako ih ondje namjesti nevidljiva ruka duboke države. Njihov istinski "Dalić" ostaje u sjeni i nikad ne potpisuje utakmicu. Glavni je cilj djelovanja ostati u timu ili si osigurati još bolju i višu poziciju u sljedećoj rundi. Najčešća je metoda: eliminacija svih iskonskih ili potencijalnih protivnika, osobito onih boljih od sebe ili potencijalno boljih, i bespogovorna poslušnost kapetanu. Poželjno je to činiti dodvornički: najljepši, najpametniji, državnik, petojezični vođa, nezamjenjiv... dok netko ne odluči drukčije. Narod je problem Kako bi izgledala nogometna utakmica Plenkovićeva komsomolskog tima po njihovim pravilima? Nevidljiva ruka iliti nevidljivi "Dalić" bi se unaprijed potrudio izbaciti iz stroja cijelu ili veći dio protivničke momčadi. U njihovu se miljeu to još zove i oporba ili opozicija. One tvrdoglavije moglo bi se privremeno srediti laganim trovanjem, one fleksibilnije moglo bi se neutralizirati ili čak integrirati kupnjom. To se kod njih zove koaliranje i preslagivanje. Cilj je utakmice da na terenu ostanu samo Andrej i njegovi izabrani prvotimci. Problem je jedino publika, javno mnijenje, percepcija da to uopće nije utakmica i da nema rezultata. Problem je narod. Može ministar koji put zatvoriti stadion iz sigurnosnih razloga, može možda zatvoriti i ponešto publike zbog neprijateljskih nakana. Može ministrica oštro prozvati populiste i nacionaliste u narodnim redovima da ih malo zastraši ili navede na preispitivanje. Mogu agitpropovci na neko vrijeme prekriti mainstream medije hagiografijama komsomolskog tima – za promociju, i raznim slatkicama i guzama u tangicama – za odvraćanje pažnje. Ali ne može to trajno zaustaviti spoznaju da je ovo jedan anakroni tim koji igra samo između sebe i samo za sebe. Vodeći državu prema balkanskom dnu. Zbog rezultata i vjerodostojnosti, pred samoniklim kapetanom Lukom ljudi ustaju na Bernabeu, Maksimiru i Trgu bana Jelačića. Iz istih razloga od kapetana Andreja danas okreću glavu. Sutra možda i ustanu. Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija