'JESAM LI VEĆI KOCKAR JA ILI ONI KOJI SU PROKOCKALI DJEČJE OSMIJEHE?' 

Kao da je za njega Jasenko Houra napisao kultnog Heroja ulice. 

Da ga teška bolest nije svladala prije devet godina, legendarni igrač i trener zagrebačkog Dinama Josip Kuže možda bi još danas bio na klupi nekog nogometnog kluba.

Miljenik Bad Blue Boysa, čiji lik u obliku grafita krasi maksimirski stadion, na današnji je dan 2013. godine izgubio borbu s leukemijom, a u navijačkim srcima uvijek zauzima posebno mjesto.

Cijelu svoju igračku karijeru proveo je u Dinamu. U deset je godina upisao čak 384 nastupa za Dinamo, osvojio je i Kup maršala Tita 1980. godine, a kopačke je objesio o klin točno sezonu prije nego što je Dinamo pod vodstvom Ćire Blaževića zaogrnutog u bijeli šal osvojio prvo prvenstvo bivše države nakon 24 godine.

Okušao se dvaput i kao trener zagrebačkih Modrih. Dvije je sezone proveo na klupi, a osvojio je naslov prvaka Hrvatske 2006. godine.

Heroj ulice

No, najviše je Kuže navijače osvojio jer ih je ranih 90-ih godina, kad se rat huktao i na tribinama, branio od milicijskog pendreka.

Kao da je za njega Jasenko Houra napisao kultnog Heroja ulice. Nije Kuže bio savršen. Zapravo, daleko od toga. Prokockao je milijune kuna, nakon smrti ostavio je svoju obitelj u dugovima, no njegova iskrenost kupila mu je brojne simpatije. Bio je jedan od nas, od krvi i mesa, sa svim svojim manama i vrlinama. Uno di noi.

"I tko onda ima veći porok? Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki koji su izgubili dječje osmijehe i veselje navijača?", upitao je Kuže jednom prilikom u vremenima kad je Dinamov stadion zjapio sablasno prazan zbog politike uprave kluba. 

I danas Dinamo u svojim redovima ima Kužea. Josipov sin Marko Kuže radi kao team manager.