"Nakon Banije, ovo je izgledalo kao med i mlijeko, pa sam se ujutro rastegnuo pred ogromnim prozorom i ostao kao okamenjen – ravno prema hotelu, s mora, bila je okrenuta ogromna topovnjača. Nisam stigao reći ni riječ, a s topovnjače je počelo granatiranje. Tada je počelo sedam dana pakla, jer u Dubrovniku, priznajem, više nisam mogao izdržati", rekao je bivši branitelj.

Većina turista koja danas oduševljeno blica fotoaparatima po ulicama Dubrovnika jako dobro zna njegovu davnu prošlost. Ni ne slute kroz kakav je pakao Dubrovnik prolazio prije samo 22 godine kada su po stoljetnim zidinama pljuštale granate. Točno 1. listopada u 6 ujutro, prije 22 godine, započela je srpsko-crnogorska agresija na Dubrovnik. Svoje viđenje rata u Dubrovniku podijelio je s nama bivši pripadnik 2. Gardijske brigade Gromovi, izviđač i diverzant "Crnih mambi", danas četrdesetdvogodišnji P. V..

- Bio sam klinac i već sam dobrano sa svojom jedinicom pročešljao Baniju. Dragovoljno sam se, kao jedan od rijetkih što se moje jedinice tiče, javio za dubrovačko ratište. Meni je to tada zvučalo egzotično, ratovanje na moru nisam probao a i nisam nikada bio u Dubrovniku. Da sada mogu birati, mislim da ne bih išao jer se Dubrovnik ispostavio kao moj najgori teren iako sam obišao većinu bojišnica. Nisam znao da će me tamo dočekati pakao – kaže bivši branitelj.

Oči u oči s jezivom topovnjačom!

- S dvadeset godina sve prihvaćaš s lakoćom i nekako neozbiljno, jednostavno nisi dovoljno zreo. Tako sam po dolasku iz Zagreba s nekolicinom suboraca bio smješten u hotel Belvedere i srećam se kako smo bili uzbuđeni zbog "luksuznog smještaja". Uopće nismo smatrali da se na tako lijepom mjestu može voditi žestoki rat, pa smo mirno u svom apartmanu prespavali noć. Nakon Banije, ovo je izgledalo kao med i mlijeko, pa sam se ujutro rastegnuo pred ogromnim prozorom i ostao kao okamenjen – ravno prema hotelu, s mora, bila je okrenuta ogromna topovnjača. Nisam stigao reći ni riječ, a s topovnjače je počelo granatiranje. Tada je počelo sedam dana pakla, jer u Dubrovniku, priznajem, više nisam mogao izdržati – iskren je naš sugovornik.

Maljutkom su pogodili starca koji je gurao tačke!

Tamo je, kaže, vidio najnevjerojatnije stvari koje poslije niti na jednoj bojišnici nije vidio. Tvrdi kako je granatiranje s mora i obližnjih "čuka" bilo školsko i da je bilo jasno kako je riječ o dobro obučenoj vojsci, odnosno crnogorskim oficirima.

- Granate su padale planski, kao da netko igra šah. Teško je to za objasniti, ali malo koja je promašila metu, a na svoje oči sam vidio i jedno brutalno poigravanje sa civilima. Jednog starca koji je usred kaosa i napada po gradu gurao tačke, s nevjerojatnom preciznošću je pogodila maljutka – prisjeća se P.V.

Tamo je, tvrdi, vidio i Janka Bobetka koji je slao dečke na brda s kojih se malo koji vratio.

- Penjali smo se pokušavajući onesposobiti Srbe i Crnogorce koji su bili ukopani i naoružani do zuba. Bila je to nemoguća misija. Kamenje je frcalo oko nas, a njihovi oficiri su doslovno izletavali i borili se prsa uprsa. Ni dan danas ne znam je li to bila hrabrost ili ludost. Sjećam se da sam puzajući po tim stijenama samo skrivao glavu, jer ako te ne pogodi geler, kamen sigurno hoće. Od silnog umora sam odbacio pancirku i otpuzao do neke stijene. U tom trenutku ravno na moju pancirku pala je granata. Odnio sam je kući, za uspomenu. Netko iz Dubrovnika kao za uspomenu donese razglednicu ili neki suvenir... ja sam donio raskomadanu pancirku (smijeh). Bivši diverzant "Crnih mambi" nakon Dubrovnika nastavio je ratovati diljem Hrvatske. Ipak, tvrdi, nakon Dubrovnika više nije bio isti. Posve mu se promijenilo poimanje ratovanja, ali i njegov život koji je često protkan snovima u kojima ga proganjaju rakete ispaljene s velike topovnjače.

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE