PROJEKT VELEBIT: Otkud u Hrvatskom ustavu 22+ nacionalne manjine

U NACRTU PROGRAMSKIH NAČELA PROJEKTA VELEBIT, pod točkom 2. stoji da se Projekt Velebit zalaže da se u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru raspravi te da se promijeni Preambula Ustava RH tj. da se izbace ili preformuliraju, piše Mate Bašić na stranici ProjektVelebit. a) skandalozne “odredbe” po kojoj je hrvatska država nastala (i) “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)” b) temeljito prijeporne, državotvorno neprihvatljive “odredbe” da je Hrvatska “nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih” (tj. 22+?), te da se zamjeni rečenicom da je Hrvatska “nacionalna država hrvatskoga naroda (i hrvatskih državljana)”. Jer, naime, u Ustavu RH, pod egidom Izvorišne osnove, vrlo komplicirano, opisujući stanje od stoljeća sedmoga naovamo, uz mnoštvo gramatičko-pravopisnih propusta, piše: “Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

•  u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
•  u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
•  u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
•  u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
•  u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
• u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
•  u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
• u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
• u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
• u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
• u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
• u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
• u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta. Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.” http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1839 Kako se dogodilo da su uopće u hrvatski Ustav ušle takve odredbe? Dr. Zdravko Tomac u jednomu ad hoc intervjuu nedavno opisuje: – Od proglašenja samostalnosti svaka ideja hrvatstva se proglašavala ustaškom i fašističkom, a to se radi i danas. Ja sam s Tuđmanom pisao tu preambalu, tj. on je diktirao, a ja, Smiljko Sokol i Vladimir Šeks smo pisali. On je rekao: – Vidite da se glavna promidžba protiv nas svodi na ustaše. Borba za samostalnu Republiku Hrvatsku nije samo razbijanje Jugoslavije nego je to proglašeno povratkom na poražene snage… Da bi se obranili mi smo morali unijeti to što je napisano. To danas postaje problem i zloupotrebljava se, ali mislim da nije sazrijelo vrijeme da se sad ide s tim. Moramo se pripremiti i okrenuti javno mnijenje.  Dr. Slaven Letica u privatnoj prepisci s autorom ovoga teksta pak napominje: – Koliko su Programska načela (Projekta Velebit) naivna, govori prijedlog da se mijenja definicija DRŽAVNOSTI na kojoj smo Tuđman i ja radili i našli način da – kako sami kažu – “Srbe izbacimo iz Ustava”. Postigli smo to tako što smo napisali da je RH NACIONALNA DRŽAVA hrvatskog naroda i DRŽAVA raznoraznih manjina. To su ozbiljne stvari da bi ih se diletanski pokušalo prelomiti preko koljena.  Međutim, više je nego očevidno da su se autori hrvatskoga Ustava – osobito njegove Preambule – vodili formulacijama iz Ustava SFRJ, prvo onoga iz 1963. https://hr.wikipedia.org/wiki/Ustav_Jugoslavije_iz_1963._godine a potom onoga iz 1974. https://hr.wikisource.org/wiki/Ustav_Socijalisti%C4%8Dke_Federativne_Republike_Jugoslavije_(1974.) Otuda ujedno i te katastrofalne, kvazinacionalne i kvazinacionalističke formulacije, koje danas, ne samo da nemaju smisla, nego su uzrokom dosta nemilih prijepora? xxx Dobro, ali zašto su autori Nacrta Programskih načela Projekta Velebit to uopće tako sročili i zapisali? Jesu li se možda vodili nekim drugim “uzorima”, čak ne onima iz “velikog svijeta” (a gdje nema pandana takvoj preambuli kakva izrijekom postoji u hrvatskom Ustavu), nego, eto, tek onima iz bližega susjedstva, koje se uporno naziva “Regijom”, eufemistički rečeno, pokojnom Jugoslavijom? Recimo da im je “uzor” bila preambula srbijanskog Ustava? Naime, kako istodobno ista ta stvar izgleda u USTAVU REPUBLIKE SRBIJE, PRVI DEO, u NAČELIMA USTAVA, Član 1.? Tamo jasno stoji da je “Republika Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima.” Pod napomenom “Nosioci suverenosti”, tj. u njihovu Članu 2., pak se kaže da “suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Nijedan državni organ, politička organizacija, grupa ili pojedinac ne može prisvojiti suverenost od građana, niti uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje građana.” http://www.ustavni.sud.rs/page/view/sr-Latn-CS/70-100028/ustav-republike-srbije Po čemu onda, dakle, preambula hrvatskoga Ustava, do dana današnjega, ne bi mogla biti adekvatno sročena, kao što su sročene preambule i srbijanskoga Ustava, primjerice, i preambule drugih suverenih države nastalih po raspadom gotovo stoljetne kvazijugoslavenske okupacije svih i svugdje? Na slici: Plakati iz NDH, iz vremena kad su otprilike u isto vrijeme i državno vodstvo NDH i partizansko vodstvo, u svjetlu talijanske kapitulacije proglasili pripojenje Istre Hrvatskoj.  P.S. Što se tiče tiče točke a) u Nacrtu Programski načela Projekta Velebit, o čemu će ipak trebati govoriti drugi put, zar ne bi trebalo, između ostaloga, malo razmisliti o tome kako je u preambulu hrvatskoga Ustava ušla – teško razjašnjiva! – dvojba o čemu je famozni ZAVNOH raspravljao, izrijekom navedene, 1943., a o čemu pak slijedeće, 1944. godine!? I kakve to uopće veze ima s “proglašenjem NDH”, a osobito da bi “odluke” (bilo 1943., bilo 1944.) stajale “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)”