VUKOVARSKI HEROJ- JOSIP BRAČ Umro je u 45-oj godini života ne dočekavši konačno rješenje o umirovljenu i visini mirovine. Na današnji dan, 24. veljače 2003. godine, u svom voljenom Vukovaru, umro je satnik Josip Brač, jedan od heroja Domovinskog rata o kojem šira javnost jako malo zna... Josip Brač je rođen 4. svibnja 1958. godine u Vukovaru kao jedino dijete svojih roditelja, majke Ane i oca Mate. Osnovnu, srednju i višu ekonomsku školu uspješno završava u Vukovaru gdje ga sugrađani vrlo rano upoznaju i kao uspješnog sportaša, nogometnog vratara. Zapošljava se u kombinatu „Borovo“ gdje radi kao ekonomist u računovodstvu jedne od radnih organizacija tog giganta. U Vukovaru upoznaje i buduću suprugu Ružicu s kojom zasniva obitelj. 1984. godine rađa im se kći Ivana, a već slijedeće 1985. godine i sin Ivan. Žive zajedno s Josipovim roditeljima, rade, uređuju svoj zajednički dom… Josip je aktivan u svojoj velikoj ljubavi, nogometu, sve do 2. svibnja 1991. godine kada srpski pobunjenici i četnici u Borovu Selu mučki masakriraju dvanaest hrvatskih redarstvenika. Nakon masakra u Borovu Selu dragovoljno se pridružuje organiziranim postrojbama pričuvnog sastava policije u Vukovaru i obavlja zadaće nadzora i stražarenja na područjima Sajmišta i Mitnice do eskalacije srbočetničkih napada i otvorene agresije tzv. JNA na grad Vukovar. Zajedno sa svojim sugrađanima, slabo naoružanima i opremljenima, pruža žestoki otpor agresoru, a njegove aktivnosti su od tada najčešće na prostoru vukovarskog naselja Sajmište. Obitelj šalje na sigurno, u Đakovo, a on ostaje u svom Vukovaru. U početku je sudjelovao u pješačkim borbama i čišćenju Sajmišta od zaostalih neprijateljskih grupa nakon odbijenih napada, a osim toga je često bio pratnja svojim suborcima koji su rukovali protuoklopnim oružjem. Od rujna mjeseca i sam uzima u ruke protuoklopni sustav „Osa“ i postaje jedan od ključnih boraca koji su se isticali svojom hrabrošću u bliskoj borbi protiv neprijateljskih oklopnih sredstava. Nakon rata nikada nije govorio o broju uništenih tenkova i transportera, o tome je govorio samo kroz šalu i specifičan humor po kojem je bio poznat. O njegovom junaštvu i postignutim rezultatima govorili su njegovi suborci. U jednom od najžešćih napada neprijatelja s južne strane na Vukovar i naselje Sajmište 10. listopada 1991. godine sudjeluje u sprječavanju prodora oklopnih sredstava iz pravca sadašnje Duge ulice u Ulicu Vatroslava Lisinskog. Tom prilikom uništava dva oklopa, nakon čega je teško ranjen projektilom ispaljenim iz neprijateljskog tenka. Suborci ga odvoze u vukovarsku bolnicu s teškim ozljedama desne noge i desne ruke. Ne dozvoljava liječnicima da mu amputiraju nogu, ostaje bez jednog prsta na desnoj ruci, a iz vukovarskog pakla odlazi 19. listopada s humanitarnim konvojem kojim su iz bolnice u Vukovaru izvezena 104 teška ranjenika. Kamion u kojem se on nalazio u tom konvoju nailazi na postavljenu protutenkovsku minu, a tada teško stradavaju i dvije medicinske sestre. Nakon obrade i pružanja pomoći u Đakovu odvezen je u bolnicu u Koprivnicu gdje ostaje više od mjesec dana. Po odlasku iz bolnice, nedovoljno oporavljen, odlazi u Zagreb i pridružuje se radu „Kluba Vukovaraca“ u Zagrebu. Tamo ostaje do formiranja 204. brigade u Rakitju, kojoj se pridružuje i u kojoj radi na okupljanju svojih sugrađana i ustrojavanju postrojbe. U prosincu 1992. godine, zajedno s 204. brigadom, dolazi u Vinkovce i sudjeluje u formiranju 5. gardijske brigade. Postavljen je na mjesto pomoćnika zapovjednika bojne za IPD. U međuvremenu mu u progonstvu u Đakovu umire otac Mato, a majku, suprugu i djecu prebacuje na sigurno, u Kumrovec. S taktičkom skupinom 5.gbr već u veljači 1993. godine odlazi na ratište u Zadarskom zaleđu u sela Islam Grčki i Kašić gdje sudjeluje u završnim aktivnostima VRO „Maslenica“. Tijekom 1993. godine na prostoru Zadarskog zaleđa ukupno provodi oko 120 dana, a kad je prilikom obilaska postrojbe u travnju stradao i ozlijedio nogu odbija povratak u Vinkovce ili odlazak u bolnicu nego ostaje s postrojbom. U lipnju postaje pomoćnik zapovjednika bojne za logistiku i tu dužnost obnaša do kraja Domovinskog rata i svoje vojne karijere. S postrojbom ratuje na „Južnom bojištu“, sudjeluje u formiranju i radu Privremenog gardijskog nastavnog središta za selekciju kandidata za ulazak u gardijske brigade, priprema pripadnike 5.gbr za vojne mimohode u Zagrebu i obavlja sve druge postavljene zadaće. Nakon Domovinskog rata utvrđen mu je invaliditet od 60% tjelesnog oštećenja organizma kao posljedica teškog ranjavanja i predlaže mu se odlazak u mirovinu. Josip to odbija i nastavlja s radom u 5. gbr.. Neumorno radi u postrojbi, dovodi obitelj u Vinkovce, u slobodno vrijeme se bavi nogometom kao vratar, a nakon mirne reintegracije Podunavlja obnavlja svoju kuću i planira povratak i život u Vukovaru, sve do Božića 2001. godine kad saznaje kako je teško bolestan. Odlučno se bori protiv opake bolesti, ali bitku protiv nje gubi i umire u bolnici, u svom Vukovaru. Pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru uz vojne počasti, pokraj svojih poginulih i umrlih suboraca. Josip Brač je bio jedan od najomiljenijih pripadnika 5. gardijske brigade, a bio je cijenjen i poštovan i u sportskim krugovima. Za svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu i izuzetan doprinos u stvaranju Republike Hrvatske odlikovan je najvišim državnim odličjima. Vojnu karijeru je završio s činom satnika. Umro je u 45-oj godini života ne dočekavši konačno rješenje o umirovljenu i visini mirovine.