Prosvjedi branitelja ušli u drugi mjesec

Dočekali smo i prvi „jubilej“ u šatoru. Našim 32. danom boravka na tome mjestu zaokružili smo cijeli jedan mjesec prosvjeda. Život u šatoru je postao uhodan. Boravak ljudi uređen je mjestima za invalidska kolica, a također i dovoljnim brojem stolaca i klupa za one koji nisu u kolicima. Imamo sasvim pristojnu rasvjetu, grijanje osiguravaju peći na plinsku bocu i jedna peć na „pelete“. Betonske pločice presvučene su drvenim lijepljenim pločama, a za spavanje ima dovoljno poljskih kreveta i madraca. Hrane uvijek ima u izobilju, a naši dragovoljci vrlo stručno i po najvišim sanitarnim kriterijima pripremaju i raspodjeljuju hranu. Uza sve to voli nas Gospodin, pa smo do sada imali u prosjeku lijepo i izvan svih očekivanja toplo vrijeme. Istina, hladno doba tek dolazi, ali i za to postoji tehnologija.   Na „jubilarni“ dan u šatoru je nešto prije dolaska igrača „Dinama“ održana tiskovna konferencija na kojoj su ovaj put glavnu riječ imale dame. One su vrlo detaljno govorile o nepravdama kojima su izložene ne samo udovice poginulih branitelja i njihovi roditelji, nego i djeca koja posvuda trpe diskriminaciju, a o radnim mjestima u državnoj službi, gdje bi po slovu i duhu zakona trebali imati prednost, mogu samo sanjati. Žene iz udruga proisteklih iz Domovinskog rata iskoristile su tu prigodu da uime svih članica izraze punu potporu braniteljima u njihovom prosvjedu. Na taj način podršku prosvjedu dale su praktično sve važnije udruge proistekle iz Domovinskog rata – HVIDR-a, dragovoljci, HOS, gardijske brigade, specijalna policija, sada udovice, roditelji poginulih i nestalih i mnoge druge. Svaki dan u šator stižu autobusi s našim ratnim prijateljima koji žele i fizički posvjedočiti da nas podržavaju. A ministar zbori da nas ima sveka nekoliko desetaka, te da smo „krdo u kojem smrdi“. Danas je predmet sprdnje bila izjava ministra Matića da su neki od nas još nedavno „plazili po njemu“, a neki da mu i danas šalju SMS poruke s isprikama da se boje otići, jer to je – organizacija. Tako smo jedan drugog u šali propitkivali – jesi li ti plazio po ministru i slao mu „ljubavne“ poruke? U strahu su velike oči. A kada se netko boji invalidskih kolica, proteza, štaka i bijelih štapova, onda je to doista – jadno. Neki Vukovarci svjedoče da hrabrost ni u ratu nije previše krasila ministra koji to praktično više nije.   Mario Filipi Izvorni članak možete pogledati OVDJE