Nakon što su ruski novinari Viktor i Genady ubijeni, srpski teroristi su opljačkali opremu iz vozila, te zapalili vozilo s leševima. Iako se krivci znaju, do danas nisu odgovarali...

U Topuskom je održan sedmi državni stručni skup učitelja i nastavnika povijesti na temu „Domovinski rat – Banovina u Domovinskom ratu" u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje. Među predavačima bio je i umirovljeni pukovnik Ivica Pandža Orkan koji je održao dojmljivo predavanje na temu „Stradavanje novinara na Banovini – Pucanj u istinu o Domovinsko ratu".

- Dosta je vaših kolega na Banovini fizički ozlijeđeno i ranjeno, njih 10. Dosta je vaših kolega na Banovini ubijeno, njih pet. Preko 15 vaših kolega je fizički zlostavljano i maltretirano od strane srpskih pobunjenika. Meni je ovo više od jednog predavanja jer ja ovo osobno smatram kao jedan vojnički izazov, ali i svojim osobnim vrhuncem za sve ono što sam učinio za istinu o Domovinskom ratu. Meni jako puno znači govoriti o Domovinskom ratu na Banovini pred 120 ljudi koji se bave poviješću i prenose tu povijest na generacije - obratio se novinarima Orkan.

Njegovo izlaganje o stradavanjima novinara, bilo je i više nego zanimljivo:

- Nakon provedenih prvih višestranačkih demokratskih izbora u RH, srpska nacionalna manjina, organizirana kroz političku stranku SDS, nije se pomirila s rezultatima istih, te je započela organizirati mitinge po RH. Započeli su s postavljanjem barikada na ceste, te organizacijom seoskih straža i kontrolom sudionika u prometu, gotovo svakodnevno prozivajući novouspostavljenu hrvatsku vlast da je genocidna i da je to kopija vlasti i države u NDH. Novinari u Hrvatskoj, radeći svoj posao i izvještavajući o gore spomenutim događajima, istovremeno su se borili protiv srpskih laži, te tako postali mete. Već u ljeto 1990. godine na prostoru Dalmacije započela je tzv. Balvan revolucija, s pokušajem da se ista u jesen 1990. godine proširi na prostor Banovine. Na Banovini u to vrijeme brzom intervencijom pripadnika MUP-a RH balvan revolucija je početkom periodu uspješno onemogućena.

Na jednom od gore navedenih mitinga održanom 28. rujna 1990. godine pred policijskom postajom u Petrinji okupilo se oko 500 srpskih pobunjenika koji su tom prilikom napali televizijsku ekipu HTV-a, novinara Zdravka Strižića i snimatelja Mihajla Gajdeka, iste su pretukli i oteli im svu novinarsku opremu. Ozlijeđeni Strižić i Gajdek su spas pronašli u zgradi petrinjske policijske postaje. O ovom događaju i napadu na hrvatske novinare izvijestili su brojni mediji na prostoru bivše Jugoslavije.

Na mitingu održanom u Dvoru srpski pobunjenici verbalno su, te prijeteći nožem napali novinarsku ekipu Večernjeg lista u kojoj su bili fotograf Karlo Rosandić i novinar Mato Piškor, dok su u kostajničkom selu Bijelovac pobunjeni srbi prijetili klanjem novinaru Večernjeg lista Željku Grgurinoviću.

Dana 30. siječnja 1991. godine na petrinjskom autobusnom kolodvoru, a nakon povratka s novinarskog radnog zadatka praćenja radnog sastanka općinskog rukovodstva i Slavka Degoricije, predsjednika vijeća općina Sabora RH i Bernarda Jurline, potpredsjednika Vlade RH, grubom silom je pretučen novinar sisačkog tjednika Jedinstvo i novinar državne novinske agencije HINA Željko Maljevac dok je čekao autobus za Sisak. Do ovog nemilog incidenta došlo je zbog toga što je tog dana u listu petrinjskih socijalista Pres vrlo negativno pisano o pojedinim novinarima iz kuće Jedinstvo pa tako i o novinaru Željku Maljevcu uz čije ime je objavljena fotografija kao potjernica. O ovom događaju prosvjed je upućen u Ministarstvo za informiranje RH; Hrvatskom novinarskom društvu, MUP-u, Javnom tužilaštvu Sisak i Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu, fizičku kulturu i informiranje skupštine općine Sisak.

U proljeće 1991. godine nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama i ubojstva Josipa Jovića situacija na Banovini postajala je sve napetija, a JNA je demonstrirala silu na banovinskim prometnicama kretanjem velike tenkovske kolone.

Dana 25. lipnja 1991. godine Hrvatski sabor donio je odluku o suverenosti i samostalnosti RH, a dan kasnije 26. lipnja 1991. godine u jutarnjim satima srpski pobunjenici napali su policijsku postaju u Glini i ubili hrvatskog policajca Tomislava Roma, a 17 hrvatskih policajaca zarobili, fizički maltretirali, te prebacili u kninski kazamat. Istog dana pripadnici antiterorističke jedinice Lučko MUP-a RH su glinsku policijsku postaju i prostor centra Gline ponovo stavili pod kontrolu MUP-a RH.

Nakon ovog događaja vođa pobunjenih Srba u Glini dr. Dušan Jović s delegacijom otišao je u Knin kod vođe pobunjenih srba Milana Martića koji je dr. Dušanu Joviću nagovijestio dolazak na Banovinu kapetana Dragana Vasiljkovića sa svojim specijalcima kako bi se, kako rekoše, na Baniji konačno riješilo pitanje hrvatskih MUP-ovaca.

Kapetan Dragan sa svojim specijalcima iz Knina početkom srpnja 1991. godine došao je u prostor spomen doma na Zrinskoj Gori gdje je započeo izradu plana Žaoka s namjerom, kako kažu, konačnog rješenja MUP-ovaca u Glini i stavljanje pod kontrolu doline rijeke Une od Dvora do Hrvatske Kostajnice.

Sredinom srpnja na cesti Hrvatska Kostajnica - Dvor u selu Kuljani srpski pobunjenici pucali na vozilo producenta američkog WTN-a Ivana Stankovića i teško ga ranili.

U srpnju 1991. godine, na cesti Petrinja-Hrvatska Kostajnica u selu Moštanica srpski pobunjenici u zasjedi dočekali su 2 vozila od kojih je jedno bilo marke Golf, a u kojem su bili novinari Slobodne Dalmacije, Zvonimir Krstulović i fotograf Matko Biljak, te fotograf iz Slovenije Alojz Krivograd zvani Futy, dok su u drugom vozilu bili novinari HRT-a koji su uspjeli pobjeći. Srpski pobunjenici, nakon što su zarobili ekipu Slobodne Dalmacije i slovenskog fotografa iste su maltretirali, pretresli vozilo, oteli novinarsku opremu i zadržali vozilo marke Golf, te iste priveli na ispitivanje u zapovjedništvo pobunjenih srba.

U srpnju 1991. godine na cesti Glina-Vrginmost, srpski pobunjenici sa postavljene barikade na cesti, koju su sačinjavali traktor i nekoliko balvana, pucali su na vozilo i ranili u ruku, te zarobili novinara Vladimira Ivanova, dopisnika francuske medijske kuće La Figaro, te ga priveli na ispitivanje u stanicu martićeve milicije u Vrginmostu gdje su ga tom prilikom maltretirali, a nakon toga pustili.

Egon Scotland

Rođen 7.10.1948. godine u Hagenu (SR Njemačka), iskusni novinar, zaposlen u Munchenu u novinama Zi Deutsche Zeitungen.

Dana 26.7.1991. godine kao suvozač u vozilu marke BMW njemačkih registarskih oznaka tamno plave boje sa jasno istaknutom oznakom press, kojim je upravljao Piter Wist, radio reporter hamburškog RSH-a uputili su se iz zagrebačkog hotela Intercontinental na novinarski zadatak u Glinu u kojoj su vođene borbe postrojbe JNA, specijalaca iz Knina koje je osobno predvodio kapetan Dragan i malobrojnih hrvatskih branitelja. U selu Prekopa oko 19 sati upozoreni su od strane hrvatske policije da ulazak u Glinu iz pravca Petrinje nije siguran. Želja Egona i Pitera u obavljanju novinarskog posla bila je jača od upozorenja, te su nastavili vožnju jukinačkom ulicom u pravcu centra Gline. Srpski pobunjenici u 19:15 sati otvaraju vatru na njihovo vozilo i kod kućnog broja 87 teško ranjavaju Egona u predio donjeg dijela trbuha. Na istom mjestu zatekli su se i hrvatski novinar Senad Pašić sa svojim fotografom, više novinarskih ekipa, te novinar američke agencije UPI. Senad Pašić i njemački novinar Piter Wist odvoze teško ranjenog Egona u Petrinju, a iz Petrinje ranjeni Egon prebačen je u sisačku bolnicu u kojoj umire.

Egon Scotland bio je prvi poginuli novinar u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Njegova smrt potaknula je njegove kolege novinare u Njemačkoj da osnuju organizaciju Novinari pomažu novinarima koja je kasnije prerasla u ogranak Reportera bez granica, a Bavarski regionalni parlament na svojoj sjednici odao je počast poginulom Egonu Scotlandu.

Ožalošćena supruga ubijenog Egona gđa Kristine Šlocer-Scotland, novinarka Deutsche Presse Agentura (DPA) bila je u braku s Egonom 12 godina do njegove smrti i sve do danas 2014. godine nije dočekala da njegove ubojice budu privedene pravdi.

Organizacija Novinari pomažu novinarima i Reporteri bez granica zalažu se za zaštitu novinara i rasvjetljavanje zločina, te pravno gonjenje počinitelja, ali i unatoč tome do danas 2014. godine za smrt Egona Scotlanda nitko nije odgovarao.

Vidjevši da srpski pobunjenici ne prežu od otvorenih napada, ranjavanja i ubijanja domaćih i stranih novinara, zapovjedništvo regionalnog kriznog štaba za Baniju, Posavinu i Moslavinu donijelo je odluku po kojoj je 4. kolovoza 1991. godine počeo s radom press centar regionalnog kriznog štaba. Osnovni zadatak ovog press centra bilo je redovito izdavanje press biltena i organiziranje konferencija za novinare, zatim prijem stranih novinara i odlazak na teren. U samom press centru organizirano je i video odjeljenje i fotoslužba. Također je organiziran rad prevodilačke ekipe i omogućeno javljanje stranim novinarima direktno iz press centra za matične kuće. U vremenu od 4. kolovoza do 1. listopada u press centru tiskano je 58 biltena koji su, osim novinarima i službama, dostavljani i rukovodstvu kriznih štabova općine i regije Sisak, te PU Sisak. U biltenima je odštampano oko 750 vijesti, a vrijedno je naglasiti da niti jedna vijest nije demantirana. Tijekom rada u navedenom razdoblju od 4. kolovoza do 1. listopada press centar Sisak, a time i sisačka bojišta, posjetila su 364 strana novinara iz 30 zemalja od Australije do USA od čega je 54 poznate televizije i 101 novinar iz 24 redakcije. Prosječno u Sisak je dnevno dolazilo devet novinara od čega šest stranaca i troje domaćih od kojih je većina odlazila na teren u pratnji novinara iz press centra ili u njihovoj organizaciji. Sisački press centar i bojišta posjetilo je oko 40 TV ekipa iz inozemstva među kojima CNN, WTN, ITN, ORF, ARD, RAI, TF1 i drugi, održano je i 49 press konferencija od čega 20 koje su izravno prenošene preko HTV-a. Putem radio javljanja od Siska do Londona veliki teret podnijeli su radio Sisak, radio 101, radio Karlovac, radio Velika Gorica, radio Koprivnica, radio Moslavina i drugi. Iscrpno javljanje sa sisačkog bojišta kada je riječ o dnevnom i tjednom tisku ostvareno je na stranicamaVečernjeg lista i Vjesnika, te sisačkog tjednika Jedinstvo koje je tiskalo i posebni broj o zbivanjima na glinskom ratištu i prvo objelodanilo čitateljstvu pad Gline i zbivanja na tom značajnom dijelu banijske fronte. Samo u tim listovima objavljeno je oko 110 fotografija i oko 150 naslova. U nekoliko navrata ostvareno je značajno informiranje na stranicama tjednika Nedjeljna Dalmacija, Slobodna Hrvatska i Globusa. Kada je riječ o stranom tisku bez sumnje je značajno pisanje u njemačkim, austrijskim, francuskim, te engleskim dnevnicima. Značajan doprinos radu sisačkog press centra dale su i video i foto služba.

Paralelno s dosad navedenim činjenicama srpski pobunjenici zauzeli su TV i radio odašiljače na Petrovoj Gori i Kozari (BiH), te prostor Banovine i Pounja djelomično doveli u informativnu blokadu, a istovremeno više sisačkih novinara srpske nacionalnosti pobjeglo je iz Siska na dotad okupirana područja Banovine i aktivno se putem radio Petrove Gore i kasnije radio srpske Petrinje, te radio srpske Kostajnice, te tiskanih medija Srpski glas i Nova srpska riječ, te kao dopisnici srbijanskih medija, otvoreno uključili u propagandni rat protiv RH.

Dana 7. kolovoza 1991. godine po dojavi talijanskog novinara Ventura Marco Antonia i prijavi razbojstva operativnom dežurstvu PU Zagreb na prostoru između Petrinje i Hrvatske Kostajnice u selu Mečenčani na kontolnom punktu s 10 naoružanih osoba, od kojih je dio u civilnoj odjeći, a dio u uniformama s natpisom milicija krajine, zaustavljena su 2 vozila s 5 talijanskih i 2 španjolska novinara, te pod prijetnjom oružjem istjerali su ih iz auta, pretresli, naredili da se njih 7 potrpaju u 1 vozilo i vrate u Petrinju, dok su drugo vozilo audi 80 s računalom Toshiba i nekoliko magnetofona, te drugom opremom, opljačkali i zadržali za sebe, a strane novinare pripadnici martićeve milicije optužili su da špijuniraju u korist RH.

Gordan Lederer

Rođen 21.4.1958. godine u Zagrebu, hrvatski fotograf i tv snimatelj HTV-a, poznat po mnogim reportažama iz Domovinskog rata od kojih je najpoznatija Banijska ratna praskozorja.

Dana 10.8.1991. godine dok je s kamerom u ruci pratio hrvatske branitelje na brdu u selu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, od strane srpskih pobunjenika teško je ranjen.

General JNA Andrija Rašeta iz tadašnje 5. vojne oblasti JNA u Zagrebu nije dozvolio let helikoptera kojim bi se teško ranjenog Gordana Lederera prebacilo u zagrebačku bolnicu, pa je okolnim putevima započeo višesatni transport teško ranjenog Gordana Lederera koji nažalost nije uspio, te je Gordan Lederer preminuo.

Dvojica djelatnika radio televizije srbije, novinar Vlado Mareš i snimatelj Veljko Đurović su neposredno iza teškog ranjavanja Gordana Lederera na brdu u selu Čukur napravili intervju sa Milanom Zorićem, srbinom iz kostajničkog sela Rosulje, koji je izjavio da je pucao u Gordana Lederera, ali ni ta izjava nije bila dovoljna da se pokrenu institucije hrvatske države i da se osudi počinitelja ovog mučkog ubojstva.

Vlasta Lederer, majka, anesteziolog bolnice Sveti Duh u Zagrebu, na rukom pisanom listu papira javnosti je obznanila da za smrt sina Gordana odgovornima smatra JNA i četnike. Nedugo iza toga od tuge za poginulom Gordanom majka Vlasta je preminula.

Danas otac Prvoslav, supruga Ana, kćerka Petra i Dražen Šimić (prijatelj iz djetinjstva, prijatelj sa više novinarskih zajedničkih zadataka, pa i ovog zadnjeg 10.8.1991. godine) i dalje nastavljaju borbu za istinu o Gordanovoj smrti. Tim više, što ni danas, zahvaljujući pravosudnim propustima, 2014. godine za smrt Gordana Lederera nitko nije odgovarao.

Iz dokumenta Str.pov.br. 1-50 organa bezbednosti komande 1. operativne grupe JNA od 7.12.1991. godine pod oznakom HITNO upućenog organu bezbednosti 5. vojne oblasti JNA i upravi bezbednosti SSNO Beograd navodi se:

Na osnovu telegrama uprave bezbednosti saveznog sekreterijata za narodnu obranu Str.pov.br. 47-188 od 5.12.1991. godine koji je uprava bezbednosti uputila u vezi vozila poljskih novinara raspolažemo sljedećim saznanjima: naš izvor iznosi da je vozilo krajem augusta meseca oduzeto poljskim novinarima od strane Janjanin Mirka, zastavnika 1. klase u penziji koji je radio u kontraobavještajnoj grupi 14. korpusa u Ljubljani, po penzionisanju došao u Vrginmost i uključen u rad grupe podpukovnika Ajdinović Pere koja pokriva bezbednosno teritoriju Korduna. Po oduzimanju automobila audi 80 turbo crne boje, poljskim novinarima je rečeno da mogu biti zatvoreni ili da se bez vozila vrate nazad, pa su odveženi do Prijedora i autobusom upućeni u Beograd.Pomenuti auto je izvesno vreme vozio Janjanin i prilikom napada na Topusko isti je oštećen, ali je u voznom stanju i trenutno ga vozi izvjesni Paić Dragan iz Vrginmosta koji je sada na dužnosti komandanta bataljona u 4. brigadi teritorijalne obrane.Izvor ističe da je u autu bila savremena novinarska tehnika, ali mu nije poznato gdje je završila. Pored ovih saznanja poznato nam je da je potpukovnik Ajdinović jedan audi 80 turbo tamne boje sa tablicama JNA posudio pukovniku Borić Gruji, dok se nalazio u Glini. Po razformiranju taktičke grupe 1 Borić je auto vratio Ajdinoviću.Poreklo tog auta nije nam poznato. Navedeni podaci prikupljeni su preko naših izvora, a obzirom da se radi o licima koja su na službi u organima bezbednosti JNA i potčinjena su potpukovniku Smiljanić Dušanu, predlažemo da potpukovnik Smiljanić preuzme razjašnjavanje pomenutog slučaja i utvrdi gdje se nalaze sredstva iz auta i novci koji su oduzeti novinarima. Napisao je načelnik organa bezbednosti u komandi 1. operativne grupe JNA potpukovnik Milan Ostojić.

Viktor Nogin

Poznati ruski novinar državne radio televizije SSSR-a, zagrebački student hrvatskog jezika s ratnim iskustvom izvještavanja iz rata u Afganistanu. U svojstvu vozača vozila Opel Omega plave boje diplomatskih registarkih oznaka 010-A-155 označeno oznakom TV na prednjoj haubi, te istaknutom bijelom zastavom kod mjesta suvozača, sa akreditacijama i srpskih i hrvatskih vlasti, zajedno sa:

Genadiyom Kurinnoy

rođenim 10.5.1950. godine u gradu Nikolaev u Ukrajini, gdje je njegov otac radio kao profesionalni vojnik. Onda se obitelj preselila u grad Orel (Orao u prijevodu), gdje je Genadyj pohađao školu, volio je fotografiju i filmove. Njegov prvi film bio je o eskadrili "Normandija-neman". Dobitnik je nagrade na natjecanju amaterskih filmova. Godine 1967. Genadiy je upisao državni fakultet kinematografije. Nakon završetka radio je u studiu za distribuciju i proizvodnju filmova Belarusfilm. Godine 1976. počeo je raditi u studiu Ekran kronike za državnu televiziju.Godine 1978. upućen je raditi u Mozambik u dopisničkoj kući kao snimatelj kronike za državnu televiziju, a od 1984. godine radio je u Portugalu. U ljeto 1991. godine je bio upućen na rad u dopisništvo državne televizije SSSR-a u Beogradu.

Krenuli su 1. rujna 1991. godine autoputem iz Beograda u Zagreb. S autoputa su sišli u Novskoj i pravcem Jasenovac-Hrvatska Dubica-ušli u Hrvatsku Kostajnicu koja je u to vrijeme (11 dana prije pada grada) bila pod kontrolom hrvatskih snaga. U Hrvatskoj Kostajnici obavljali su svoj novinarski posao snimajući po gradu intervijue sa više osoba-hrvatskih civila, pripadnika ZNG-a i hrvatske policije. U svim razgovorima ispoljavali su želju da nastave putovanje iz Hrvatske Kostajnice prema Petrinji i dalje prema Zagrebu.Upozoreni od više osoba s kojima su razgovarali, da cesta Hrvatska Kostajnica-Petrinja nije sigurna za promet i da su na istoj mogući problemi s odmetničkim srpskim bandama, Viktor Nogin (bivši student hrvatskog jezika u Zagrebu) na dobrom hrvatskom jeziku je rekao: Nemojte se bojati, ja imam iskustvo iz afganistanskog rata, vi Hrvati ste dobi ljudi, a srbi su naša braća.

U poslijepodnevnim satima Viktor Nogin i Genady Kurinnoy krenuli su iz Hrvatske Kostajnice cestom u pravcu Petrinje. Na cesti u selu Panjani srpski teroristi s postavljene barikade pucali su u vozilo kojim je upravljao novinar Viktor Nogin, dok je na zadnjem sjedalu vozila (zbog boljih mogućnosti snimanja) bio snimatelj Genady Kurinnoy.Nakon što je vozilo stalo, a vozilu prišli pripadnici srpskih paravojnih snaga, ranjeni Viktor Nogin je rekao: Ne pucajte, mi smo vaša braća. Ove riječi nisu imale odjeka, već je zapovjednik srpskih pobunjeničkih snaga viknuo: vi ste ustaški špijuni, paljba! Nakon što su Viktor i Genady ubijeni, srpski teroristi su opljačkali opremu iz vozila, te zapalili vozilo s leševima.Sutradan lokalni komadant bataljona, rezervni poručnik JNA Mirko Zebić naredio je srpskim pobunjenicima Zoranu Pralini i Željku Vraneševiću da olupinu s izgorjelim leševima sakrivaju što su isti i učinili, te olupinu sa izgorjelim leševima odvukli 3.5 km u dubinu teritorije koju su tada kontrolirali pobunjeni srbi.

Dana 12.rujna 1991. godine srpski teroristi okupirali su cijelo područje Hrvatske Kostajnice. Dio hrvatskih branitelja i civila završio je u logoru Manjača kod Banja Luke, dio u logoru Glina, stotinjak osoba uspjelo se probiti cestom Hrvatska Kostajnica do tada neokupirane Hrvatske Dubice i dalje.

Nastala je medijsko-diplomatsko obavještajno politička zavrzlama u kojoj su srpski teroristi za smrt Viktora Nogina i Genadya Kurinnoya optužili hrvatske snage, a tadašanja Hrvatska, još uvijek nepriznata država, teško se mogla braniti od ove monstruozne optužbe.

O svemu više saznao je deputat vrhovnog sovjeta, novinar i ratni prijatelj iz afganistanskog rata pokojnog Viktora Nogina, Vladimir Mukusev koji je u svojstvu čelnika parlamentarne istražne skupine koju je oformio tadašnji predsjednik Mihail Gorbačov, zajedno sa 2 pukovnika FSB-a i zamjenikom državnog tužitelja Rusije ustanovio istinu, te uz nepobitne dokaze izvijestio državne vlasti Rusije da ubojice dvojice ruskih novinara nisu hrvatske snage, već da su ubojstvo počinili pripadnici srpskih paravojnih snaga. Ova činjenica zbog ruskih interesa na ovim prostorima nikako nije odgovarala tadašnjim vlastima Rusije, a ne odgovara ni danas. Vladimir Mukusev od tadašnjih ruskih vlasti proglašen je za rušitelja ruskih nacionalnih interesa na ovim prostorima, a od kolega ruskih novinara optužen je da je lovac na senzacije. Sa svim ovim ni danas Vladimir Mukusev se ne miri, pa je stoga objavio knjigu Crna mapa, priča jedne novinarske istrage, a mi hrvatski branitelji smo 2011. godine na mjestu ubojstva u Panjanima za dvojicu hrabrih ruskih novinara podigli spomenik.

Danas 2014. godine još uvijek nisu pronađene kosti dvojice ubijenih ruskih novinara, a supruge Galina Nogin i Galina Kurinnoy s kćerkom Dariom i sinom Nikitom, te kćerkom Marijom (1973.) i sinom Ivanom (1981.) u potrazi su za istinom o njihovoj smrti. Počinitelji ovog zločina su i dalje na slobodi.

 Dana 2. rujna 1991. godine u kasarni JNA Vasilj Gačeša u Petrinji, tadašnji komandant garnizona JNA pukovnik Slobodan Tarbuk, protupravno je lišio slobode više domaćih i stranih novinara, kako bi ih onemogućio u obavljanju novinarskog posla, dok su istovremeno pobunjeni srbi i tenkovska postrojba JNA "orgijali" po Petrinji ubijajući civilno stanovništvo, paleći i rušeći stambene i gospodarske objekte po gradu.

Pierre Blanchet

Rođen 1944. godine u Francuskoj, sin francuskog inžinjera, partizana, komandanta II tenkovske divizije koji je poginuo u iskrcavanju na Normandiju, a kojeg je nakon toga usvojio očev prijatelj Georges Buis. Godine 1969. sudionik je velikih socijalnih nemira u Francuskoj koji ga duboko potresaju pa Pierre Blanchet napušta sveučilište i odlazi u Grenoble gdje živi s radnicima, organizira i vodi jednu maorističku ćeliju. Tada je ozlijedio ruku na stroju u traktorskoj tvornici gdje se bio zaposlio, a nakon je radio u tvornici Peugeot gdje pokušava uskladiti izgled pariškog intelektualca, što on nikako ne želi biti, s radničkim idealom-što on nikako ne može postati. Radio je u više medija gdje je obrađivao socijalnu tematiku, ali ga njegov senzibilitet odvodi prema trećem svijetu antiimperijalizma koji ga dovodi do međunarodne politike.Nakon revolucije 1979. u Iranu koja kristalizira sva njegova nadanja, objavio je knjigu pod imenom: "Iran, revolucija u ime Boga". Do rujna 1981. godine on uglavnom pokriva Afganistan i Iran, zatim se bavi ruskim, libijskim i ultraljevičarskim tetorizmom i sporedno poljskom problematikom. Odlazi u Južnu Afriku u Libanon, ali više Latinsku Ameriku, posebno Salvador. Nakon 1989. godine šalju ga u Istočnu Europu, posebno Poljsku, zatim u Siriju i Jordan za vrijeme zaljevskog rata.

Specijalni izvjestitelj francuskih medija, zajedno sa švicarskim novinarom Patrickom Gigantiom, osobnim vozilom nedaleko kasarne JNA u gradu Petrinja 19. rujna 1991. godine naletio na protutenkovsku minu. Tom prilikom Pierre Blanchet je poginuo, a Patrick Giganti je teško ranjen.

U vrijeme provođenja srpskog plana pod imenom Žaoka, kojeg je osobno isplanirao kapetan Dragan Vasiljković, čije izručenje očekujemo iz Australije i borbi u dolini rijeke Une na prostoru Struge Banske, Kozibroda, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, neposredno uz granicu s BiH s desne obale rijeke Une izvještavala je televizijska ekipa televizije Sarajevo, dopisništvo iz Prijedora u sastavu novinar Boro Grubić i snimatelj Nusret Sivac. Iz knjige Kolika je u Prijedoru čaršija autora Nusreta Sivca vidljive su različitosti u odnosu snimljenog materijala kojem je autor Nusret Sivac i emitiranih vijesti kojima je autor novinar Boro Grubić. Isto tako u ovoj knjizi snimatelj Nusret Sivac razotkrio je laži i zloupotrebu medija i snimljenog materijala u svrhe srpske propagande. Isčitava se i podatak da su srpski teroristi neposredno iza okupacije Hrvatske Kostajnice u gradu razbili glavu, ranili novinara Predraga Kojića, te mu razbili kameru onemogučivši ga da obavlja novinarski posao, a sve u cilju sprečavanja istine o ratu na ovim prostorima.

Sve danas rečeno u mom izlaganju na ovom skupu pokazuje i dokazuje da je stradanje novinara na Banovini u Domovinskom ratu u vremenu 1990. - 1991. najveće stradanje novinara u Domovinskom ratu u RH, te se ovo stradanje po broju stradalih novinara može usporediti sa stradanjem novinara u Libanonu i Nikaragvi", kazao je Orkan.

Poginuli novinari:

1. Egon Scotland – Njemačka
2. Gordan Lederer – Hrvatska
3. Viktor Nogin – Rusija
4. Gennadiy Kurinnoy – Rusija
5. Pierre Blanchet – Francuska

Fizički ozlijeđeni i ranjeni novinari:

1. Zdravko Strižić – Hrvatska
2. Mihajlo Gajdek – Hrvatska
3. Željko Maljevac – Hrvatska
4. Ivan Stanković -USA
5. Zvonimir Krstulović – Hrvatska
6. Matko Biljak – Hrvatska
7. Ajolz Krivograd zvani Futy – Slovenija
8. Vladimir Ivanov – Francuska
9. Patrick Giganti – Švicarska
10. Predrag Kojić – BiH

Maltretirani novinari:

1. Mato Piškor – Hrvatska
2. Željko Grgurinović – Hrvatska
3. Ventura Marco Antonia i 4 novinara – Italija
4. 2 novinara – Španjolska
5. 2 novinara – Poljska
6. Više domaćih i stranih novinara 2. rujna 1991. godine protupravno lišeno slobode u kasarni garnizona JNA u Petrinji.

• Autor: Snježana Vučković
• Photo: Screenshoot youtube

Izvorni članak pogledajte OVDJE