Ad calamitatem quilibet rumor valet. ( Svakoj glasini se vjeruje kad je uperena protiv nesretnih ) POSLJEDICE HEGEMONIJE VELIKIH IMPERIJA Na 1. svibnja 2003., obučen u odoru ratnoga zrakoplovca, američki predsjednik George Bush prebačen je helikopterom na nosač zrakoplova “Abraham Lincoln” kako bi u “doličnoj atmosferi” izjavio: “Mission Accomplished”, što će reći da je rat u Iraku uspješno završen. Istovremeno stratezi u Pentagonu zaključili su da će od konca te godine u Iraku ostati svega 30.000 američkih vojnika. Pet godina kasnije u razorenom Iraku još je bilo više od 150.000 aktivnih vojnika. Odpor američkoj okupaciji počeo je tjedan dana prije poznatog Bush-ovog slikanja u prašnjavom gradu Al Fallujah. Tu je bila satnija od oko 100 američkih vojnika 82. Airborne Divizije, koja je jednostavno zauzela i uselila se u zgrade osnovne i srednje škole “al-Kaat”. Uskoro se po gradu počelo šaptati da američki vojnici kroz prozore pomoću noćne optike promatraju muslimanske žene dok su “odkrivene” u njihovim kućama. Na 28. travnja, oko 9 sati na večer, grupa oko 200 mladih ljudi,većinom studenata, koji su zahtjevali da Amerikanci napuste tako da se škola može ponovno otvoriti skupila se izpred školskih zgrada. Što je usliedilo nikad nije podpuno razjašnjeno Zapovjednik američkog kontigenta, dopukovnik Eric Nantz, je inzistirao da je, prije nego su njegovi vojnici otvorili vatru, netko na njih pucao i bacao kamenje. Ali na pročelju zgrade gdje su bili demonstranti nije bilo nikakvih ožiljaka. Trinaest mladih Iračana je na mjestu poginulo, a oko 50 ih je ranjeno. Jedan od studenata je kasnije izjavio: “Mi nismo imali nikakvog oružja, niti smo bacali kamenje. Kad su oni počeli pucati mi smo se razbježali. Kad pogledamo na samo neke postupke predstavnika američke okupacije, poglavito one prokonzula Paula Bremera, uobće nije važno tko je prvi počeo, jer da se ovo nije dogodilo u Falluji, dogodilo bi se negdje drugdje. Umjesto da pokuša pridobiti što više Iračana, posebno vojnih zapovjednika i inteligencije (od kojih su mnogi mrzili Sadama), Bremer razpušta (ukida) iračku vojsku i policiju, proganja sve više častnike, razpušta i zabranjuje vladajuću stranku Ba’at, zatvara škole i odpušta desetke tisuća profesora, učitelja i liječnika, jer su bili u članstvu te stranke, iako je vrlo dobro znao da ti ljudi (isto kao nekada i u Titinoj Jugoslaviji) nisu mogli dobiti posao ako se prije nisu učlanili u vladajuću partiju. I tako je Srednji Iztok, kakvoga je sviet znao u zanjih 100 godina, prestao postojati. Srednji Iztok o kojemu je rieč jest onaj teritorij nad kojim su, poslie propasti Otomanskoga carstva, dominaciju preuzela druga dva imperija - Velika Britanija i Francuska. Ali Allavi, novi ministar obrane u američkoj marionetskoj vladi u Iraku, pogodio je ‘u sridu’ kad je 2006. u svom priedlogu za područnu sigurnost rekao: “Iračka država, koja je formirana po završetku 1. svj. rata, doživjela je svoj kraj. Njezina nasljednica bori se da se rodi u okolnostima krize i kaosa. Kolaps čitavoga poredka na Srednjem Iztoku sada prieti odriešivanjem svih onih otrovnih snaga što se u nekoliko zadnjih decenija okupljaju na ovim sektorima.” U toj svojoj analizi Allavi nimalo ne pretjeruje. Destrukcija iračke države i kasniji poraz ( ili kompletni neuspjeh) američke vojne sile na njezinom tlu, konačno je destabilizirao Srednji Iztok - pojmovno područje koje je nastalo poslie sloma Otomanskoga carstva 1918. godine ( premda do 2. svj. rata to područje nije bilo poznato kao Srednji Iztok). Ovo područje tada je palo pod kontrolu britanskog i francuskog imperija koji su zacrtali skoro sve granice novostvorenih arapskih država, nu valovi revolucija četrdesetih i pedesetih godina protiv anglo-francuske dominacije donieli su nezavisnost skoro svim tim državama. Međutim, radi velikih zaliha nafte i novostvorene židovske države, Izraela, ovo široko, većinom pusto, područje odjednom je postalo vrlo važno za Ameriku, koja je od tada nad njim preuzela funkciju glavne dominantne sile. Iako je američka pohlepa za naftom uveliko doprinijela novom stilu radikalne islamizacije ovog područja ona poslovične slamka koja je slomila devi leđa bila je nasilna implantacija židovske države u skoro čistu arapsku sredinu. Nu pogledajmo kada i kako je sve to počelo: SYKES-PICOT AGREEMENT Za vrieme 1. svj. rata, pod tim nazivom, 16. svibnja 1916., vlade Vel. Britanije i Francuske, uz pristanak Rusije, podpisale su tajni sporazum kojim su definirane granice njihovih sfera upliva i kontrole u zapadnoj Aziji. Program tog sporazuma trebao je stupiti na snagu, kako su bili zaključili, “poslije očekivane propasti Otomanskog carstva, negdje tijekom 1. svj.rata”. Tim sporazumom arabske provincije izvan arabskog poluotoka koje su bile pod otomanskom vlašću efektivno su podijeljene u prostore koji će biti pod budućom kontrolom britanskih i francuskih interesa. Pojedine točke ugovora razradili su britanski pukovnik Sir Mark Sykes i francuski diplomat François Georges Picot (zato taj naziv). Ovim ugovorom Britanija je trebala dobiti obalna područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordana, uključivši Haifu i Acru, današnju kraljevinu Jordan, južni Irak i neke druge predjele. Francuska bi dobila kontrolu nad iztočnom Turskom, sjevernim Irakom,Sirijom i Libanonom. Rusiji je trebao pripasti sam Istanbul, te prolazi Bospor i Dardaneli i Armenijski vilajeti. Sve je to bilo lijepo spakovano, ali izbijanjem boljševičke “Oktobarske” revolucije 1917. ( koja je ustvari počela u noći između 7. i 8. studenog ), boljševici su odkrili taj tajni ugovor. Britanci su tobože bili postiđeni, Arapi zaprepašćeni, Turci veseli, a Francuzi su se, kao i uvijek, pravili Francuzima. Turska je samo izgubila svoje arabske kolonije, ali njihova nova država, u koju je sad spadao i veći dio Armenije, ostala je cjelovita. Nikome, a najmanje Englezima i Francuzima, nije smetalo to što su, već tad “civilizirani”, Turci samo dvije godine prije spalili ili na razne druge načine s zemljom sravnili tisuće armenskih naselja i na najzvjerskiji način masakrirali preko milijun i pol Armenaca, najviše djece i žena među kojima je bilo nekoliko tisuća trudnica, čija su razsječena tijela danima visjela po stablima i stupovima. To za naše velike anglo-francuske ‘humaniste’ nije bio genocid. BALFOUR DECLARATION Istodobno, pod patronatom moćnih engleskih lordova-masona djelovao je silan zionistički lobi koji je direktno ili indirektno bio upleten u sve pore britanske politike. Na stalno lobiranje zionističkih lidera megakapitaliste baruna Waltera Rothschilda i njegovih kolega, vođa Zionističke federacije u Londonu, Chaima Weizmanna i Nahuma Sokolova, u oči boljševičke revolucije, na 2. studenog 1917., ( Po starom, Julianskom kalendaru “Oktobarska revolucija” je počela 25. listopada, a po Gregorijanskom 7. studenog. nap.a. ), britanski ministar vanjskih poslova Arthur J. Balfour u ime “Vlade Njegovog Kraljevskog Veličanstva” šalje pismo lideru Britanske židovske zajednice barunu Rothschildu. U pismu je “Deklaracija” koju Rothschild treba proslijediti Zionističkoj federaciji Vel. Britanije i Irske . Pismo glasi: “Dragi lorde Rothschild! S velikim užitkom prenosim Vam, uime Vlade Njegovog Veličanstva, slijedeću deklaraciju o sućuti s židovskim zionističkim aspiracijama, koje su bile podnesene Kabinetu, i od njega odobrene”. Tekst deklaracije “Vlada Njegovog Veličanstva s naklonošću gleda na uzpostavu u Palestini nacionalnog doma za židovski narod i uporabiti će svoja najviša nastojanja i trud kako bi olakšala postignuće ovoga cilja, s time da se jasno razumije da ništa neće biti učinjeno što bi moglo prejudicirati građanska i vjerska prava postojećih ne-židovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status - koje Židovi uživaju u svakoj drugoj zemlji”. “Biti ću zahvalan ako ovu deklaraciju prenesete Zionističkoj federaciji”. Vaš odani Arthur James Balfour   Ovo je tipični engleski “double talk” kojim se na perfidno kamufliran način Židoviima, koji će se u Palestinu dotepsti sa svih strana svijeta, garantira status suverenih gospodara te zemlje, a orginalno urođeno stanovništvo, drevne Kanance , koji su tu bili davno prije dolaska biblijskih Hebreja, nekom vrstom “squattera” ( osobe koje bezpravno zauzmu i nasele se na tuđe vlasništvo ) koji su se eto odnekle doklatili u ‘židovsku zemlju’. Sjetimo se da tada još nije bilo ni Hitlera ni holokausta koji bi bio izprika za ‘prijeku potrebu” za stvaranje židovske države kao jedinog spasa za taj narod . U to vrieme ( 1917. ) u Palestini Židovi su sačinjavali svega 8% stanovništva, a njihovi zemljišni posjedi, u odnosu na cjelokupno vlasništvo prostora bili su svega 2,4%. ZIONISTI TRAŽE SVOJ LEBENSRAUM Nu Englezi nikad nikome nisu nšta poklanjali, dapače, svatko je i najmanji njihov “dar” morao na neki način platiti, pa je normalno da je i Balfourova deklaracija morala na neki način biti plaćena. Poslije tri godine ratovanja engleski i francuski kuferi bili su prazni, a gubitci na bojištima bili su toliko ogromni da je njihov totalni kolaps i poraz bio neizbježan. Tada im u pomoć priskaču zionistički bankarski milijarderi poput Waltera Rothschilda, Chaima Weizmanna, Nahuma Sokolova i drugih. Velika obitelj Rothschild, čiji su članovi bili glavni bankari diljem Zapadne Europe pa tako i u Njemačkoj i Austriji (a i danas su), imali su kontrolu nad svim forumima državnog financiranja i nad skoro svim rezervama zlata. Prema starim njemačkim izvorima, oni su pri koncu 1917. većinu novca i zlatnih rezervi iz njemačkih banaka prebacili u Englesku i tako Njemačku, koja je već bila podpuno sigurna u pobjedu, bacili na koljena. I o tome, kao i o svemu drugom, postoje razne verzije, ali poslije poraza, te poniženja i rigidnih ograničenja u propisima “Versailles-kog ugovora” određeno je da u postratnoj Njemačkoj ne smije postojati skoro nikava industrijska proizvodnja i da ona može postojati samo kao poljoprivredna država. Nu i takva Njemačka morala je biti pod strogom kontrolom pobjednika. Tako je čitav njemački narod 20ih i ranih 30ih godina bio doslovno doveden na prosjački štap. Kao što je to slučaj u svim velikim nevoljama kad se jedan narod nađe u očajnom stanju na političku pozornicu iz njegove utrobe izmile fanatici koji malo kad imaju ikakvih odlika osim mržnje na sve što nije po njihovoj volji, neutaživu ambiciju za vlasti i kontrolom nad drugima i nadprosječni dar govora kojim su u stanju mesmerizirati one koji ih slušaju. I, malo po malo, većina naroda njima počne vjerovati. Tako je za šefa jednog starog civilizranog i visoko discipliniranog naroda došao Adolf Hitler. Odmah poslije objave Balfourove Deklaracije zionistički organizatori su, držeći se “Ugovora koji su stari Hebreji podpisali s Bogom” počeli s polaganim preseljavanjem židovskih vjernika iz siromašnijih zemalja, Poljske, Ukrajine i nekih drugih predjela Europe, u novu “Obećanu zemlju” koja će 1948. proglašena kao Eretz Yisroel. Prema popisu stanovništva 1917. u Palestini je bilo oko 59,000 židova, a već 1947., godinu dana prije uzpostave Izraela, već ih je bilo više od 500,000. ANTIZIONIZAM = ANTISEMITIZAM? Tko su semiti? U jezikoslovlju i etnologiji naziv ‘semiti’ ili ‘semitizam’ ( ili ‘šemiti’ - prema legendi u židovskoj bibliji, potomci Nojinog sina Šema ) odnosi se na veliku jezičnu supinu naroda s podrijetlom na Srednjem Iztoku. Svi ti jezici, kao što su: drevni akadijski, kanaanski ( palestinski ), aramejski ( kojim je govorio Isus Krist ), arapski, hebrejski, feničanski, sirijski, kartažanski, maltežki, suteanski i dr., danas su poznati kao semitski jezici, a svi narodi koji spadaju u tu jezičnu skupinu kao Semiti. Neki od tih drevnih jezika davno su nestali, a većina se pretopila u razne dijalekte modernog arapskog jezika tako da su Arapi najbrojniji semitski narod ili, ako hoćemo, semitska rasa, dok su Izraelci ( i svi Židovi ) poslije možda samo Maltežana i Libanonaca, najmalobrojniji. Onda, nije li logično da bi antisemitizam, od kud god on dolazio, najprije morao biti mržnja na arapske narode? Nu izgleda da za Židove, i mnoge druge, antizionizam = antisemizam. Jer dočim se netko usudi progovoriti protiv zionističkog terora nad Palestincima, te Libanoncima i drugim susjednim narodima današnjeg Izraela, to za cionističke front-organizacije B’nai B’rith, JDL (Jewish Defence League ),, ADL ( Anti-Defamation League ) i njihove ‘gentile‘ suportere na Zapadu nije ništa drugo nego antisemitizam. Ali ako malo dublje promislimo možda je ( s njihovog gledišta ) taj brand antisemitizma i točnan jer po njihovom mišljenju za sva bombardiranja Gaze i drugih getoa napučenih prognanom palestinskom sirotinjom, krivi su Arapi. Arapi su krivi i za sve masakre palestinske sirotinje u izbjegličkim logorima, poput onih u Samri i Šatili u Libanonu, oko kojih je, kako navode, izraelska vojska jedne noći samo stegla neprobojni tenkovski obruč i dobro ih reflektorima osvijetlila, a masakre su počinili njihovi saveznici libanonski falangisti, koji su kroz taj obruč nesmetano ušli u te logore. Za sve atentate, sva umorstva stvarnih i potecijalnih oponenata Izraela koje je izvršio MOSSAD u stranim državama, poput ubojstva iranskog nuklearnog fizičara Mustafe Ahmadija Reshana, u Tehranu, isto su krivi “arapski i iranski islamisti”. Za sve izraelske “pre-emptive strikes” na razne industrijske instalacije u arapskim državama krivi su sami Arapi, zato jer se u Izraelu i Americi smatralo da bi se tu moglo proizvoditi nešto što bi ugrozilo Izrael. FAŠIZAM U SVIM OBLICIMA Točna definicija fašizma je još uvijek vruća, komplicirana i prijeporna tema među raznim povjesničarima, učenjacima i političkim analitičarima. Svaki od njih tumači taj politički sustav ovisno o tome kojoj on političkoj struji naginje. U marksističkoj definiciji se kaže: ‘Fašizam na vlasti je otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih, najimperijalističkijih elemenata financijskog kapitalizma’. Zionist-boljševik Lev Bronstein “Trocki” u svojoj knjizi “Fašizam - Što je to i kako se s njim boriti” kaže: “Povijestna funkcija fašizma je, razbiti radničku klasu, uništiti njene organizacije i ugušiti političke slobode onda kad kapitalisti uvide da nisu u stanju vladati i dominirati s pomoću demokratske mašinerije”. Prema Websterovom riječniku fašizam je bio : “Totalitarni oblik vladavine - u Italiji, pod upravom fašista. Politička organizacija koja je zastupala izgradnju visoko-nacionalističke države koja prizna privatno vlasništvo, osim kad država oredi drukčije”. ( Nije li to tako u svim političkim sustavima, pa čak i u onim komunističkim? nap. a. ) Nu to samo definira neke aspekte unutardržavne uprave jednog takvog totalitarnog sustava a uobće ne spominje ono najvažnije, nasilno prisvajanje tuđih zemalja, podjarmljivanja, progone i eradikaciju domaćeg stanovništva i stremljenje za dominacijom svieta. Ako zionizam uzmemo samo u njegovoj izvornoj formi on je bio neka vrsta vjekovnog sna jednog malog dijela ortodoksnih Židova, vjerskih fanatika, koji se kroz skoro 2,000 godina potucanja po svijetu nisu htjeli integrirati u narode u čijim zemljama su živjeli i u njima se bogatili. Nu tek kad je, kao protest na nepravdu u aferi “Dreyfus” u Francuskoj, Židov Teodor Herzl 1897. osnovao Zionistički pokret, počelo se misliti o uzpostavi židovske države u Palestini. Od tada su Židovi počeli jedni drugima nazdravljati “Dogodine u Jeruzalemu!” ( Roditelji Teodora Herzla su u 19. stoljeću preselili u Budimpeštu iz Zemuna, gdje je Teodor rođen 1860. ) Iako je i prije toga postojao nekakav pokret preseljavanja Židova u Palestinu pod nazivom “Hovevei Zion” ili “Hibbat Zion”, do prvog preseljavanja ( 1870. - 1897. ) Židovi su U Palestini bili neznatna manjina, svega 4% od ukupnog stanovništva. U Palestinu je 1923. godine iz Europe stiglo 40.000 zionista koji su jednostavno zaposjeli zemljišta pod britanskom vojnom upravom iz kojih su izbacili narod koji je tamo od pamtivijeka živio. Nije se to događalo ni spontano, ni bezplatno, jer britanski vojni glavešine koji su upravljali Palestinom imali su vrlo duboke džepove, a zionisti nisu bili baš tako siromašni kako se to danas želi prikazati, pa kao i uvijek, biznis je biznis, pa se trgovalo ‘The Jewish and British Way’. Mnogi zionisti su bili bogati zlatom, pa su, kako bi toj svojoj trgovini tuđim vlasništvom i, dapače, životima, priskrbili nekakv legalitet i tako se dočepali što više zlata, pohlepni Englezi od ondašnje farse Lige Naroda, predhodnice ove današnje farse OUN-a, “zatražili” su mandat ( podpunu vlast ) nad Palestinom, što su odmah dobili. Poslije ugovora Sykes - Picot Palestinom je upravljala tzv. “Occupied Enemy Territory Administration” ( Administracija okupiranog neprijateljskog područja ) na čijem čelu su bili britanski vojni glavešine, a kasnije, od 1. VII. 1920., upravu prima Visoki komesar, engleski židov Herbert Samuel. U ožujku 1920. zionisti formiraju svoju “komisiju” ( The Zionist Commission ) čiji cilj je “aktivno promoviranje zionističkih objektiva u Palestini”. Od tada svi Palestinci koji bi se na bilo koji način pokušali suprostaviti toj golemoj anglo-zionističkoj nepravdi bili su proglašeni teroristima, proganjani, zatvarani i ubijani. Bijući većinom obični seljaci koji su jedva bili u stanju prehraniti svoje obitelji Pelestinci su se bunili, ali sve je to činjeno pojedinačno i neorganizirano. Tek 1936. poslije nasilne smrti šeika Izz ad-Din al Qassam-a, kojeg je, dok se skrivao u jednoj pećini, obkolila i ubila britanska policija, došlo je do generalnog štrajka koji se kasnije pretvorio u sveobći revolt. U jesen 1937. pobunjenici su oslobodili gradove Nablus i Hebron. Enleskim vojnim snagama pridružuje se 6.000 naoružanih pripadnika zionističke terorističke organizaje “Irgun Zevai Leumi” (Organizacija narodne milicije), čiji su vođe bili teroristi Menachem Begin i Yitzak Šamir. Nastavak u idućoj emisiji   Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen   Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 26. rujna 2015.