Ratna skupina dječaka iz ’91. do danas je misterij: Progovorio jedan od njihovih zapovjednika

ĆELAVCI

O maloljetnim izviđačima-diverzantima koji su kao zagrebački klinci napustili svoje srednjoškolske klupe kako bi ravnopravno s ostalima branili Hrvatsku, priča se i piše tek neznatno. Pokojni zapovjednik Željko Špiljar – Žac iz Rudeša, Jasna, Ivica, Živac, Tomi, Kiki, pokojni Lugi, Bosanac i Amir, okupili su se i nazvali Ćelavci, a naknadno su im se pridružili pokojni Haš, Darko i pokojni Dugan.

U to doba nitko od tih mladih ljudi nije slutio da će ih rat izvući iz školskih klupa i na bojišnici spojiti njihove sudbine. Dolazili su većinom iz Zagreba i okolice, a upoznali su se na ratištu tijekom ’91 godine gdje su nakon pada Vukovara zajedno nastavili svoj ratni put u 124. vukovarskoj brigadi.

Bilo je za pretpostaviti kako će većina većina starijih boraca biti autoritet mladim “Ćelavcima”, no dogodilo se suprotno. Iako većina njih tada nije imalo odslužen vojni rok, bili su među prvima i u hodu naučili baratati oružjem, a vrlo brzo počeli su se ponašati kao pravi profesionalci. Bili su cijenjeni od starijih suboraca, a posebna podrška bili su im vukovarski heroji Ivica Arbanas i Ivan Anđelić – Dok.

Dok: “Ta djeca su bila nevjerojatno hrabra”

“Ćelavci nisu prošli borbe u Vukovaru, nego su došli 21. prosinca 1991. došli braniti u Nuštar. Kada je pao Kupres, tražio sam odobrenje područja Osijek, pa su tako i ti dečki sa mnom otišli u Ramu. Bili su vrlo, vrlo žestoki iako nitko od njih nije imao prethodnu vojnu naobrazbu bilo koje vrste, ali su od nas starijih sve naučili ‘u hodu'”, kaže nam Anđelić koji im je uz zapovjednika Arbanasa bio uzor i očinska figura.

Što se naziva Ćelavci tiče, Anđelić kaže da su se sami tako nazvali: “To je bilo logično, svi su bili ošišani na vrlo kratko. Iako su bili pričuva, a mi djelatne vojne osobe – u Rami su se itekako iskazali. Nažalost, tamo je jedan od njih i poginuo. Ta djeca su postala toliko odvažna i hrabra da se nisu ničega bojali, a nastavili su i dalje ratovati u posebnim jedinicama. Takva im je bila biografija, nakon što su prošli i naučili sve, neki su otišli kod Rose, neki u snajperiste i slično. Prije par godina došlo se na ideju za snimanje dokumentarnog filma ali eto, nije se još realiziralo. Šteta, bili su mladi i pomalo neobuzdani, a posebno su bili ljuti na dolazak mirovnih snaga jer su željeli vojno vratiti Vukovar.”

Foto: privatni album/Tomislav Lučić/PDN

Ucijenili im glave

Izviđanja su im, doznajemo, bila svakodnevnica, a odlazak iza neprijateljskih linija odrađivali su kao u šali. U sami Cerić odlazili su u nekoliko navrata gdje su nanijeli velike štete neprijatelju, kao i prema Vukovaru na relaciji Sv. Ana – Marinci kada su od strane neprijateljske  vojske bili primijećeni i pod teškom artiljerijskom vatrom jedva izvukli žive glave. Ovi mladi ratnici neprijatelju su zadavali teške glavobolje… Do te mjere da su im četnici ucijenili glave na tadašnjih 200 000 maraka (100 000 maraka za Ćelavce i 100 000 maraka za zapovjednike).

Prvi ranjen među Ćelavcima bio je Kristijan Fereža Kiki (Nuštar). On je sa 17. godina, točnije 15. kolovoza 1991. godine, iz Zagreba otišao kao maloljetni dragovoljac u istočnu Slavoniju. Kiki je bio obrađen u vinkovačkoj bolnici i nakon toga je prebačen u ratnu bolnicu koja se nalazila u Cerni. Nakon pet dana napušta samovoljno stacionar i na štakama se vraća svojim suborcima u Nuštar gdje je pod prismotrom pokojne Tene, medicinske sestre iz Pleternice, redovito primao terapiju. Nakon nekoliko dana s drenom u nozi vratio se aktivno svojim zadaćama.

Nakon dosta provedenog vremena u Nuštru, Ćelavci su zajedno sa svojom jedinicom prebačeni u Durgutovicu kod Ivankova. U Durgutovici im se pridružuju tri nova momka: Haš, Deni i Darko. Pokojni Haš je bio već stari borac koji je također prošao već do tada dosta ratišta, a Deni je došao iz HOS-a. Deni je ’91 bio zarobljen kod Korita te je završio u logoru Stara Gradiška.

Foto: privatni album/Tomislav Lučić/PDN

Teške posljedice rata

U Durgutovici je ranjen i drugi “Ćelavac”, Bosanac. Geler rasprskavajućeg metka prostrijelio mu je obraz na licu, pa se nakon obrade u vinkovačkoj bolnici vratio svojim suborcima na liniju gdje je nastavio izvršavati sve svoje zadaće. “Ćelavci” u Durgutovici nastavljaju svoja izviđanja prema neprijateljskim linijama (Karadžićevo) gdje su se već prvi dan teško sukobili s neprijateljem (Niški specijalci i Beli orlovi). U jednoj od tih borbo kao treći nastradali je  Zoki iz Zagreba koji je ozlijeđen od kuglice iz ručne bombe. Kuglica je prošla između oka i očnih kapaka te se zaustavila u malom mozgu. Zbog nemogućnosti operacije Zokiju preporučeno da bi bilo najbolje da se razduži i vrati kući, no on je ostao dalje sa “Ćelavcima”. Nažalost, geler u glavi se pomaknuo pa je tako zbog posljedice ranjavanja 28. ožujka 1996. preminuo.

U toj istoj akciji Živac je lakše ozlijedio nogu…Nedugo nakon tih događanja, nastradao je četvrti po redu – Deni. Njega su u ruku ranili četnici koji su se prilikom jednog izviđanja došli skroz do linije koju su branili Ćelavci, no Deni je također nakon obrade ostao sa suborcima. Peti ranjeni “Ćelavac” i među zadnjima koji su se pridružili tim momcima bio je Darko koji je stao na nagaznu minu. Zahvaljujući brzoj intervenciji svojih suboraca, Darko je odveden u bolnicu, no sudbine ovih dječaka-ratnika uglavnom su završile nesretno. Haš je poginuo u oslobađanju Rame, Lugi je umro u agoniji PTSP-a, a Dugan si je poslije rata oduzeo život.