Jučerašnjeg dana, 12 srpnja 1992. godine, poginuo je heroj Domovinskog rata Zlatko Kolarik.

Zlatko je rođen 1971. godine, a odrastao je u Jurjevcu Punitovačkom kraj Đakova. Imao je stariju sestru Veru i starijeg brata Stjepana.

Obojica su poginula u ratu u razmaku od tri mjeseca. 

Najbolji prijatelji

Njegovog života i pogibije prisjetio se njegov najbolji prijatelj i suborac, Tihomir Ovčarik.

“Kao zdrava seljačka djeca radili smo svakojake gluposti. Bila je tu jedna bara na kojoj smo ljeti pravili splavove, a zimi propadali kroz led. Zlatko i ja bili smo nerazdvojni – od jutarnjih poslova kada bismo recimo skupljali sijeno do večernjih izlazaka. Pamtim ga kao vrlo lijepog momka. Bio je pomalo, “vražičak”, nestašan i cure su ga voljele”, rekao je Tihomir. 

Upisao fakultet, kupio motor, ali nije stigao uživati

Bio je i odličan učenik, volio je motore. Sam ih je popravljao, a subotom su radili sa zidarima, pa su uštedjeli i nešto novaca od čega si je Zlatko kupio motor.

Nažalost, Zlatko ga nije imao prilike puno koristiti. Ubrzo nakon što je završio školu za veterinarskog tehničara pozvan je na odsluženje vojnog roka u Mostar. Iz JNA se vratio 1991. godine. Upisao je Veterinarski fakultet, ali to je ostalo samo na upisu. Pristupio je Zboru narodne garde gdje se ponovno susreo sa svojim najboljim prijateljem Zlatkom.

“Otišli smo u tu nesretnu Bosnu”

“Zlatko je bio snajperist, a ja puškomitraljezac. Držali smo položaje na prvoj crti u Šodolovcima i u obližnoj šumi Kreketnjak. Kada se zakomplicirala situacija u Bosanskoj Posavini, otišli smo u u tu nesretnu Bosnu. Stigli smo u Grebenice između Šamca i Orašja. Nismo mogli pretpostaviti što nas čega jer se smjena prije nas vratila bez gubitaka”, rekao je Tihomir. 

Brat Stjepan Kolarik poginuo je kao pripadnik 130. osječke brigade Hrvatske vojske, a kod Tenjskog Antunovca ranjen je u glavu iz snajpera. Podlegao je ozljedama u noći s 11. na 12. travnja 1992. godine.

Točno tri mjeseca kasnije poginuo je i Zlatko gdje je s Tihomirom Ovčarikom bio na straži u Bosanskoj Posavini.

Kobna večer

“Na straži smo bili do 22 sata. U 22 sta pala je granata na rub rova koja je ranila Zlatka i mene te dvojicu naših suboraca koji su nam dolazili u smjenu. Mene previjaju jedni, ja previjam Zlatka, drugi traže ovu dvojicu koje je detonacija odbacila jer nisu bili u robu. U jednom trenutku stigao je sanitet prebacio nas u Domaljevac gdje je bio hitni prijem. Vidio sam da Zlatku stavljaju kisik. Vidio sam da je gore nego ja i rekao neka on ide prvi. Prebacivali su nas za Đakovo u ratnu bolnicu. Čim sam stigao pitao sam na ulazu u bolnicu za Zlatka i rekli su mi da je stigao živ u bolnicu pa mi je pao kamen sa srca jer sam se više brinuo za njega nego za sebe. Operirali su me i pokušavali povaditi gelere. Nakon toga sam opet pitao za Zlatka. Tamo je bio dr. Turjak i rekao mi je da je preminuo. Meni su morali, da me smire, staviti apaurin u venu. Pazila je cijelu noć na mene jedna sestra da si nešto ne bi napravio jer sam ‘pukao kao kokica”, rekao je suborac i prijatelj Tihomir Ovčarik