Razotkrivanje Josipa Manolića (prvi dio)

FELJTON Ne želim zvučati grubo, ali i Josip Manolić će jednog dana umrijeti. Zato je vjerojatno i osjetio potrebu pisanja svojevrsnog političkog testamenta. Politikom se bavi dulje, nego što je prosječan životni vijek čovjeka, konkretno, još od 1937. Prije dvije godine, objavio je knjigu: „Politika i domovina“ s podnaslovom „Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku“ koja predstavlja njegovu biografiju, naravno, onako kako je sam Manolić vidi, odnosno,želi da je prezentira javnosti. Neovisno o tome što mu ne treba vjerovati, njegovo djelo je vrijedno svjedočanstvo vremena koje je obilježilo i oblikovalo suvremenog hrvatskog čovjeka i u konačnici stvorilo državu kakvu danas imamo. Država domoljuba? Dok se dio Hrvata zgraža nad ponašanjem i postupcima premijera Plenkovića i izvršne vlasti, nije naodmet podsjetiti se na neke detalje iz prošlosti koji su nam već tada mogli najaviti, u kakvoj državi ćemo u budućnosti živjeti. To je država u kojoj mali čovjek, domoljub, zapravo nema što tražiti. U njoj vladaju neki drugi odnosi i nije krivo ako ustvrdimo kako „Udba“, i dalje rukovodi Hrvatskom. Prije svega, Josipa Manolića treba znati čitatim ili drugim riječima, za bolje razumijevanje, potrebno ga je čitati između redova. U prvom dijelu analize njegove knjige, pozabavit ćemo se s najvećom hrvatskom ranom- Vukovarom. Manolić tako piše: „ Manje je danas poznata činjenica da je Vukovar bio jedna od malobrojnih općina gdje HDZ na izborima 1990. nije dobio većinu. Političku prevagu u toj su općini zajedno dobili SDP i SDS. Sukladno toj većini postavili su i svojega predsjednika općine Slavka Dokmanovića. On, a i nemali broj vijećnika, svojim se stavovima nisu uklopili u hrvatsku politiku. Točnije rečeno, od samog su početka pokazivali otvoreni oporbeni stav prema novoj vlasti. Ta je pozicija, sukladno interesima Miloševićeve klike, postupno kulminirala prema radikalizmu i potpunoj negaciji službenog Zagreba. Radikalizam je sa sobom nosio zaoštravanje, ne samo političko i promidžbeno, nego i policijsko i vojno.“ Josip Manolić, znači, istinito navodi kako su SDP i SDS zajedno formirali vlast, ali ovo činjenicu ne elaborira. U stvarnosti, radilo se o koaliciji koja je zajedničkim glasovima vijećnika izabrala Slavka Dokmanovića za predsjednika općine Vukovar. Ratni zločinac gradonačelnik Slavko Dokmanović kasnije je bio gradonačelnik Vukovara tijekom okupacije grada. Radi se o notornom ratnom zločincu, koji je odgovoran i za Ovčaru, a isti je skončao počinivši samoubojstvo 1998 u Haagu. Ponavljam, izabran je glasovima SDP-ovih vijećnika. SDP, tada „Stranka demokratskih promjena“, ne samo da nije htjela neovisnu hrvatsku državu, već se i na prvim demokratskim izborima svrstala uz pobunjene Srbe. Manolić ovdje namjerno ne navodi Gorana Hadžića, još jednu bitnu figuru koja povezuje SDP i SDS. U proljeće 1990, na istim izborima, Goran Hadžić kao član Saveza komunista Hrvatske-Stranke demokratskih promjena izabran je za odbornika Skupštine općine Vukovar. Tek nakon toga je pristupio Srpskoj demokratskoj stranci i 10. lipnja postao predsjednik SDS-a za Vukovar. Daljnji detalji biografije ovog ratnog zločinca uglavnom su poznati, ali trebali bi se zamisliti nad time da su ovakvi kadrovi proizašli iz SDP-a. Tko je odgovoran što su se uopće našli na listama te stranke na izborima? Ivica Račan. Je li itko ikada potegnuo pitanje odgovornosti njega i čitave stranke? Nije, idemo dalje. Teze o Goranu Hadžiću Josip Manolić u daljnjem tekstu ipak spominje Gorana Hadžića, samo u potpuno drugom, može se reći, šokantnom kontekstu. „Cilj hrvatske politike tada generalno, ali i u ovom konkretnom slučaju, bio je da što više razgovaramo i na taj način dobivamo na vremenu. U tom je kontekstu poznato zarobljavanje Gorana Hadžića, jednog od vođa istočno-slavonskih Srba, prilikom akcije na Plitvicama poznatije pod nazivom krvavi Uskrs. U znak želje za građenjem dobrosusjedskih odnosa, Slavko Degoricija mu je tada poklonio službeni pištolj. Iz toga su se razvile dvije priče. Jedna je govorila da je Degoricija zapravo u dosluhu s četnicima u istočnoj Slavoniji, a po drugoj su Hadžića optuživali da je u kontaktu s hrvatskom policijom kao naš agent. Ništa od toga nije bilo istina. Smisao je takva čina dobre volje bilo otupljivanje oštrice radikalizma i stvaranje uvjeta za dogovorno rješavanje problema.“ Ako je i od Josipa Manolića, previše je. Slavko Degoricija tada je bio zamjenik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca. U isto vrijeme kada je pokošen mecima pobunjenika ubijen Josip Jović, Slavko Degoricija koji je u stvari operativni zapovjednik hrvatske policije daruje Goran Hadžiću službeni pištolj i to Manolić objašnjava velikom željom za mir. Onaj tko želi mir, ne daruje pištolje. Iako, s obzirom na tadašnju nadležnost i moć nije sklon optuživati državni vrh kojem je i sam pripadao za provokacije, Manolić ipak dio krivnje za sukob pripisuje i hrvatskoj strani. Posebno se osvrće na ulogu Tomislava Merčepa: „Često se spominju i neke provokacije koje su se zbivale u samom Vukovaru, mahom vezane za Tomislava Merčepa, iako to tada nije i formalno dokazano (nismo htjeli dokazati istinu), gdje su tijekom proljeća i ljeta iste godine nestali neki srpski politički aktivisti, a tijela nekih od njih pronađena su u Dunavu.“ Ovdje Josip Manolić namjerno pakira Merčepu, ali pritom ne navodi o kojim se aktivistima radi. Ako se zna čime su se ti ljudi bavili, onda se valjda zna i njihov puni identitet. Nedavno su i neki predstavnici srpske nacionalne manjine u Vukovaru ponovili slične optužbe i ponovno se baratalo isključivo brojkama, ali nitko i dalje ne navodi imena i prezimena tih ljudi. Iz svega možemo zaključiti kako se radi o planiranoj manipulaciji kojoj je cilj prebaciti odgovornost za rat na Hrvate i to one pojedince koji nisu bili pripadnici tajne službe bivše države, niti su imali praktičnu kontrolu nad situacijom te dobre veze i s neprijateljskom stranom. Zbog toga si i danas trebamo postaviti pitanje: Tko je naš pravi i najveći neprijatelj? Srbi, ili „Udba“? (nastavlja se..)