PREŽIVJELA JE UŽAS: Z. M. je bila 19-godišnjakinja kad su četnici okupirali Dalj. Redovito su je odvodili i divljački silovali, čak i pred roditeljima. Rodila je sina začetog silovanjem Visok, tamnokos, manekenski zgodan osamnaestogodišnjak sjedio je ispred oca i majke i zbunjeno ih gledao širom otvorenih očiju. Nije bio siguran da je dobro shvatio sve što mu je majka netom ispričala. Oči su mu bile pune suza, u grlu je imao knedlu. Nije mogao postaviti ni pitanje. Mama ga je tužno gledala. Strahovala je od njegove reakcije, ali je znala da ona mora biti ta koja će mu reći kako je došao na ovaj svijet. Znala je da bi mu bilo još strašnije od nekoga drugog čuti da ga je zanijela nakon što je višestruko silovana u okupiranom Dalju u vrijeme rata. Bila je zatočenica lokalnih četnika koji su se na njoj mjesecima seksualno iživljavali, a imala je samo 19 godina. Kad je saznala da je trudna, bilo je prekasno za bilo što osim za porođaj. Danima i tjednima se borila s očajem što njeno prvo, možda i jedino dijete, nije bilo začeto u ljubavi nego u strašnom zločinu. Tad je već bila na sigurnom, u Mađarskoj, gdje se našla posve sama. Nije znala što je bilo s njenim roditeljima, bratom i dvije sestre, koji su bili svjedoci njenog zlostavljanja. - Kad sam saznala da sam trudna, bila sam šokirana. Žene, prognanice, koje su bile sa mnom u kampu, hrabrile su me. Ni ne sjećam se više kako sam se nosila sa svim osjećajima. Ali sjećam se kad sam rodila to malo biće. Ja i on sami na svijetu. Bio mi je sve. Cijelo sam vrijeme osjećala užasan strah da ću ga izgubiti, da će mi ga netko uzeti. Stalno mi je bio u rukama. Nikome ga nisam dala ni da ga drži. Nekakav neracionalan strah. Sama sebi više nisam bila bitna, samo on - prisjeća se Z. M. (45) iz Osijeka.     

'Ne želim nikada upoznati biološkog oca'

On je sa svojih 18 godina mogao shvatiti što mu je majka ispričala. Gledao je oca, odnosno muškarca kojeg je, otkad pamti, nazivao ocem, iako on to zapravo nije bio. Pitao se kako se on uspio sa svime izboriti, sve to znati, a ne potražiti pravdu za mamu, kaznu za počinitelje. Mami je uspio izreći tek da se ne brine, a tati je laknulo kad ga je ponovno nazvao “tata”. Ipak, tamna sjena navukla se nad mladićevu dušu. Trebalo je par godina da nestane, da mu se sve opet učini dobrim i normalnim. Tek povremeno majku je pitao neke detalje o događajima iz 1991. Ona mu je sve ispričala. Kasnije se o tome u obitelji sve manje razgovaralo. Sve duboke emocije koje su se u njemu rodile sačuvao je za sebe. - Ponekad sam, iz nekog čudnog mazohističkog razloga, ili iz znatiželje, pomislio kako bih volio znati tko mi je biološki otac. Ne da ga upoznam, jer to ne želim. Samo bih ga volio vidjeti, da vidim tko je, kako izgleda - kaže mladić. Želeći vidjeti lice oca, zločinca, možda bi lakše mogao usmjeriti svoj gnjev prema osobi koja je učila toliko zla njegovoj majci. No kada je stigla vijest da su uhićena dva Srbina koje se sumnjiči da su dio skupine koja je tijekom rata silovala njegovu majku, mladić nije otišao u sudnicu. Mama je tamo detaljno morala ispričati sva sjećanja na najstrašnije dane u svom životu, a on to nije mogao slušati.

‘Sretna sam. Moja obitelj me spasila, izliječili smo sve rane...’

Z. M. i njena obitelj, otac, majka, mlađi brat i dvije sestre, živjeli su u Dalju kad je počeo rat i kad su četnici okupirali njihovo selo. Nikome od mještana nije bilo dozvoljeno kretati se po ulicama. Povremeno bi im u kuće dolazili četnici i lokalni Srbi, pljačkali ih, odnosili im stvari, ali i odvodili mlade djevojke u središte sela, u svoj štab, gdje su ih silovali i zlostavljali. Uvijek su to radili u skupinama, njih nekoliko. Jednog dana u kuću Z. M. upala je skupina lokalnih Srba. Mislila je da će je opet odvesti, ali ovog puta zlostavljači su bili brutalniji. Silovali su je pred obitelji. Najmlađoj sestri bilo je tek pet godina, bratu deset, a starijoj sestri 13 godina. Onda je u kolovozu 1991. mještanima dozvoljeno da napuste svoje domove. Njena obitelj nadala se konačnoj slobodi, no četnici su opet nju izdvojili i odveli je u podrum daljske Mjesne zajednice. - Ne znam koliko nas je bilo u toj mračnoj prostoriji. Čula sam plač beba, razaznavala glasove odraslih. Vrata te tamnice otvarala su se samo kad su odvodili nekoga od nas, a tada bi nas svjetlost zaslijepila i ništa nismo vidjeli. Mene su više puta izvodili. Ispitivali su me koješta, zlostavljali, silovali, mrcvarili. Prolazili su dani. Ne znam više koliko je vremena prošlo i koji je mjesec u 1992. godini bio kad mi je prišao jedan Srbin koji je rekao da zna mog oca. Dao mi je novac i poslao me po kruh. Kada sam izašla, došapnuo mi je da trčim koliko god me noge nose i da se ne okrećem. Poslao me je prema mjestu gdje se nalazi autobus s izbjeglicama koje odlaze iz Dalja. Kad sam ušla u autobus, mislila sam da sam sigurna, no na zadnjem punktu na izlasku iz sela zaustavili su bus, izvukli me iz njega i opet me je skupina njih silovala. Onako izmrcvarena vratila sam se u autobus koji nas je odvezao u Suboticu pa u Mađarsku - ispričala je Z. M. Sina je rodila u prosincu 1992. Mjesec dana nakon toga po nju je došla majka i odvela je u Osijek. Pronašla ju je preko UNPROFOR-ove tražilice. Bila je iznenađena što ima unuka, ali je pretpostavila o čemu se radi i dijete prihvatila s puno ljubavi, kao i ostatak obitelji. Kad je Z. M., godinu dana poslije upoznala svog sadašnjeg supruga, on joj je odmah rekao da će i njen sin nositi njegovo prezime. - Zadovoljna sam i sretna sa svojom djecom, a posebno svojim suprugom. Jako su mi dobri. Svi znaju što mi se dogodilo za vrijeme rata i svi su naučili živjeti s tim i sa mnom, u onim trenucima u kojima imam psihičke krize. Moj sin i ja jako smo povezani. Zna da meni može reći sve. Sretna sam što nema nikakve posljedice, traume, zbog onoga što je saznao o sebi. Vjerujem da je ova obitelj sve rane izliječila - rekla je Z. M. Nesretna je žena od države dobila odštetu kao žrtva silovanja u ratu, a osobnu će naknadu štete za duševne boli zatražiti od dvojice osuđenih Srba u privatnoj parnici.