Sad bar znamo zašto se od branitelja tražilo da prijave prosvjed: da ih mogu privesti

Postupanje policije prema Keleminecu je u najmanju ruku nepotrebno, jer je on od skupa na Trgu Bana Jelačića ionako odustao. No zanimljivo je da su se skupili antifašisti (neprijavljeno) na Trgu, jer je Keleminec prijavio tamo svoj skup koji mu nije odobren. A par dana ranije su se skupili pred šatorom u Savskoj u nakani da ga sruše, jer im je navodno smetalo to što skup nije prijavljen. Iz ovog se da zaključiti dvije stvari. Prvo, ako prijavite stranački ili prosvjedni skup, postoji mogućnost da vam on ne bude odobren, kao što zacijelo ne bi bio odobren niti prosvjed branitelja u Savskoj, da su kojim slučajem zatražili dozvolu za održavanje skupa. Drugo, antifašisti će krenuti na vas prijavili skup ili ne, ako im se ne dopada to što zahtijevate, sasvim u skladu s liberalnom logikom koja podržava apsolutnu slobodu govora, osim ako rečeno njih vrijeđa. Dakle, ako prijavite skup antifašisti ovi iz policije i "antifa" znaju gdje mogu doći po vas, a ako ga ne prijavite, onda rušite ustavni poredak pa će opet doći po vas. Otprilike. Doduše privođenja je bilo i na drugoj strani, ali iz nešto konkretnijih razloga - na skupu protiv "pijanih ustaša" je jedna osoba privedena zbog alkoholiziranosti. On je prosvjedovao s kondomom u ruci, vjerojatno je i to jedan od simbola antifašizma. Naravno, taj skup nije propustio dežurni antifašist i borac protiv hrvatskih branitelja još od 1991., Zoran Pusić. Ima sreće da brat njegovog djeda nije na mjestu šefa zagrebačke policije nego Ostojić, jer je dotični pred 97 godina pokosio iz teških mitraljeza postavljenih na krovovima stotinjak ljudi koji su prosvjedovali na tom istom trgu protiv uspostave Jugoslavije. Vjerojatno zato jer prosvjed nije bio prijavljen. S te strane, postigli smo ipak neki napredak u zadnjih stotinjak godina, danas antifašisti više ne sjede s mitraljezima po krovovima, ali zato maltretiraju ljude na druge načine. Doduše, slijed događaja je pokrenuo Keleminec svojom najavom postrojavanja "stranačke vojske", no to teško može obrazložiti privođenje Kelemineca, naročito nakon što je odustao od ideje da dođe na Trg bana Jelačića. U protivnom bi možda i imalo smisla kako bi se izbjeglo potencijalno nasilje, jasno pod uvjetom da se jednako postupi i spram organizatora protuprosvjeda. Na kraju, dio Keleminecove paravojne organizacije, naoružan do zuba cvijećem i vijencima koje su nosili na grob Ante Starčevića - danas mu je obljetnica smrti - je završio u marici, iz nepoznatog razloga. Policija i Keleminec se ne mogu složiti niti oko toga što se desilo, policija kaže da je "doveden u postaju, ali nije uhićen", što je jako zanimljiv eufemizam, dok on smatra da je uhićen. Bilo bi lijepo da Ostojić objasni koji je to pravni institut "dovođenja u postaju" a koji nije uhićenje, odnosno privođenje. Možda će se ubuduće uhićenje zvati "Turistički obilazak policijske postaje uz organiziran prijevoz i pratnju - all inclusive ponuda". Podsjetimo ukratko na kronologiju: Keleminec je za danas najavio postrojavanje "stranačke vojske" na Trgu Bana Jelačića, na jašto je Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić zabranio taj skup Autohtone - Hrvatske stranke prava (A-HSP), uz obrazloženje da bi javno okupljanje uz postrojavanje i davanje prisege moglo uznemiriti veći broj građana. To je rezultiralo najavom "antife", odnosno "partizana", da će oni isti dan i na istom mjestu organizirati skup protiv "ustaša" (spomenimo ovdje da Keleminec inzistira da oni nisu ustaše i ne voli da ih se tako zove, ali ipak javno pjeva Juru i Bobana). Jutros je pak Keleminec javio svim medijima da odustaje od skupa i da će event "postrojavanja" izvesti na grobu Ante Starčevića, čime bi stvar po logici stvari trebala biti zaključena, no nije, na kraju je priveden, dok su članovi njegove stranke otišli u Savsku do šatora. Ovdje treba primijetiti da se Hrvatska nikako ne može riješiti naslijeđa Drugog svjetskog rata i njegovog negativnog naslijeđa. On i danas služi kao generator podjela u hrvatskom društvu, pri čemu su marginalne stranke poput A-HSP proklamirani raison d'être jakim snagama antifašista, pri čemu i jedni i drugi simpatiziraju totalitarne režime i snage poražene dolaskom demokracije. Prvi ne mogu prežaliti poraz u Drugom svjetskom, potonji ne mogu prežaliti poraz u Domovinskom ratu, kad je "antifašizam", kojeg je tada zastupao Slobodan Milošević, vojno poražen na tlu Republike Hrvatske pa kasnije zombificiran za mandata Stipe Mesića. Iako se normalniji dio nacije nadao da nikad više nećemo čuti retoriku i vokabular iz staljinističkih vremena, poput "antifašizma" - koji je uglavnom uperen prvenstveno protiv hrvatskih branitelja, crkve, i svega onog što čini hrvatski nacionalni identitet, Mesić se pobrinuo oživjeti tu riječ koja je već u vrijeme Titove smrti osamdesete zvučala beskrajno arhaično i kao vraćanje u neku daleku totalitarnu prošlost. Hrvatska je, jasno je, ne može ujediniti ideološki na platformama filoustaštva niti antifašizma - ali se može i treba ujediniti na platformi demokracije i odbacivanja svih totalitarnih tendencija, što naravno uključuje i odbacivanje "antifašista", koje zastupaju uglavnom ljudi koji se ne mogu pomiriti s porazom u zadnjem ratu. Teško je ne primijetiti da je u hrvatskoj kićenje "antifašizmom" povezano s projugoslavenskim i antieuropskim snagama, te kultom ličnosti pokojnog diktatora. To nema veze s demokracijom niti liberalizmom koju proklamiraju, niti je spojivo s time. Spomenimo i da je "antifa", čijim se zastavama danas mahalo na trgu, u EU vrlo nasilna poluteroriristička organizacija zaslužna za nerede, palež i uništavanje brojnih europskih gradova povodom raznih summita poput G-8, a često ih zovu i "rent-a-mob", rent-a-rulja, jer su dobro organizirani i moguće ih je unajmiti da rade nerede po narudžbi. Funkcioniraju kao lijevi pandan pronacističkih skinehadsa, s kojima dijele dosta toga, osim suprotne ideologije, i s kojima se redovito sukobljavaju. Zapravo, radi se o dvije suprotstavljene ulične bande, obje dobro organizirane. Hrvatska verzija je za sad mnogo benignija, nije za očekivati da će profesionalni antifašisti poput Urše Raukar i postarijeg Pusića baš krenuti toljagama na skinheadse, a uostalom niti kultura skinsa nije u Hrvatskoj uhvatila korijena. No činjenica je da hrvatskoj takve ideološke podjele u ime prevladanih ideologija ne trebaju.