Samohrana majka iz Podstrane i njena djeca opet proživljavaju teške dane, mogli bi na ulicu

Iako nam se činilo da smo za lanjski Božić već pomogli obitelji Barišić i kako su njihovi podstanarski, socijalni, ali i brojni ostali problemi ostali iza njih, ovoga prosinca opet su se našli u teškoj situaciji. Samohranoj majci Žani i njezinoj djeci; 21-godišnjoj Eli, optimističnoj i srdačnoj djevojci slijepoj od rođenja, osamnaestogodišnjem Hrvoju i trinaestogodišnjem Josipu budućnost je neizvjesna. Grad Split, koji im je plaćao podstanarski stan punih godinu dana, sada više to ne može raditi, pa bi se Barišići od prvog siječnja mogli naći na ulici, bez krova nad glavom. - Situacija se nažalost ponavlja. Lani su nas tjerali iz stana, gasili nam toplu vodu i struju ne bismo li što prije izašli, jer nismo više mogli plaćati... Zahvaljujući Gradu Splitu, želje su nam se prošlog Božića ostvarile, barem na godinu dana nismo morali misliti o stanarini, u stanu se moglo boraviti preko ljeta, a i ostali smo u Podstrani.. U okruženju gdje mi Josip ide u školu, mijenjao je već tri puta i to mu je teško palo, a i Eli mi je koliko-toliko poznato... Mislim, što da vam pričam, u posljednjih deset godina selili smo se minimalno osam puta, a njoj je to veliki stres. Mora iznova naučiti kretati se, prilagoditi prostor svojim potrebama... - Grad nam nažalost više ne može plaćati stan od početka nove godine, a stanom smo prezadovoljni, sve je uredno, čisto, novo. Cijena je visoka, 450 eura, a budući da živimo uglavnom od socijalne pomoći, nema šanse da skupimo taj novac. Nije mi bilo druge nego obratiti se ovako za pomoć - govori nam Žana. Dobrih ljudi, svjedoči nam, ima. Pomognu s vremena na vrijeme, a jedna obiteljska prijateljica, udovica koja im je lani pomogla registrirati automobil, sada im se nudi da će im plaćati stanarinu. No, prihvatiti toliku žrtvu jedne osobe Barišićima je neugodno. - Ma gospođa je divna, nije mogla podnijeti Eline suze zbog nastale situacije pa se ponudila plaćati nam stanarinu u ovom stanu, no nama je neugodno toliko toga od nje uzimati. Lani nam se javilo više ljudi, no budući da nam je Grad pomogao, nije bilo potrebe i za njihovom pomoći. Naravno, spremni smo opet na selidbu u neku jeftiniju opciju, ako nam netko ima ponuditi... - Preduvjet bi mi, kao majci, bio da ostanemo u ovom dijelu grada i okolice, jer mi se sin konačno uklopio u osnovnu školu Strožanac, a i Ela već poznaje okružje. Nadam se i pomoći općine Podstrana, no nisam uspjela doći do njih, ponekad mi se čini da sam neizdrživo umorna, nemam više snage, svi mi imamo svoje loše dane - iskrena je Žana. Njezina mala ali složna familija prošla je kroz teško obiteljsko nasilje. Kulminacija se dogodila prije pet godina, kada je Žana napadnuta nožem i ozbiljno ranjena pred djecom. Nisu se ustručavali hraniti u pučkoj kuhinji, a sada, kada su uspjeli preživjeti, na površinu izbijaju bolne uspomene, teška sjećanja i borba s teškim traumama. - Ma svatko od nas četvero istraumatiziran je na svoj način, i teško nam je... To je pravi PTSP, ali ne damo se, zajedno smo, smijemo se i plačemo. Kod nas nema povišenih tonova, živimo mirno, pa eto ako ima netko tko nam je voljan pomoći, spasio bi nas - o Žani kao o izvanrednoj majci svakako svjedoči njezina slijepa kćer Ela. Ova divna djevojka u svim tim životnim okolnostima uspjela je razviti i sačuvati optimizam, vjeru u bolji život, no nažalost, nakon završene gimnazije nije uspjela nastaviti sa studijem na Filozofskom fakultetu koji je toliko željela. Naime, Elina životna želja je postati prevoditelj i kruh zarađivati svojim sposobnostima i znanjem, a uzor joj je njezina uporna i snažna majka. Zbog obiteljskih neprilika, nemogućnosti prijevoza i zdravstvenih problema, ponajprije onih sa štitnjačom, to joj u ovoj akademskoj godini nije uspjelo. Posao traži i Elin brat, osamnaestogodišnji Hrvoje. - Osjetili smo na svojoj koži jako dobro što to znači neimaština, nerazumijevanje, kao i kako je to biti izbačen iz podstanarskog stana. Imamo dječji doplatak i invalidninu, korisnica sam zajamčene minimalne socijalne pomoći, čudim se i sama kako uopće spajamo kraj s krajem, ponekad mi nije jasno... - Dok je situacija ovakva, ja, nažalost, ne mogu raditi jer djeca moraju stati na svoje noge, bolujem od tjeskobe, PTSP-a i napadaja panike, ne znam što život nosi. Moja djeca su poštena i dobra i želim im omogućiti da izgrade što bolji život. Pitam se, da se meni nešto dogodi, što bi s njima bilo? Dala sam i papire za socijalni stan, vjerujem da imamo uvjete, ali to se slabo pokreće... - poznato je da nitko ne želi iznajmiti stan samohranoj majci bez posla, s troje djece, od kojih je jedno slijepo. – Valjda je to i Božja providnost, koliko god bilo teško i izgledalo neizdrživo, uvijek bismo ipak pronašli svjetlo na kraju tunela. Kad bi bila na rubu, zbog nasilja, izbacivanja iz stana, prevelike brige, uvijek bih samo molila Boga da nam da snage. Dobri ljudi, pomozite ako možete, vjerujem da se dobro dobrim vraća - zaključuje Žana. Ako želite pomoći obitelji Žane Barišić, javite se na e-mailsplit@slobodnadalmacija.hr ili gospođi Žani Obilinović putem Facebooka.