Samoubojstvo branitelja, koliko nas treba otići prije nego što sustav ozbiljno shvati problem?

Jebene noći. Noći su bile najgore. Noći u kući, bio sam sedam-sedam. Pogotovo zimske, beskrajne. Dani su prolazili nekako, u igri ili šetnji sa sinčićem i suprugom. Šetao bih sam ako je kišilo. Nikoga nisam želio vidjeti osim njih dvoje. Ni roditelje ni prijatelje, izazivali su mi jaku agresiju. Opasnu. Tada smo, odjednom, postali dvojica u jednom tijelu. Jedan bi slagao kockice sa sinom dok bi drugi mislio da će mi upravo tad popustiti sve kočnice, da ću uzeti nož i izmasakrirati vlastitu obitelj. Pobacao sam sve noževe iz kuće, jeli smo s plastičnim priborom. Ali drugi nije mirovao, znao je previše načina kako ubiti čovjeka. Iz kuće je otišao alat, pa tanjuri, pa boce i čaše… Pametan je bio drugi. Nažalost. Brzo je shvatio da može lako primijeniti snagu mišića. Davljenje, lomljenje vrata, bacanje kroz prozor… Prvi je to sve teže obuzdavao. Kad će popustiti? Bio je sunčan dan, oko podne. Dan kad je drugi opasno i agresivno pobjeđivao. Nisam ga mogao obuzdavati. Pobjegao sam u sobu i zaključao se. Bio sam siguran da sam izmasakrirao obitelj. Na petom sam katu. Idealno. Supruga je lupala po vratima. Umišljam sigurno, jedini sam živ u stanu. Otvorio sam prozor… Uvodne priče s kojima sam do sada “otvarao” kolumne su bile čista fikcija. Ova je istinita. Štoviše, autobiografska. Pošto je čitate, jasno vam je da je sa sretnim završetkom. Najjači ljudski strahovi su strah od smrti i strah od ludila, tim redom. Moje, nestručno, ali iskustveno mišljenje je da do (pokušaja) samoubojstava dovodi kad nešto nadvlada strah od smrti. Kod mene je strah od ludila, strah da sam u ludilu poubijao najmilije, skoro nadvladao strah od smrti. Što me je zaustavilo? Ne razmišljam o tome, zahvalan sam Bogu što sam danas funkcionalna osoba u sretnom braku s dva odrasla sina, koji su već (odlični) studenti i bivši vrhunski sportaši, reprezentativci. Može vam izgledati da danas s lakoćom pišem o svojim traumama. Daleko je to od istine. Puno je vode Savom proteklo prije nego sam raščistio sa svojim demonima. Puno je tu bilo srama. Teško je čovjeku prihvatiti psihičku disfunkcionalnost, lakše bih prihvatio da me je negdje zakačio srbočetnički geler. Sram je najjači prema suborcima. Kako su izdržali oni koji su dali deset puta više od mene? Kakva sam ja to jebena ludara? Kukavica? Moj sram je bio toliki da sam se liječio privatno, liječio sam manično-depresivnu psihozu, a ne PTSP. Tek nedavno sam polako i sramežljivo počeo svoje traume ispovijedati prijateljima. Već i mali dio priče (poput uvoda u ovaj članak) je u njima izazivao nelagodu i mučninu. Prije godinu dana sam odustao od priče i odlučio napisati knjigu. Napisat ću je kad-tad, to je nešto kao zavjet. Želim ljudima koji su još uvijek pod ratnim traumama poručiti da se nemaju čega sramiti, da nisu sami, da postoji izlaz. I ove kolumne su u cilju “hvatanja ruke” za pisanje. Danas se sramim svog srama. I to je nešto što želim poručiti oboljelima od PTSP-a. Kakav suludi sram, dali smo najviše što smo mogli dati za domovinu osim života – vlastito zdravlje. Zato bole riječi pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića o oboljelima od PTSP-a. Zato bole analize nekih portala koji negiraju povećani broj suicida braniteljske populacije. Boli zato što negiraju ključnu činjenicu – da nije bilo ratnih trauma nitko od njih ne bi digao ruku na sebe. Krajnje je vrijeme da sustav shvati ozbiljno ovaj problem. Krajnje je vrijeme da hrvatskim građanima približimo ovaj problem. Svatko na svoj način proživljava ratne trauma. Ovdje je mali dio moje priče, moj mali doprinos približavanju ovog problema građanima. Iako kolumnu pišem na tjednoj bazi ova, izvanredna, je posvećena, meni nepoznatom, dragovoljcu Domovinskog rata Josipu Birtiću koji je digao ruku na sebe. Pokoj mu duši…