Sandra Vuknić: Bio je to pakao! Četnici su mi se penjali na tenk, Pauk poginuo, a mene ranilo...

Želimo da nas se ne ponižava, da imamo odgovarajuće liječenje jer su nam vrata svuda zatvorena. Želimo da nas se zaštiti Ustavom jer kako dođe nova vlada, nama je sve gore. Nije mi jasno zašto se u cijeloj priči oko povlastica ne spominju partizani i njihove mirovine koji ‘žive 300 godina’, a nas je svaki dan sve manje od infarkta, moždanog udara, suicida, karcinoma... Moram popraviti šminku, provjeriti je li doma sve dobro, ručak sam skuhala, a sad možemo razgovarati, pitajte me što god hoćete, ja ću vam sve reći, ako malo zaboravim, nemojte zamjeriti.... Ako ste pomislili kako ćete pročitati tekst o curi s modne piste ili novoj estradnoj zvijezdi, ljuto ste se prevarili jer sve ovo govori nam uoči proslave obljetnice “Oluje” Sandra Vuknić, 45-godišnja umirovljenica Četvrte gardijske brigade, legendarnih ‘Pauka’. U satniji zarobljenih Danas supruga, sretna majka dvojice sinova, svakodnevno poput ostalih brine o obitelji, a ovo vrijeme uoči “Oluje” vraća je u prošlost, u studeni 1991. godine kada je bezbrižan život 20-godišnjakinje odlučila zamijeniti puškom i odlaskom na ratište. - Kažu da se najbolje stvari dogode bez puno priprema i premišljanja, tako je bilo i s mojim odlaskom u rat. Prijateljica Nada Bešlić i ja više nismo mogle gledati što se sve oko nas događa i ja sam uz njenu inicijativu odlučila da se pridružim na ratištu i tako stavim na raspolaganje u obrani Hrvatske. Stigle smo u Zapovjedništvo Druge sinjske pješačke bojne i rasporedili nas u satniju u kojoj je bio Duje Čović, koju su činili zarobljeni momci. To je bila satnija u kojoj je sa mnom bila i Neda Glavurdić, tada prognanica iz Vučipolja, a moja današnja kuma. Bilo nam je teško, no tada nismo puno mislile, išle smo sa srcem, bez ikakve računice, mislile smo na naš narod, željele smo pomoći.... - priča nama Sandra Vuknić, koja je u to vrijeme, prije udaje, bila Sandra Bulj. Dok se mislima vraća u prošlost, gleda fotografije, povremeno zastajkuje, no ne samo kako bi se sjetila detalja već kako bi zaustavila suze, te usmjerila loše misli na dobra sjećanja jer svaka fotografija koju čuva iz rata ima svoju priču. - Neda i ja smo postale pripadnice Druge sinjske pješačke bojne, legendarnih “Cro Angelsa”. To je za nas bila posebna čast, u satniji smo od cura bile samo nas dvije, a u bojni je bilo još cura... Kažem vam, straha nije smjelo biti, bile smo tu i čekale raspored - prisjeća se prvih ratnih dana u uniformi Zbora narodne garde i poznatih “Cro Angelsa”. Ranjavanje u Hutovu Na terenu su se mijenjale smjene, a njih dvije, do prije par mjeseci djevojke bez velikih briga, postale su dio pravog muškog, moćnog, borbenog svijeta. - Bili smo stacionirani u Ramljanima, kontrolirali četnike na Svilaji, strepili kad će napasti, no uzmaka nije bilo - sjeća se Sandra. Tako je stigla zapovijed o odlasku na Popovo polje, znali su da su četnici blizu, znali su da će biti gadno, znali su da se neki od njih možda više nikada neće vidjeti, no krenuli su... - Nastojim sve potisnuti, no dobro se sjećam tog Hutova u Hercegovini, u petome mjesecu 1992. godine, četnici su nas granatirali, tada sam prvi put ranjena - prepričava dio strašnih sjećanja iz tog doba, a tada zastane jer je tada prvi put bila blizu smrti. Prvi put se suočila s onom strašnom istinom kako je kad je kad oko sebe vidiš krv, ranjena tijela, ljude bez znakova života, a onda - šok. - U tom strašnom granatiranju sam ranjena, na trenutke sam mislila da je sve samo igra, to vam je nevjerojatan osjećaj. Znate da je i to dio rata, a onda vidite kako ima još ranjenih. Eto, hvala Bogu oporavila sam se, živa sam, a mnogo njih nije preživjelo u brojnim bitkama nakon Hutova - govori Sandra. Odradila je dio u Pješačkoj bojnoj i po zapovijedi je trebala prijeći u Tenkovsku satniju koja je trebala postati bojna. Iako joj je bio povjeren rad u administraciji, za vrijeme akcija je bila i bolničarka i, kako kaže, nije bilo lako ostaviti staru ekipu, doći u sasvim novo okruženje, no zapovijed se mora slušati. - Čujte, znali smo što je tenk i koliko je to zahtjevno, no naša je sreća što smo imali mudrog Andriju Matijaša Pauka, zapovjednika koji je bio stariji, iskusniji, imao znanje, ali i srce i dušu. Njega smo slušali jer smo u odnosu na njega bili djeca, a da nije bilo nas djece, ne bi ni Pauk postao legendarni zapovjednik. Tada smo shvatili zašto se mora znati za red i rad, da se moraju kopati rovovi da bi sačuvali živote, a naši momci su morali biti uredni, jer to je bila jedna od disciplina s kojom smo sazrijevali. Strašni trenuci -To su bili pravi dani, nije se kalkuliralo, svi smo bili kao jedan, naši momci u satniji držali su nas kao malo vode na dlanu, nikad ružnu riječ nismo doživjeli. U borbi, međutim, nije bilo razlike, žena kao i muškarac mora biti sposobna za rat, mora znati s oružjem, mora slušati zapovjednike iako su nas momci u Bojnoj nastojali zaštititi - priča nam Sandra. Oružje tada, znaju to svi, postane nešto bez čega se ne smije, ne može, jer rat je. - To vam je ono ‘nekad knjiga, a onda oružje uza sebe’, s tim živiš 24 sata, drugačije ne smiješ - govori Sandra. Tada je po prvi put ušla u tenk i shvatila da će ga morati naučiti voziti, jer je tako naredio zapovjednik, nadzirati i pucati, ma koliko teško zvučalo, rat je, a u ratu, zna se, podjela ne smije biti. Tako cura u dvadesetim godinama uz sve što u ratu može i zna, može biti i tenkistica jer to je jedino imalo smisla, što ako zapuca, što ako treba pokrenuti tenk, tako se zapovjednike slušalo i uvažavalo. Rat je bjesnio, oko njih su trajale borbe, naša tenkistica se jednim dijelom oporavila od fizičkih ozljeda, stigla je i slavna “Oluja”, cijela država u pobjedničkom zanosu, jer to su, znamo svi, bili dani tuge zbog tisuća poginulih u Domovinskom ratu, ali i dani ponosa i slave. Tenkovska bojna legendarne Četvrte gardijske brigade je poput drugih u tom strašnom ratu dala najbolje godine, no vrijedilo je rat izvući do kraja. U to doba bili su pod zapovjedništvom Damira Krstičevića, a dozapovjednik je bio Andrija Matijaš Pauk. - Bio je deseti mjesec 1995. godine, ma sjećam se i datuma, tko se tog datuma ne bi sjećao, bilo je to 9. listopada, bila sam u transporteru, pratila momke iz transportera jer su me naučili da u svakom trenutku treba biti na oprezu, vidjeti otkud dolazi neprijatelj. U jednom trenutku vožnju je prekinuo napad, kao da sam tada osjetila da nešto nije u redu. Osjetila sam bol zbog ranjavanja u noge, ali i nemir jer nismo znali što se događa, nešto mi je govorila i ženska intuicija. Stanje je bilo grozno. Ne znam što bih vam rekla, našli smo se u četničkom okruženju, bila je borba prsa o prsa, četnici su nam se doslovno penjali na tenkove, to vam je bio pravi pakao - prisjeća se Sandra. Ranjene i jednog poginulog su izvukli momci iz bojne, nastavili su borbu, mi smo prevezeni do helikoptera, a onda smo doznali kako smo u toj borbi, nažalost, izgubili dozapovjednika Pauka.... Ispovijest za novine zatim opet prekida tužno sjećanje na trenutak ranjavanja. - Vidjela sam da nešto nije u redu, to je bio strašan osjećaj, posvuda metež, dim, spaljena zemlja, a onda pucnjava i strašna fizička bol. Oko nas ranjeni, a tada je osim mene bilo trojica ranjenih, cijeli život prođe u trenu, a najteži trenutak kad sam osjetila pravi strah je bespomoćnost u sanitetskom vozilu, bili smo samo Ivo Vukadin i ja, bez oružja, kad ne znaš hoće li doći četnik. Sjećam se prijevoza vozilom Hitne pomoći do helikoptera, znam da me uhvatila panika jer su moje misli i dalje bile u akciji s ljudima. Sa mnom su u helikopteru bili i moji ranjenici, suborci, među njima i Deno za kojeg nisam mislila da će mi nakon par godina postati suprug - priča nam Sandra E, ovaj dio ‘moj Deno’, to je u ovoj priči onaj dio ‘za dušu’, ono što vrijedi, jer on je, uza sve ružno što je rat donio, donio ono najljepše, zbog čega se isplati živjeti. - Je, to vam je bila ljubav nakon ratišta, ja sam bila podrška njemu, on me kao suborac bodrio u svakom trenutku, tako je bilo i kad sam ranjena, uz njegovu pomoć i pomoć svih dragih ljudi sam sada tu, nisam najzdravija, dvaput sam ranjena, no živa sam. Fizički sam slomljena, a psihički me unatoč svemu nitko ne smije i neće slomiti... - govori nam u jednom dahu Sandra. Ljubav i vjera u ljude, no i briga cijelog bolničkog osoblja dalo joj je tada snage za borbu za život. - Dovezli su me u splitsku bolnicu, tim ljudima koji su brinuli o nama, spašavali živote, skidam kapu jer da njih nije bilo, ja danas ne bi bila tu. Tu su uz prijatelje bili i moji suborci, nisu me na trenutak ostavljali samu, soba mi je bila puna cvijeća, plišanih igračaka, ne mogu zaboraviti doktoricu Nadu Periš, Manuelu, Maju... One su bile uvijek tu, hvala im na tome - sa zahvalnošću će braniteljica Sandra. I sada bi u nekoj lijepoj priči trebao biti kraj, jer naša hrabra tenkistica preživjela dva ranjavanja, udala se, rodila dva sina, danas su oni srednjoškolac Dino i osmaš Matej, uživa u životu, brine se poput svih drugih majki o obitelji, ali..... - Tada je došao rat nakon rata, neću vam kukati, nisam od tih, ali boli me nepravda, i to više od fizičke boli, boli me to što smo mi branitelji obespravljeni - u jednom će dahu umirovljena tenkistica Sandra Vuknić. Kako kaže, zbog tog se razloga podržava branitelje u Savskoj, želi s ostalima koji nisu štedjeli mladost i život za domovinu uputiti poruku vladajućima. Izvrgnuti linču - Želimo da nas se ne ponižava, da imamo odgovarajuće liječenje jer su nam vrata svuda zatvorena. Želimo da nas se zaštiti Ustavom jer kako dođe nova vlada, nama je sve gore. Nije mi jasno zašto se u cijeloj priči oko povlastica ne spominju partizani i njihove mirovine koji ‘žive 300 godina’, a nas je svaki dan sve manje od infarkta, moždanog udara, suicida, karcinoma... Na tim liječničkim pregledima prepisuju nam nalaze otprije 15 godina. Ma zašto nam to rade, dali smo sve za ovu državu, a pogledajte što imamo, kriminal oko sebe... Zašto se stalno moramo opravdavati da smo bili u ratu, zamislite - negdje smo izvrgnuti i linču, pa je li to država za koju smo se borili? I nisam vam ja ništa posebno, ja sam samo jedna od mnogih žena, koja je stjecajem okolnosti dva puta ranjena, a sada želim zahvaliti i ostalim ženama, hrabrim curama, majkama, svih zanimanja, koje su na bilo koji način pridonijele našoj slavnoj pobjedi – odrješito će sa srcem poput prave braniteljice Sandra Vuknić. Istim onim srcem koje je otišlo u boj za domovinu, istim onim srcem koje voli domovinu svaki dan, a ne samo uoči parada, obljetnica, istim onim srcem koje joj je i tada govorilo kako će samo iskrenošću doći do boljeg života.