Ivančica Marković Matanović

 Tekst je objavljen u časopisu

HRVATSKA REVIJA br. 1-2005. godine o 70-toj obljetnici zločina

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata - ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda. O tijeku događanja koji su doveli do sibinjskoga krvoprolića, povodom sedamdesete obljetnice te tragedije, za Hrvatsku reviju piše Ivančica Marković Matanović, povjesničarka iz Slavonskog Broda.

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Sve su to bili preduvjeti za pobunu seljaka koji su u HSS-u vidjeli glavni stup hrvatske nacionalne misli. Svojim zauzimanjem za poštivanje prava svakog naroda na samoopredjeljenje i nastojanjem da se zajednička država preuredi na federativnom načelu Radić je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća k sebi i HSS-u privukao većinu seljaka Brodskoga kotara. S druge strane, nakon 1932. pojačano je djelovanje režima i prorežimskih organizacija u slavonskim selima. Osnivaju se režimske organizacije Jugoslavenske radikalne seljačke demokracije (JRDS) i četnička udruženja. Iako su bile malobrojne, te su organizacije uživale golemu potporu tijela vlasti. Istodobno, vlast je nastojala suzbiti sve pokušaje izražavanja hrvatske nacionalne ideologije i autonomnosti. Veličano je integralno jugoslavenstvo i velikosrpski hegemonizam.

Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu. Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijeli Petar Rusić, član JRSD-a i jedini Srbin u selu. No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnih granica. S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli. Tako je Mihovil Praskić, župnik iz Podcrkavlja, potkraj prosinca 1934. na tajnom sastanku u Duboviku održao strastven govor, koji je odražavao onodobne političke težnje stanovništva Brodskoga kotara. Ubrzo potom po selima je počelo kružiti pismo u stihovima na čijem su kraju stajale riječi: »Ne treba nama tabla sa dva slova«. Te riječi odnosile su se na natpisne ploče na školskim zgradama ispisane latinicom i ćirilicom. Naime, u Kraljevini Jugoslaviji latinično i ćirilično pismo proglašeni su ravnopravnim pismima pa je i u tome dijelu bila potvrđena politika unitarizma i velikosrpstva.

Nakon pojave pisma, a na Badnju večer 1934, skinute su ploče u Duboviku i Glogovici, dva dana kasnije u Zdencima, a 9/10. siječnja 1935. u Podvinju. U međuvremenu, 6. siječnja, porazbijani su prozori na općinskoj zgradi i stanovima predsjednika općine i bilježnika u Podcrkavlju, a isto tako i općinskog bilježnika u Podvinju. Te su akcije rezultirale istragom temeljem koje su 11. veljače 1935. uhićeni župnik Praskić i nekoliko mještana Podcrkavlja. Osumnjičeni za skidanje ploča zatvoreni su u općinsku zgradu u Podcrkavlju, gdje su proživjeli fizičku torturu. Kako se navodi u policijskim spisima Marka Medića iz Glogovice žandari su »izuli i terali bosog preko jedan km po snegu pa ga prisilili da se morao svući i onako go na snegu ležati. Studen je bila minus 13 stepeni...« Sutradan, 12. veljače 1935, okupilo se pred općinskom zgradom oko 500 osoba zahtijevajući da se uhićeni puste, što je kotarski načelnik morao učiniti. Oslobađanjem uhićenih sukob naroda s vlašću nije okončan, već je poprimio jači intenzitet.

U Sibinju je 17. veljače 1935. održana proslava Papina dana, na koju je s župnikom Praskićem došlo i pedesetak osoba iz Glogovice i Podcrkavlja. Nakon proslave, desetak zaprežnih kola krenulo je u Oriovac, selo smješteno zapadno od Sibinja, u kuću Antuna Zulića. Ondje se uz pjesmu i kolo klicalo dr. Mačeku te izvikivale parole protiv četnika i bučno izražavala želja za samostalnom Hrvatskom. Tu je Praskić održao govor pozivajući nazočne da na izborima 5. svibnja 1935. glasuju za dr. Mačeka.

Vrativši se u Sibinj, pred općinskom je zgradom došlo do prvoga većeg incidenta. Tada je, naime, općinski pisar Mato Matošević na povike »Živjela slobodna Hrvatska« i »Dolje četnici« uzvratio pucajući iz pištolja. Razljućeni sudionici kolone pokušali su uhvatiti Matoševića (koji je, izgleda, bio četnik), ali se on spasio bijegom kroz općinsku zgradu. Nakon toga župnik Praskić i ostali vratili su se u Podcrkavlje i Glogovicu.

Idućeg dana uslijedila su uhićenja. U Oriovcu je uhićen Antun Zulić i odveden u Brod. U Starom Slatniku uhićeni su Mato Martinović (pred njegovom se kućom dan prije zaustavila kolona s Praskićem na čelu) te Franjo i Marko Lovinčić, koji su privedeni u oriovačku žandarmerijsku stanicu. Na vijest o uhićenjima okupili su se seljaci u Starom Slatniku te su odatle poslani kuriri u Andrijevce, Grižiće, Završje i Sibinj pozivajući da se ide u Oriovac i uhićenici oslobode. Tako je i bilo jer su seljaci krenuli ostvariti svoju namjeru. Žandarmerijska stanica u Oriovcu o svemu je izvijestila kotarske vlasti u Brodu, a te su konzultirale Savski žandarmerijski puk u Zagrebu. Njegov zapovjednik naredio je da se uhapšenici puste kako bi se izbjegao napad na žandarmerijsku stanicu, ali da se sutra ponovo uhite.

Ponovna uhićenja 19. veljače povećala su napetost, a središnje mjesto zbivanja postaju Sibinj, u kojem se organizira okupljanje stanovništva s namjerom oslobađanja uhićenika. Skupina seljaka iz Andrijevaca i Sibinja odmah se uputila u Brod. No, budući da je žandarmerija bila obaviještena o tome što se događa, bila je odmah u Sibinj upućena jedna žandarmerijska četa od deset žandara pod zapovjedništvom majora Cvijanovića. Na izlazu iz sela žandari su presreli kolonu seljaka te su ih pozvali da se ra