SJEĆANJA ''TIGROVA'' – Robert Mikulić – U Hrvatskoj Kostajnici i logoru Manjača 2. dio

I tako su 13. rujna stigli na mjesto svoga dvomjesečnog zatočeništva - vojno gospodarstvo Manjača koje je JNA pretvorila u logor. Na­kon što su izvedeni iz autobusa za­tvorenike su stražari detaljno pre­tresli oduzimajući im novac, nakit, nakon čega je slijedilo ispitivanje, kako o osobnim podacima tako i sljedeće četiri stvari: ima li među njima vojnika dezertera iz JNA (bilo ih je nekoliko), ima li časnika koji su dezertirali iz JNA (nije ih bilo), um­irovljenih časnika JNA (nije bilo) te tko je sve od njih podrijetlom iz BiH (bio ih je veći broj). Prilikom ispitivanja Mikulić je priznao da je dragovoljac iz Švedske, nakon čega je stražar posebno o njemu zapisivao podatke. Poslije pretresa i ispitivanja vratili su ih u autobuse i odveli pred štale na gospodarstvu. Mikulić se sjeća da je na jednoj sta­jao natpis da je deratizirana 1986. godine. Zatvorenike su podijelili u tri skupine i zatvorili u tri štale duge 60 i široke oko 20 metara. Bilo je ukupno oko 300 zatvorenika-logoraša. U logoru su zatočenici istuširani, ošišani na ćelavo te obučeni u neku vrstu radnih odora JNA, koje su podsjećale na robijaške bluze. Svoju logorašku odjeću Rob­ert Mikulić dao je u pohranu dr. sc. Anti Nazoru te se danas čuva u Hrvatskome memorijalno-dokumentacijskom centru Domovin­skog rata u Zagrebu. U štalama se spavalo na betonskim podovima, na malo slame, i pokrivalo s po jednom dekom u početku. Kasnije, kada je počela zima, logoraši su do­bili još po jednu deku.

Glavu dolje, ruke na leđa

Prilikom ''punjenja'' štala stražari su miješali policajce i gardiste. Kasnije su razvrstali gardiste u jed­nu, policajce u drugu, a ranjenike u treću štalu. U taj treći objekt, k ranjenicima, kasnije su dovodili zarobljene civile s Banovine. Glede tretmana, u prvo ih vrijeme nitko od stražara nije dirao, a prvo jutro zatočeništva dobili su doručak, da bi iduća dva dana dobili samo malo kruha i vode. Jutra su obično počinjala stupanjem marševskim korakom te prisilnim pozdravom jugoslavenskoj zastavi, nakon čega bi počeli radovi. Naime, u trenutku dovoženja zarobljenika na gospo­darstvo, Manjača još nije bila pret­vorena u zarobljenički logor te su zarobljenici, tada već logoraši, bili zaposleni na zabijanju kolaca i podizanju ograda od bodljikave žice i stražarnica. Ti su radovi trajali nekoliko dana.

Zatočeni hrvatski gardisti, policajci i civili razmijenjeni su 9. studenoga 1991. sa zarobljenim pobunjenim Srbima i časnicima JNA

Fizički rad pratila je kontinuirana politička promidžba, vrijeđanje i ponižavanje. Po okončanju radova krenula su odvođenja logoraša na ispitivanja. Mikulića su bijelim ''opel cadetom'' prebacili do vo­jarne JNA udaljenje nekih 12-13 km gdje je potom čekao u dvorištu da dođe na red za ispitivanje. Čuvao ga je ročni vojnik po nacionalnosti Hrvat, dok ga je u sobi za ispitivanje čuvao lokalni pričuvnik. Ispitivao ga je časnik za koga zna da je došao negdje iz daljega i da je u tu vojarnu došao helikopterom. Sa sobom je na ispitivanje donio veliki dosje s natpisom „ROBERT MIKULIĆ". Bila je to vrsta psihološkog pritiska na ispitivanog kako bi pomislio da JNA već sve zna o njemu te da lakše prizna. Robert se isprva bojao da znaju kompromitirajuće podatke o njemu. Naime, njegova strica Stipu Mikulića ubila je Udba 1975. godine u Švedskoj zbog aktivnosti u emi­graciji. I drugi rođaci bili su aktivni u protujugoslavenskoj emigraciji u Švedskoj, a to su bili podaci koje je časnik mogao imati. Ispitivanje je počelo o osobnim podacima, pri čemu je bilo provociranja tipa ''Mikulić je čisto srpsko prezime a ime Robert je mađarskog podrijet­la, a od Mađara i Srbina – ustaša''. U nastavku je časnik ispitivao o H. Kostajnici, o čemu je Mikulić malo znao, a iod toga što je znao, nastojao je što manje reći, no časnik ionako nije posebice insistirao na Kosta­jnici. Više su ga zanimale ''ustaše u Švedskoj'' te je, nakon što se vratio na tu temu, Mikuliću rekao ''da mi je prijatelj, da će mi pomoći ako mu odgovorim na par pitanja, dajući mi pritom cigarete i kavu. Slijedila su pitanja tipa - kako su Hrvati organizirani u Švedskoj, tko me je vrbovao u ZNG, kako sam došao u Hrvatsku i slično. Posebno me ispi­tivao o udruzi 'Velebit' za koju je doznao tako što mi je u novčaniku našao posjetnicu udruge. Tražio je podatke o upravi kluba, na što sam ja izbjegavao govoriti, posebice mu nisam htio reći imena ljudi. Imao sam uz sebe mali molitvenik koji mi je dao hrvatski svećenik Prstec u Švedskoj pred odlazak u Hrvatsku. Oficir me zbog tog molitvenika ispitivao što taj svećenik propovi­jeda i slično. Ukupno gledajući oficir nije bio zadovoljan mojim odgovorima''. To prvo ispitivanje trajalo je oko 15 sati, tijekom kojih je časnik JNA odlazio na pauze, a Mikulić je ostajao stalno sjediti na stolici. Na kraju ispitivanja časnik mu je ponudio da će se moći vratiti u Švedsku ako odgovori na sva pi­tanja. No on je to odbio. Sutradan je uslijedilo novo ispitivanje od istog časnika JNA. Počelo je njegovim izlaganjem kako je JNA moćna sila i da je ZNG u H. Kostajnici mogla uništiti vrlo jednostavno kad god je htjela, da bi potom ponovno nastavio s ispitivanjem o Švedskoj, i to o atentatu na jugoslavenskog veleposlanika Rolovića. Tražio je od Mikulića da kaže sve što zna, na što se on izgovarao da je tada, 1971. godine, bio dijete i da o tom ništa ne zna. Tijekom stanke, kada je časnik izišao van iz sobe za ispi­tivanje, Robert je razgovarao s vojnikom koji ga je čuvao. Doznao je da je Srbin iz Banje Luke, da je JNA mobilizirala i njega i oca te da im je uzela i bagere čime su se kao poduzetnici bavili, što je kod njega stvorilo nezadovoljstvo prema JNA. Općenito taj vojnik nije imao pose­bice negativan stav glede hrvatskih zarobljenika. Časnik ih je zatekao u razgovoru te je ljutito galamio na vojnika INA, nakon čega se obrušio na Mikulića izravno ga optuživši da j e sudionik atentata na Rolovića, na što mu je Mikulić odgovorio da je tada imao tri godine. Tu je časnik prestao s ovom temom i počeo ga ispitivati o roditeljima. Kako mu je otac bio među istaknutijim hrvats­kim emigrantima u Švedskoj, nas­tojao je što manje reći o njemu, prikazujući svoju obitelj strogo kao ekonomske emigrante. Čak je rekao da je kao dijete s roditeljima dolazio u Jugoslaviju na ljetovanje na more, što je bila laž. I taj drugi dan je ispitivanje trajalo oko 15 sati, pri čemu nije bilo nikakva fizičkog nasilja ni vrijeđanja, osim povišena tona. Časnik se nastojao prikazati kao dobronamjeran, čak prijateljski.

58 dana u paklu Manjače

Po okončanju ispitivanja Mikulić je vraćen u štalu, da bi idućih dana zajedno s drugim logorašima bio uključen u poslove vađenja, saku­pljanja i utovara krumpira, razd­vajanja ovaca, kopanja jaraka i slično. Psihički su najteže podnosili kopanje jaraka koje i nije imalo drugu svrhu nego ponižavanje i iscrpljivanje. Naime, logoraši bi ci­jeli dan kopali, a navečer bi došao tenk i zatrpao cijeli jarak. Neke od Mikulićevih suboraca svakodnevni su radovi teško iscrpili, npr. Boška Marića koji je od malaksalosti pao u nesvijest. Iscrpljenosti je do­prinosila slaba prehrana - za obrok bi jedna posuda od 20 litara tjest­enine išla na 100-tinjak logoraša. Tako bi poslije svakog obroka svi ostali gladni. Nakon što su stražari odredili da ubuduće zapovjednici ''Tigrova'' na smjene donose odluke o podjeli hrane, to je postalo izvor sukoba među logorašima. Mikulić se sjeća kako su se kod nekih ''javili životinjski instinkti preživljavanja''. Stražari su na taj način namjerno izazivali sukobe unutar logora. Samo zahvaljujući tome što je hijerarhija zapovijedanja među ''Tigro­vima'' cijelo vrijeme zatočeništva funkcionirala, te napetosti se nisu pretvorile u sukobe. Općenito je funkcioniranje hijerarhije um­nogome olakšavalo život gardis­tima, no zbog nje su zapovjednici trpjeli dodatna mučenja. Naime, JNA nije htjela prihvatiti da je ZNG legitimna vojna organizacija, a gardisti vojni zarobljenici, te su na sve vojne elemente kod gardista reagirali nasiljem. Mikulić se sjeća kada je zapovjednik Darko Katuša, iako sav modar od brutalna prebi­janja, pozvao gardiste u stroj, oni su na zapovijed ''Pozor'' kao jedan to napravili. Bio je to jedan od trenu­taka kada je u životu bio najponos­niji što je pripadnik ''Tigrova''.

Brutalne metode zlostavljanja provođene nad ''Tigrovima'' kasnije su primjenjivane i na bošnjačkim logorašima

Osim kroz hranu, JNA je nasto­jala unijeti razdor među logoraše dijeleći ih na gardiste i policajce, optužujući gardiste da su oni krivi za sve i dajući policajcima nešto malo povoljniji položaj. No i tu su vrlo malo postigli ''jer to su bili teški trenuci za sve nas – glad, psihoza i hladnoća''. Glede mjesta na kojima se radilo, zarobljeni hrvatski poli­cajci odvoženi na rad i u vojarnu i u šumu, a ''Tigrovi'' su radili samo u krugu vojnog gospodarstva, i to uz velike mjere osiguranja. Navečer bi iscrpljene logoraše stražari pro­vocirali, vrijeđali i tukli. Posebice su tukli i na razne druge načine zlostavljali Zvonimira Kalana, zapovjednika obrane H. Kosta­jnice. Kako bi mu pomogao, ''Ti­gar'' Marijan Čondrić dragovoljno se javio da tuku njega umjesto Ka­lana, zbog čega su stražari ubuduće tukli Čondrića duplo više no druge. Mikuliću je ostalo mučno sjećanje o tome kako je iz štale slušao kako vani, pred ulazom tuku Kalana, Čondrića i druge.

Predsjednik Franjo Tuđman obišao je 25. kolovoza 1991. Hrvatsku Kostajnicu. Prvi slijeva ministar obrane Luka Bebić, do njega zapovjednik obrane Zvonimir Kalan. Prvi zdesna predsjednik Kriznog štaba za Banovinu Ivan Bobetko, do njega Mate Laušić

Za druge logoraše stražari su izmišljali bilo kakva opravdanja kako bi im mogli tući. Tako su ''Ti­gra' Antu Granića optužili da je nacrtao ''U''. Mikulić se bojao da bi od zlostavljana mogao umrijeti jer je bio tako slab i mršav da mu se činilo kako mu je dosta udariti šamar pa da se sruši. U Manjači je ''svatko dobio svoju porciju pre­bijanja, pa i ja. Teže od udaraca po tijelu sam podnosio psihičko zlostavljanje, glad, jauke i vriskove drugih dok ih tuku, razne glasine da nikad nećemo biti zamijenjeni, razna provociranja i vrijeđanja stražara, guranje pištolja u usta...''. Tom psihičkom nasilju stražara bili su izvrgnuti svi logoraši. Tako su od zapovjednika Kalana tražili da izabere koga će oni izvesti i tući. Od nasilja nisu bili pošteđeni ni civili ni ranjenici u trećoj štali, štoviše jedan je civil od batina podlegao. Njego­vo mrtvo tijelo ostavljeno je ispred štale, u žici, a svi logoraši morali su obilaziti oko njega i gledati leš. Bio je to čovjek 50-ih godina, zarastao u bradu, malo proćelav, odjeven u civilnu odjeću. Koliko Mikulić zna, bio je to jedini logoraš ubijen ti­jekom njegova boravka u Manjači. Među logorašima kružile su glasine o samicama u kojima ima još zatočenih civila, članova HDZ- a i sličnih ''nepodobnih'' osoba. Inače stražari nisu tukli logoraše u štalama, pred drugim logorašima, jer je uvijek postojala opasnost da oni svi zajedno napadnu mučitelja. Stoga su žrtvu uvijek izvodili van i tamo premlaćivali. No bilo je i nekoliko drukčijih stražara koji su imali sažaljenja. Tako je s pričuvnikom iz Banje Luke, koji ga je čuvao još prilikom ispiti­vanja, Mikulić uspostavio skoro pa ''prijateljski'' odnos i on mu je činio razne male usluge. Kada je npr. nov­inar ''Narodne armije'', glasila JNA, obilazio Manjaču ovaj mu je stražar rekao da je među logorašima i ''njegov prijatelj iz Švedske'', na što je novinar posebice slikao i razgo­varao s Mikulićem jer mu je kao dragovoljac iz hrvatske dijaspore bio posebice interesantan. Kada je novinar otišao, Mikulić je stražaru rekao ''ako si mi prijatelj, donesi mi četkicu za zube, već mjesec dana nisam oprao zube''. I zbilja je do­bio četkicu.

''Tigrovi'' konačno u Zagrebu – u prvom planu Dražen Petrošić, s uzdignutim rukama Krešimir Čolak, a na izlazu iz autobusa Marin Jurić

Svi logoraši tijekom dvomjesečna zatočeništva prošli su ispitivanje ''oficira bezbednosti'', stoga su pred odlazak na ispitivanje ''slagali priče'' koje treba ispričati. Tako je Albanac Šemsudin Morina još pri dolasku u logor izmislilo za sebe ime Jozo Bošnjak iz Županje. U prvo vrijeme ova je ''priča'' prošla, no na kraju je bio razotkriven te vrlo okrutno kažnjen - vezali su ga bodljikavom žicom, pretukli i pustili psa na njega da ga grize. dr.sc. Jakša Raguž / VP – Magazin za vojnu povijest udruga-gavran.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE