Sjećanje na heroje: Zdenko Degmečić, zapovjednik "Vražje čete" 108. brigade ZNG RH

Na današnji dan 22.07.2017. prije 25 godina smrtno je stradao ZDENKO DEGMEČIĆ iz Donjih Andrijevaca, zapovjednik "Vražje čete" 108. brigade ZNG RH Slavonski Brod. U znak sjećanja na obljetnicu stradavanja svog suborca i zapovjednika pripadnici "Vražje čete" okupit će se danas u Donjim Andrijevcima u 18:00 sati u Ciboni, a nakon okupljanja zajednički odlaze na grob pokojnog Zdenka gdje če položiti cvijeće i zapaliti svijeće. Tim povodom kratku crticu iz Domovinskog rata objavio je Vlatko Krznarić na svom FB profilu: - subota, 22.07.2017. - 4 su sata u jutro. Od kako sam jučer objavio poziv svojim suborcima da na ovu tužnu 25. obljetnicu njegove pogibije, posjetimo njegov grob u Donjim Andrijevcima, ne prestaju mi navirati sjećanja na tog hrabrog čovjeka, s kojim smo prošli dosta toga, od samog početka Domovinskog rata, pa sve do njegove prerane smrti 22. srpnja 1992.g. - NOVOGRADIŠKO RATIŠTE, Mašić, kasna jesen 1991. - kao i inače, svakodnevno u večernjim satima, išlo se na sastanak i koordinaciju u zapovjedništvo u Novu Gradišku. Vozili smo se tako prema Novoj Gradiški ja i zapovjednik Zdenko, našim legendarnim crvenim Golfom II, zarobljenim na jednom od terena. Prolazimo našu barikadu na mostu prema Kovačevcu, koja je nekad bila prva crta obrane, na samo 2-3 km od centra NG. Barikadu su sačinjavali civilni kamioni, natovareni ogromnim trupcima, a protutenkovske mine bile su razmaknute lijevo i desno na mostu. Zapovjedništvo obrane cijelog novogradiškog ratišta nalazilo se u dvorištu policije u NG, točnije u podrumu jedne od njihovih zgrada, koje smo mi zvali "atomsko sklonište". Sve je to već bila svakodnevna rutina s tim koordinacijama. Podnosila su se izvješća, dobivale nove zapovijedi itd. No, povratak na ratište je svaki puta donosio neka nova iznenađenja, jer uveliko je već bio mrak pa se s upaljenim svjetlima na autu vozilo samo do jedne određene granice, a potom su se svjetla morala gasiti radi sigurnosti i opasnosti od neprijateljskog otvaranja vatre po vozilu. Kako je bila jesen, bilo je dosta blata na cesti, oblačno je i ne vidi se prst pod nosom. Vozim ja tako polako, okolo padaju minobacačke mine 120 mm, ne tako daleko, ali ne baš i previše blizu. One nam za sada nisu opasnost. Zdenko sjedi pokraj mene i jede neke čokoladice, koje je obožavao, one iz paketa suhog obroka, koje smo redovito dobivali. Ne pričamo previše međusobno. Prozori na autu su spušteni, kako bi smo čuli što se događa oko nas dok se polako vozimo kroz mrakaču. Izlazimo iz sela Kovačevac i ulazimo u ratnu zonu, prema crti obrane. Svjetla na autu su ugašena, vozim polako drugom brzinom gotovo na leru. Spuštamo se cestom lagano prema toj našoj barikadi. Zdenko se u jednom trenutku nešto naginje kroz otvoreni prozor i svijetli ručnom svjetiljkom ispred vozila. U trenutku dolaska na most gdje je ta barikada i kamioni s trupcima, odjednom glasno viknu: "Koči". Naglo sam zakočio, a zbog blata na cesti, auto je malo "zaplesao". Ubrzo je stao, jer stvarno smo vozili jako sporo. Pitam ga što je, jer ja ispred vozila ne vidim ništa zbog čega smo morali stati. Samo mi kratko odgovori: "Mine su na cesti". Otkrio ih je zahvaljujući odsjaju dok je svijetlio ručnom svjetiljkom prema njima. Izlazimo iz vozila i jednostavno ne možemo vjerovati svojim očima. Naoružane mine, koje su inače bile razmaknute lijevo i desno na mostu, sada su uredno poslagane ne cesti u borbenoj formaciji. Netko ih je u međuvremenu navukao na sredinu ceste i postavio kako se mine inače postavljaju. Sve to ne bi bilo čudno da to nije bio naš teritorij i od naše crte udaljeno poprilično, naravno iza leđa. Ustvari, te mine odavno nisu tu ni trebale biti i zašto to nitko nije sklonio, nikad mi nije bilo jasno. Zdenko se samo smješka, kao i inače, te mi kaže: "Idemo brko to skloniti i vozi pravo u našu bazu, tj. kuću gdje nam je bilo zapovjedništvo". Miran, hladan, kao da se nije ništa bitno dogodilo, a ja se tek poslije tresem kao Banja Luka za vrijeme potresa 1969. Kažem mu kako je malo nedostajalo pa da "cigani lete u nebo", a on će ti meni, mrtav hladan, možda se i ne bi aktivirale pod teretom našeg auta! Ma daj zamisli....možda se ne bi aktivirale! Sklanjamo nabrzaka te mine i nastavljamo put do naše kuće. Nikada se ustvari nije niti saznalo tko je te mine navukao na sredinu ceste. Četnici sigurno nisu, jer nisu bili u prilici to učiniti, ustvari jednostavno nemoguće, a tko ih je postavio, sam Bog zna. Zdenko je bio pravi čovjek, ljudina i zapovjednik, koji nikada i ničim nije pokazao ni mrvicu straha, a vodio je brigu o svakom svom čovjeku. Uvijek je bio vrlo odvažan, no istovremeno i vrlo oprezan, a rijetko tko je išao ispred njega u bilo koju akciju, a bilo ih je bezbroj, i to vrlo žestokih. Nikada nije opsovao ni jednu psovku, niti je zagalamio na bilo koga, no svi su ga bezprijekorno slušali. poštivali i izvršavali zapovijedi. Otišao je naš Zdenko prerano, tog tužnog 22. srpnja 1992. Svijet nam se tada srušio, no ipak, "Vražja četa" je nastavila svoj slavni ratni i krvavi put u borbama za opstojnost hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini. Drugi zapovjednik "Vražje čete" je Đuro Vukovac, još jedan heroj Domovinskog rata, koji je nastavio voditi svoje bojovnike po uzoru na prvog zapovjednika Zdenka Degmečića. Hrabro, časno, pošteno i nadasve vojnički. ...... 108. ide dalje.....Vražja četa vječno traje! ZDENKO DEGMEČIĆ (22.07.1992. - 22.07.2017.) Počivao u miru Božjem i laka ti bila hrvatska gruda zapovjedniče naš i hvala ti na svemu što si za nas činio! ? Vječno si u našim mislima i srcima, jer takvi kao ti, rijetko se rađaju! Bila mi je čast poznavati te!