Slavko Linić, junak skraćene sezone

''Slavko Linić zna''. Procjene o njegovom stručnom znanju su veoma različite, ovisi o školi, lobiju, osobnim interesima ili vlastitoj neovisnoj procjeni ekonomista koji prate rad ministra Financija u vladi Republike Hrvatske. Međutim, gotovo svi se slažu u tome da Linić zna uvjeriti dobar dio javnosti u to da on zaista znade, a to je prava genijalnost, posebice nakon što je Radimir Čačić sličnom bahatošću, ali i apsolutnim neznanjem, nastojao obmanjivati i Hrvate i strance na tom istom području. Veoma naglo Linić preuzima ulogu Čačićevu, a u Vladi koja nema dovoljno jakog voditelja, jasne su ambicije koje i ovaj ministar jedva pokriva. U ozračju napetosti koja se je rasplamsala u Banskim dvorima, bivši suradnici Čačićevi tvrde da će se on nakon izlaska iz zatvora 2014., uz pomoć Zorana Milanovića, vratiti na političku scenu i dovesti u Hrvatsku svoje famozne ulagače, rekli bi gang-investitore. Naravno, sama najava takvog pokušaja smanjuje prirodni otpor kojeg stvaraju svakodnevne ratne akcije ministra Linića, pa je zadobio nešto veći manevarski prostor. Treba pridodati tome i žalosnu činjenicu da se jednom dijelu hrvatskoga građanstva, onome kojem je komunistička diktatura slomila političku svijest, još uvijek sviđaju naprasiti političari i protuzakoniti postupci. Njima ne mogu biti privlačivi niti stil staloženog političara Tomislava Karamarka niti ozbiljan znanstveni pristup ekonomista kao što su to Slavko Kulić, Ljubo Jurčić ili Đuro Njavro. Nagađanja o vrlo skoroj budućnosti se nisu prekinula niti zbog ljetne stanke: početkom listopada Hrvatska će opet biti izvedena pred sud financijskih ustanova, s veoma opasnim prognozama nakon što je zadnjega dana mjeseca srpnja Standard and Poor's objavila za našu zemlju poraznu ocjenu. Linić se bori protiv vremena i protiv stvarnosti, i to veoma neuspješno. Potpuna suzdržanost stranih ulagača i krajnje rušenje financijskoga ''ratinga'', dokaz su da njegove mjere, osim uspješnog progona kumica po tržnicama, ne mogu obnoviti hrvatsko gospodarstvo. Ali evo, u trenutcima kada nitko u Vladi ništa ne stvara, Linić samim svojim ispadima zauzima prazni prostor ljudi ''koji znaju''. Danas je tako, a u listopadu 2013. doći će do potresa. Današnji gazda iz Rijeke će vjerojatno vratiti se u Rijeku, Milanović će optuživati novinare, a režimski sluge će i dalje ostati sluge: ne bude li prijevremenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora Republika Hrvatska ne će u dogledno vrijeme imati hrvatsku vladu. Sluge će i dalje promicati lažne ankete, i vjerovati da će im sa stolova gdje će se potpisivati predaja hrvatskih gospodarskih i prirodnih resursa, u aktovke kliziti čekovi. Glavno da oni plodove destruktivne politike koja se ustoličila 2000. godine u našoj zemlji, proglase izrazom europskih vrijednosti, da bacanje ljudi na ulicu prikažu od nacionalnoga interesa, a da ne dozvole niti najmanju sumnju u iskrenost posljednjih govora Ive Josipovića. Josipović je u Jahorini još početkom 2012. uz Borisa Tadića, u privatnim razgovorima s novinarima govorio o Balkanskom Savjetu, koji bi trebao biti rješenje za duboku ekonomsku krizu koja je već tada davila države propale Jugoslavije. Josipović je tvrdio da je uvjeren u potporu Londona tom projektu, stvaranju nekog Beneluxa., s etničkim ''preslaganjem'' pučanstva. Kasnije je sadašnji premijer Srbije Ivica Dačić, na pitanja o tome odgovarao da je za njega neki savez po uzoru Beneluxa nemoguć u ovom ''regijonu'' jer je potrebna čvrsta ruka koja bi držala na okupu sve te ''centrifugalne i nacionalističke tendencije koje su na djelu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj''. Čija bi trebala biti ta ''čvrsta ruka''… svakome je jasno. Propast ekonomske politike Slavka Linića, koja je samo nastavak korupcijske politike vlada Vlaisavljevičke, Ive Sanadera, te njihovih prethodnika nakon 2000. godine-, mogla bi biti jedan od zadnjih preduvjeta za stvaranje te nove jugoslavenske zajednice, pod ''sankcijama'' koje će biti diktirane iz Bruxellesa i iz MMF-a zbog navodne neodrživosti samostalnog nacionalnog upravljanja. Nakon listopada 2013., vidjet ćemo jedan novi niz pomaka u tom pravcu. Na žalost, još uvijek ne vidimo da bi se hrvatski poslovi obavljali na hrvatskoj strani političke pozornice, s onom dinamikom koju takvi izazovi iziskuju. Smisao i svrha bi im svakako trebali biti očuvanje suverenosti, teritorijalnog integriteta i građanskih sloboda. Domagoj Ante PETRIĆ/HRsvijet Izvornu vijest možete pogledati OVDJE