Sloboda medija i medijske slobode

Juraj Hrvačić u osvajanje etera krenuo je osamdesetih s RVG-om kao prvom privatnom radio postajom u Hrvatskoj. Tada su se u bivšoj državi medijima mogli baviti samo država i režimski pouzdanici, a ni danas nije bitno drugačije. Nakon osamostaljenja Hrvatske doslovno je zagospodario svim bitnijim događanjima u radijskom poslu. Dovodilo ga se u vezu s Kutlom i raznim malverzacijama, međutim nečiji miljenik se iz svega izvukao neokrznut. Preko Media servisa uz pomoć  Soundset mreže danas kontrolira više od trećine radijskih vijesti i glazbenog ukusa u Hrvatskoj. Radio je prilično zanemaren medij od strane države ali jako bitan pojedincima koji perfidno koriste sve njegove prednosti. Skoro pa apsolutna kontrola na nacionalnoj razini umnogome kreira stavove slušatelja. Svatko uglavnom ima omiljenu radio postaju bez obzira sluša li ga uz rad ili vozeći se na posao. E, tu već dolazimo do kriterija, jer su oni jako bitni i nama i njima. Nekako, nekim čudom, smrću Franje Tuđmana i podizanjem Haaških optužnica iz etera nestaju domoljubne pjesme i sve one koje spominju Hrvatsku. Zamijeniše ih bezvrijedni pjesmuljci mekog turbofolka i anarhična urbana glazba. Tih godina popularna je detuđmanizacija uz mantru „prije je bilo bolje“ naravno u usporedbi s „mračnim devedesetima“ . U suradnji s moćnom televizijom odgojena je generacija mladih koja ne zna riječi naših tradicionalnih pjesama, ali zna zato riječi srpskih „pevača i pevaljki“.  Svaki režim se najbolje ogleda po medijima i slobodi istih, kažu u civiliziranim zemljama. U ovoj našoj kifli slobodno na Hvaru slušaš Talijanske, u Novskoj Bosanske, u Virovitici Mađarske, uglavnom narodne, nema turbofolka ni tzv. urbane glazbe. Očito se na nacionalnoj razini u ovom našem UDBOfeudu kroz medije već godinama kreira da smo mi nešto regionalno jer je jugoslavenstvo napuštena forma. Nažalost, antitalenti bez publike i obožavatelja jako dobro žive, jer dovoljno im je samo snimiti pjesmuljak i učlaniti se u ZAMP. Taj ZAMP Ive Josipovića uspješno reketari ugostitelje navodno štiteći autorska prava onih koji su njegovi članovi. Svako emitiranje „uspješnica“  u određenom se iznosu honorira pažljivo odabranim ljubimcima i tu se krug zatvara. Isplati se biti zvijezda crvenih, jer onima koji se u svojim pjesmama ne dotiču domoljublja zagarantiran je lagodan život. Uglavnom, čim manje Hrvata i Hrvatske u medijima to je regionalnim igračima lakše kreirati novu stvarnost. Na kraju krajeva u posljednjih sto godina kod nas se sve ionako svodi na novac i obnovu jugoslavije, naravno uz svesrdnu pomoć medija i lijevih moćnika. U tu svrhu je i nogomet izletio s nacionalne televizije i završio kao i hrvatski film s etiketom - „pa tko to uopće gleda“. Lijepo su nas eto drugovi oslobodili medija, a uz to mnoge Hrvate oslobodiše i vlastita mišljenja. Tiskane medije smo odavno poklonili stancima i udbašima, televizije s nacionalnom koncesijom posjeduju također ti isti. Jedino se u vlasništvo radijskih postaja stranci nisu upetljali jer to je UDB-a davno zaposjela. Sve što vrijedi je u vlasništvu desetak ljudi, a na vrhu piramide je naravno miljenik Jura. Primjer Cibone koja je opljačkana do te mjere da je danas dužna 100 milijuna, a njen nekadašnji direktor marketinga danas posjeduje svoju vlastitu radio postaju Gold fm. I to ne bilo koju frekvenciju već onu  bivšeg RVG-a,  Jurinu prvu ljubav.   Brat vlasnika Radio Cibone Josip Majher s kompanjonom Miljenkom Manjkasom pokupovao je desetak manjih radio postaja koje su uvezane u Soundset mežu, odnosno “prvu hrvatsku nacionalnu mrežu lokalnih radiopostaja urbanog zvuka”. Blago nama urbanima s njima umreženima, jedna mreža, jedne vijesti, jedan region . Ima se može se, a DORH-a nigdje da pita za porijeklo imovine. Oni su ionako tu da bi proganjali sirotinju i ono malo što je preostalo srednjeg sloja. Svojevremeno je Nacional ovu dvojicu povezivao s Ivićem Pašalićem i Styriom, a kako Pukanića više nema, tko zna kako danas stvari stoje. Uglavnom, svu strahotu njihovog mrežnog djelovanja spoznali smo kroz četiri godine Milanovićeve neokomunističke hajdučije gdje su mu pružili punu uslugu i nekritički prenosili sve što god je taj bolesnik lanuo. Brzo su tako na Gold fm-u udomili i News bar koji je izletio s HTV-a, a program im popunjavaju  Trbovićka, te opskurni  JNA nostalgičar Bitorajac. Uglavnom se rugaju svemu Hrvatskome što tumače slobodom govora i to potomci onih što su zbog različitog mišljenja i Hrvatske pjesme pucali u potiljak i bacali u tamnice. Na dan slobode medija pitam se je li slobodno da i mi Hrvati koji volimo Hrvatsku imamo jedan medij, barem jedan.         Ivica Jularić