Službeni dokumenti Mladena Bajića iz 1992. g. u «slučaju Lora» izravno optužuju Mladena Bajića iz 2002. godine!

23.01.2022. 09:34:00

DefaultLORA X (VI): Mladen Bajić protiv Mladena Bajića

 

KORUPCIJSKA VERTIKALA
U PRAVOSUĐU REPUBLIKE HRVATSKE

 

Službeni dokumenti Mladena Bajića iz 1992. g. u  «slučaju Lora» izravno optužuju Mladena Bajića iz 2002. godine!

Optužnica

Optužnica, koju je Mladen Bajić (Županijski državni odvjetnik u Splitu) podigao 25. 03. 2002. g. pred Županijskim sudom u Splitu, bila je opsega 23 stranice gusto ispisanog teksta. Vremensko razdoblje na koje se odnosi optužnica je „od ožujka pa do rujna 1992. godine“. Većina sadržaja optužnice koristi dvije vrste izvora iz kojih su selektivno uzeti dosta nepovezani fragmenti, koji su nekritički prilagođeni konstrukciji optužnice. Jedan izvor M. Bajiću je bio niz različitih dokumenata, a drugi izvor su bili iskazi brojnih svjedoka.

U optužnici se kaže da „do pravog zaključka o tome što se događalo u Vojnom zatvoru «Lora» ... dolazimo analizom iskaza brojnih svjedoka i to prije svega drugih pripadnika Hrvatske vojske, odnosno čuvara u zatvoru i pripadnika 72. Bojne vojne policije.“ Pritom se na prvom mjestu i najopširnije u optužnici poziva na „iscrpni iskaz“ Maria Barišića (iz 72. bojne VP u Šibeniku) koji je po nalogu svojih pretpostavljenih samo „nekoliko puta dolazio u Vojni zatvor «Lora» u Splitu.“

Zanimljivo je da su i u javnom (medijskom, političkom i obavještajnom) radikalno negativnom govoru – kako u „slučaju Lora“, tako i o Hrvatskoj općenito - najviše korišteni iskazi M. Barišića, koji su se pokazali neistinitima prema brojnim iskazima drugih svjedoka i dokaza izvedenih u sudskom procesu. Posebno je zanimljivo, da je i sam Barišić nedvojbeno i izravno tvrdio da su osmorica optuženih u „slučaju Lora“ žrtve montiranog procesa.

U drugu grupu svjedoka optužnice M. Bajić je svrstao nekoliko „civilnih osoba“, uključujući i one koji su kao neprijateljski vojnici 1992. g. uhićeni na traženje samog M. Bajića, koji je tada bio zamjenik vojnog tužitelja za područje Splita. Treća grupa svjedoka optužnice bili su ratni zarobljenici koji su neko vrijeme proveli u pritvoru „Lora“.

U optužnici, M. Bajić je neutemeljeno potpuno nevažnima proglasio iskaze brojnih svjedoka koji potvrđuju nedužnost okrivljenika i koji o pritvoru Lora svjedoče obrnuto od glavnih navoda optužnice. Do danas je nepoznato koliko je M. Bajić utjecao na istražnog suca Marka Brdara, da već tijekom istrage protupravno isključi devet izuzetno značajnih zapisnika o saslušanju svjedoka, te je na taj način M. Brdar zaštitio M. Bajića od veoma neugodnih pitanja zbog čega je izvorne svjedoke iz 1992. g. pretvorio u okrivljenike devet godina kasnije. U optužnici je M. Bajić također selektivno - za potrebe konstrukcije optužnice - koristio samo dijelove materijalnih dokaza (obdukcijski nalaz), te je na taj način iskrivljavao objektivni smisao tih nalaza. Naravno, u optužnici se ni ne spominju brojne posjete Međunarodnog crvenog križa, jer za Loru nije bilo negativnih nalaza, niti su se Međunarodnom crvenom križu žalili pritvorenici u Lori.

No, opseg ovog feljtona ne dopušta podrobniju analizu niza većih i manjih logičkih i drugačijih slabosti optužnice, nego je dostatno ukazati na glavni problem, a to su dokazi (izvorni službeni dokumenti) s kojima zamjenik vojnog tužitelja Mladen Bajić teško optužuje županijskog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Odnosno, službeni dokumenti koje je 1992. g. glede „slučaja Lora“ proizveo M. Bajić izravno govore protiv M. Bajića iz 2002. godine.

M. Bajić u prvoj točki optužnice iz 2002. g. optužuje osam hrvatskih vojnika da su „bez ikakvog pravnog osnova držali veći broj civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti zbog sumnji da su navodno sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv Republike Hrvatske“. Kako ne bi bilo dvojbe, M Bajić pri kraju optužnice navodi sljedeće: „Što se pak tiče statusa oštećenika ovog kaznenog predmeta ... neprijeporno ja kako se radi o civilnom stanovništvu i građanima Republike Hrvatske ... Zbog toga, a i svega do sada navedenog nalazim kako iz materijala spisa proizlazi utvrđenim da se postupanje okrivljenika Tomislava Duića, Tonća Vrkića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Davora Banića, Emilia Bungura, Ante Gudića i Anđelka Botića može označiti kao osobito teško nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, a djelo u konkretnom slučaju neprijeporno obuhvaća smrt, teške tjelesne ozljede...“.

S istim obrazloženjem („okolnosti predmetnog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ... su takvog intenziteta da predstavljaju posebno tešku okolnost djela“) M. Bajić je u optužnici zatražio da se protiv okrivljenika produlji pritvor.

Dakle, M. Bajić (u statusu Županijskog državnog odvjetnika) je 2002. godine proglasio civilnim osobama iste osobe koje je M. Bajić (u statusu zamjenika vojnog tužitelja) 1992. g. bez ikakve dvojbe proglasio naoružanim neprijateljskim vojnicima, te su kao takvi i uhićeni i privedeni u pritvor Lora. To 1992. g. nije bila samo odluka M. Bajića nego svih institucija RH koje su u tome sudjelovale (vojna policija i vojni istražni sudac). Isto tako, zatvorski vojni čuvari koje je optužio M. Bajić nisu „bez ikakvog pravnog osnova“ držali uhićene osobe, nego su pravnu osnovu tada (1992. g.) i u ovom slučaju kreirale ovlaštene osobe: zamjenik vojnog tužitelja M. Bajić i istražni sudac Boško Jurišić. Službeni dokumenti o ovome prikazani su u prošlim nastavcima feljtona.

Sukladno temeljnim ljudskim pravima i načelima Ustava RH bilo bi potpuno logično očekivati da će M. Bajić (sada u trećoj ulozi - Glavnog državnog odvjetnika ) podići optužnicu za ratni zločin protiv prvog M. Bajića (Zamjenika vojnog tužitelja) i ostalih nadležnih osoba koje su sudjelovali u navedenim uhićenjima 1992. g. i nisu ništa poduzeli da se navodni ratni zločini ne događaju, ili da će podići barem optužnicu protiv drugog M. Bajića (Županijskog državnog odvjetnika) koji je na očiglednim neistinama podigao optužnicu protiv osam hrvatskih vojnika. Budući Glavni državni odvjetnik svoju obvezu propušta izvršiti već devet godina, bilo bi logično očekivati da to učini neka druga nadležna institucija u RH. Dokumenata za jednu ili drugu optužnicu ima i više nego dovoljno.

Optužnica prije optužnice

Tako bi trebalo biti u idealnoj situaciji pravednosti. No, takve situacije ne postoje nigdje u svijetu, a naročito za sada ne postoje ni u malim tragovima u Hrvatskoj. Glavni problem je što se u „slučaju Lora“, tj. u „slučaju Bajić“ kriju duboki i složeni strukturalni i vrijednosni problemi hrvatskih pravosudnih i ostalih državnih institucija.

Sada, 2011. g., kada je svima potpuno očigledno da su hrvatski branitelji postali najbolja i najmasovnija lovina u cijeloj Jugosferi, a posebno u Hrvatskoj, vrijedno je podsjetiti na činjenicu da je 7-8 mjeseci prije nekvalitetno sročene optužnice M. Bajića, javno objavljena puno kvalitetnija i obuhvatnija medijsko-obavještajna optužnica za „slučaj Lora“. U toj optužnici, koja je očigledno rađena u suradnji - između ostalih - i s pravosudnim tijelima RH koji su pripremali i vodili proces u „slučaju Lora“, veoma precizno su navedeni i motivi i ciljevi i svrha „slučaja Lora“ i svih ostalih slučajeva s kojima se vrši sustavna kriminalizacija Hrvatskog domovinskog rata.

U medijima objavljenu optužnicu je u ljeto 2001. g. potpisao „slobodni i nezavisni“ novinar Pero Jurišin, koji je danas, valjda zasluženo, na ugodnom mjestu stručnog savjetnika za izradu web stranica grada Splita. Kako bi sve bilo uvjerljivije opsežni dvostranični novinski članak P. Jurišina je objavljen čak dva puta u mjesec dana. Prvi put je članak objavljen krajem kolovoza 2001. g., pod velikim naslovom „PET KRVAVIH GODINA, Dossier Lora – sramna kronika zločina koji su počinjeni u splitskome vojnom zatvoru“, a drugi put mjesec dana kasnije s malim uredničkim i drugim izmjenama, pod naslovom „UŽAS NA KRAJU GRADA, uhićenja osumnjičenih za slučaj Lora podsjetila su nas na priču koju bi mnogi zaboravili“.

Kad se čita taj članak prosječnom čovjeku se diže kosa na glavi od opisa zastrašujućih zločina koji su se navodno događali u Lori punih pet godina (1992.-1996. g.). Jurišin piše o navodnim dugogodišnjim ubojstvima, zlostavljanjima, mučenjima, teškim zločinima itd. Radi postizanja još veće jeze kod čitatelja Jurišin klasičnim agitpropovskim stilom navodi, između ostalog, da su u Lori bili i civilni zarobljenici različite dobi, „od djece do starčadi, kako muškaraca, tako i žena“, te da je „torturi podleglo oko 60-70 ljudi, a među preživjelima nema ni jednoga koji danas ne osjeća posljedice fizičkih i psihičkih trauma.“ Zanimljivo je da u svim ranijim i kasnijim čak najproblematičnijim svjedočenjima, nitko – osim Jurišina – nije spominjao djecu i žene u pritvoru Lora. Isto tako, utvrđeno je da su u Lori smrtno stradale dvije osobe, i to nakon pokušaja bijega.

Jurišin (kao ni M. Bajić u optužnici) nigdje ne navodi da je pritvor Lora imao deset malih ćelija, ukupne površine 70m kvadratnih. Iz pisanja Jurišina stiče se utisak o golemom zatvoru-logoru, jer on govori o „zarobljenicima iz srednje i jugozapadne Bosne, istočne i zapadne Hercegovine, kninske krajine, te same Dalmacije i Splita“, te govori o tri bloka (A, B, i C) koji stvarno nisu postojali, a navodni blok C je po Jurišinu „uživao reputaciju bloka smrti.“

Cijela ova konstrukcija imala je veoma visoku i prepoznatljivu dvostruku svrhu za Hašku mrežu, kako za njen dio u Hrvatskoj, tako i dijelove izvan Hrvatske. Naime, Jurišin tvrdi da se „upravo preko Lore može dokazivati postojanje paralelnog sistema zapovijedanja koji je bio u funkciji etničkog čišćenja, kao i sudjelovanje Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini“, budući se, nastavlja Jurišin „radilo o dugogodišnjem sustavnom hapšenju, maltretiranju i ubijanju za koje je hrvatska vlast znala od početka“.

Kako taj Haški model optužbe u „slučaju Lora“ ne bi bio općenit, Jurišin navodi da je moguće „identificirati pedesetak vojnih policajaca koji su neposredno odgovorni kao oni koji su počinili ili koji nisu spriječili zlodjela“ u Lori. Potom Jurišin nastavlja: „Ipak prije njih su odgovorni oni koji su im to omogućili“ te poimenice po vertikali nabraja Zdravka Galića, Mihaela Budimira, Željka Maglova, Matu Laušića i Gojka Šuška, a završava članak u poznatom stilu da „odgovornost na kraju ipak seže do samog vrhovnika, pokojnog predsjednika Franje Tuđmana.“

Jurišin nije zaboravio ni navesti da „slučaj Lora najteže tereti bivšu HDZ-ovsku vlast, ukazujući na politiku etničkog čišćenja korištenjem paralelnog sustava zapovijedanja“, te je nadalje s većim ili manjim prijetnjama zahvatio niz veoma različitih osoba: bivšeg ministra Davorina Rudolfa, bivšeg premijera Franju Gregorića, čelnike bolnice u Splitu Gorana Dodiga i Mihovila Biočića, tadašnjeg glasnogovornika MORH-a Dušana Viru i ministra obrane Jozu Radoša. Jurišin je jedino je pohvalio Đurđu Adlešić, koja je rekla da „neki ne smiju nositi uniformu i da moraju odgovarati za svoja djela“.

Kako bi politički ciljevi te medijska i pravosudna optužnica imali veću izglednost, Jurišin se u svojem novinskom članku-optužnici najprije pozivao na široki krug međunarodnih izvora; od posebnog izaslanika UN-a za ljudska prava Tadeusza Mazozowieckog, predstavnica Zelenih u njemačkom parlamentu Angeliku Beer i Claudiu Roth, te austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka, do Amnesty Internationala i Helsinki Watcha. Potom se Jurišin spustio na „prave“ izvore, tj. uradak Savezne Republike Jugoslavije iz 1998. g. – „Zločini genocida nad Srbima u logoru Lora u Splitu u periodu 1991.–1997. godine“, te knjigu „rezervnog kapetana JNA“ Drage Domjanca – „Od logora do logora, crna Lora“. Ovdje, barem kao pripomoć M. Bajiću i ostalima, u razmišljanjima o vlastitoj savjesti, treba napomenuti da je Srbija u nedavnoj protutužbi protiv Hrvatske odustala od navođenja ovog svog uratka o Lori kao dokaza pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Medijski i politički pritisak

Opsežna medijska optužnica P. Jurišina, bila je osnovni izvor i nadahnuće brojnim tadašnjim i kasnijim medijskim propagandističkim člancima, emisijama i filmovima o „slučaju Lora“. Prije i neposredno nakon podizanja optužnice od strane M. Bajića (25. 03. 2002. g.), o „slučaju Lora“ često su i krajnje neobjektivno pisali Feral Tribune, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, Nedjeljna Dalmacija, Bumerang, Nacional, Globus, Republika, Vox, Glas Dalamcije, Večernji list, Vjesnik itd.

No, ponekad je i poneki glas razuma ugledao svjetlo dana, pa to i ovom prigodom treba navesti. Splitski ogranci pet stranaka (HKDU, HČSP, HSP, HKDS i HDRS) izjavili su da se protive spektakularnim uhićenjima hrvatskih branitelja i suđenjima na montiranim političkim procesima, te da svaki zločin zaslužuje kaznu, ali su hrvatski branitelji u „slučaju Lora“ javno osuđeni čak i prije podizanja optužnice.

Splitsko-dalmatinski župan Branimir Lukšić i dožupan Tadija Barun doživjeli su velike napade u tisku i na javnoj televiziji jer su u zatvoru posjetili osumnjičene u „slučaju Lora“. Žestinu napada na župana i dožupana morali su suzbijati čak i predsjednik Županijskog suda Igor Benzon, ministrica Ingrid Antičević Marinović i pravni stručnjak Ivo Josipović, koji su potvrdili da je posjet bio sukladan zakonu i uobičajenoj proceduri. Zanimljivo je da se nitko nije javno bunio kad su primjerice Milan Đukić i Milorad Pupovac više puta posjećivali zatvorenike srpske nacionalnosti.

Splitska HVIDR-a, predvođena pukovnikom Andrijom Bartulićem, sazvala je nekoliko konferencija za tisak na kojima je naglašavala kako je nedopustivo „da hrvatsko pravosuđe odlazi u Beograd po iskaze pripadnika neprijateljske vojske da bi se moglo suditi hrvatskim braniteljima“, te su pitali zašto M. Bajić nije podnio tužbu i za ubijanje hrvatskih vojnika u kninskom logoru, a za to su pripadnici HVIDR-e prikupili dokaze i predali ih M. Bajiću.

O medijsko-političkom ozračju „slučaja Lora“ uoči podizanja optužnice zorno svjedoči i priopćenje za javnost kojeg je u veljači 2002. g. objavio dr. Ivan Bodrožić, tajnik nadbiskupa Marina Barišića. U priopćenju se ističe nekultura, grubost i samovolja s kojom je istražni sudac M. Brdar odbio dati odobrenje nadbiskupu za posjet zatvorenicima u „slučaju Lora“ koji su tada štrajkali glađu. Istaknuto je da je to odbijanje protivno „svim humanim načelima“ koja su također jasno definirana i u ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, a prema kojima se Crkvi „priznaje i jamči pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zatvorima.“




 

Izvor: www.h-rast.hr

Izvorni autor: Josip Jurčević/D.Š.Š/Foto: fah

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.