Službeno tumačenje pojma 'ustaša' u NDH

Za nekoga tko vlada silom žigoše se borca za slobodu na svaki način kao pobunjenik ili odmetnik, ali u vlastitoj državi ‘Ustaša’ označuje borca za slobodu ili čovjeka pučkog ustanka. Ustaše su svojim dolaskom (povratkom) u Hrvatsku 1941. donijeli mnogo novih – drukčijih od dotadašnjih riječi, simbola i prakse. Uočljivo je ustaško odbacivanje svega što je držano jugoslavenskim (srpskim) i redefiniranje hrvatske simbolike u znaku ustaštva ili ranije povijesne prakse. Zakonskom odredbom predviđeni su državni simboli Nezavisne Države Hrvatske. Ono što privlači pozornost je da je pored povijesne šahovnice definirane kao štit s 25 polja, određeno da nad grbom bude znak u obliku tropletne vitice crvene boje, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo „U“ tamnomodre boje. Slično je bilo i sa zastavom, gdje je uz koplje također bilo slovo „U“ . Unošenjem ovih simbola i čitava država, a otuda i Domobranstvo proglašavani su za „ustaške“. Sama riječ ustaša također je bila novost u smislu označavanja borca-vojnika. Ona je ostavljala mnoge dvojbe o točnom značenju u uporabi. Zapovjedništvo Ustaške vojnice zaključilo je da „budući da ni u ustaškim krugovima nije svakome jasan pojam i podrietlo rieči Ustaša“, radi razrješenja ovog pitanja dostavljeno je zvanično tumačenje od tog zapovjedništva i poslano u sve postrojbe Vojnice 7. travnja 1943. godine. Ovo tumačenje bilo je na osnovi pisma koji je ured Poglavnika dostavio njemačkom generalu u Hrvatskoj „za njegovu pobudu za službeno tumačenje ovog pojma“. Prema tome riječ ustaša značila je sljedeće: „Rieč ‘Ustaša’ nalazi se već 1875. godine u Filipovićevom njemačko-hrvatskom riečniku. Pod njemačkim značenjem ‘Freiheitskämpfer’ (borac za slobodu). Tako su se zvali hrvatski borci u Bosni i Hercegovini, koji su ustali protiv stranog Osmanlijskog gospodstva, da bi se ove pokrajine povratile svojoj zemlji Hrvatskoj, iz godine 1875. – 1878. Srbski riečnici, kao na pr. Popovićev iz 1895. i kasnije hrvatski stajahu pod uticajem jugoslavenske ideje ujedinjenia, prevode rieč ‘Ustaša’ na njemački sa ‘Rebell’ ili ‘Insurgent’ što znači pobunjenik ili odmetnik. Dr V.I.Esih u riečniku koji je tiskan pred oglašenje nezavisnosti Hrvatske u 1941. prevodi rieč ‘Ustaša’ sa njemačkim značenjem ‘Landsturmman’ a rieč ‘narodni ustanak’ kao ‘Volksaufgebot’. Još za postojanja austrougarske monarhije njemački naziv ‘Landsturm’ preveden je službeno na hrvatski kao ‘pučki ustanak’, ‘Landsturmman’ kao ‘pučki ustaša’ a ‘Landsturmregiment’ kao pučka ustaška pukovnija. U nastavku tradicije bosansko hercegovačkih boraca za slobodu iz godina 1875. – 78. i ustanka Hrvata u vremenu svjetskog rata, dobiše hrvatski borci za slobodu od 1931. službeni naziv ‘Ustaša’ koji je sasvim razumljivo zadržao kod vojničkih postrojba hrvatskih boraca za nezavisnost. Prema tome ne leži nikakov uzrok za izmjenu naziva ‘Ustaše’ sa bilo kojim drugim pojmom, koji tom nazivu ne bi dati jasnije obilježje, jer je pojam ‘Ustaša’ ukorijenjen u hrvatskom jeziku iz stare hrvatske tradicije. Ako Srbi i Jugoslaveni pod ‘Ustaša’ razumiju ‘pobunjeni’ to je njihova stvar. Za nekoga tko vlada silom žigoše se borca za slobodu na svaki način kao pobunjenik ili odmetnik, ali u vlastitoj državi ‘Ustaša’ označuje borca za slobodu ili čovjeka pučkog ustanka. Iz ovih razloga zadržani su u oružanoj snazi Nezavisne Države Hrvatske i nadalje ‘domobran i ustaša’, koji potiču iz tradicije stare hrvatske vojske do 1918“. Na kraju mimo pisma njemačkom generalu, podvučeno je da Srbi nikada nisu koristili svoje oslobodilačke borce ovim terminom. „Naprotiv je ‘Ustaša’ čisto hrvatska rieč, kako bi po svome podrietlu tako i po značenju“ . Glavni stožer Ministarstva hrvatskog domobranstva donio je 20. travnja 1942. odredbu o čistoći hrvatskog jezika i pravopisa koji se upotrebljava u Hrvatskom domobranstvu. Ta odredba, među ostalim, potaknuta i oštrim zamjerkama samog Poglavnika koji je, obilazeći neke vojarne, ustanovio „nedopustive nepravilnosti pri upotrebi riječi i izgovoru koji se koriste u svakodnevnom životu i radu s vojnicima“ Kada se pogledaju sačuvani dokumenti, vidi se da je upravo u Ustaškoj vojnici vladala šarolikost oko uporabe pojedinih termina ili uopće po pitanju jezika. Različite razine pismenosti, različita regionalna obojenost ili prethodna služba utjecali su na govor i pisanje koje se teško dalo usustaviti. Kako bi se u što kraćem vremenu „konačno postiglo pravilno pisanje, stil i čistoća jezika u služb. dopisivanju kod sviju postrojbi Ustaške vojnice“, Stožer UV-a zapovjedio je 14. studenoga 1942. da se kod Odgojnog odjela ZUVOJ-a osnuje „skup za provjeru čistoće jezika“. U ovome skupu trebale su biti tri osobe. „Zadaća je skupa da pravopisno jezično i stilistički izpravlja sve veće sastave, okružnice, propise i ine zapovjedi koje se iz ZUVOJ-a šalju podredjenima na izvršenje tako da takove postrojbe dobijaju pravilno pisane i izražavane spise, te na taj način posluže za ugled podredjenima kako valja hrvatski pisati i izražavati se“. Razmatrajući čistoću hrvatskog jezika u okružnici postrojbama Vojnice navodi se: „kroz dvadeset godina tudjinske vladavine mnogim Hrvatima ušlo je u običaj da u govoru i pismu upotrebljavaju mnogo tuđica, čime u velikoj mjeri iznakazuju naš liep hrvatski jezik. Tu neoprostivu pogrješku čine mnogi, te zato im je sveta dužnost, da nastoje naš jezik očistiti od tudjica. Opaža se, da mnogi državni službenici iznakažuju hrvatski jezik, te i dalje upotrebljavaju tudjinske izraze“. Navedeni su loši i dobri primjeri. „Da se takvom nagrdjivanju hrvatskog jezika zauviek stane na kraj, dužni su svi Hrvati izbjegavati upotrebu tudjinskih izraza, te se strogo pridržavati odredbe o čistoći hrvatskog jezika. To su dužni činiti svi, ne samo zato jer to od njih traži zakon, već sviest dužnosti prema domovini, narodu i materinskom jeziku. Neka stoga svi oni kojih se to tiče zapamte, da će se ubuduće protiv svakoga koji se sviesno ogrješi o propise navedene zakonske odredbe, najstrože i bezobzirno postupati po propisima zakonske odredbe o sabotaži, jer svatko u ovoj državi mora biti na čistu s tim, da odredbe Poglavnika i postojeće zakonske odredbe imaju se strogo poštivati i najsavesnije izvršavati. Tko bude u buduće pokušavao iznakazivati naš jezik, bilo to hotimice iz grube nemarnosti, biti će po zakonu o sabotaži pozvan na odgovornost“. Ovo je proslijeđeno svim zapovjednicima ustaških postrojbi, a uz dopis su poslani i prilozi: Privremeni propisnik službenog dopisivanja u Ustaškoj vojnici i Korijensko pisanje. Vojna terminologija u Ustaškoj vojnici u praksi se sastojala od slojeva austrougarske domobranske prakse, rječnika Jugoslavenske vojske i novih „ustaških“ termina. Tako se u dokumentima sreću svakakve jezične nedosljednosti na koje se nadovezuju naredbe o poštovanju pravilnog pisanja ili korijensko pisanje. Pojedini vojni termini bili su tako predmet rasprave ili različite uporabe (sat – satnija, postrojba – jedinica i tako dalje). Od početka 1943. vode se duge i opsežne rasprave o naoko ne osobito važnom pitanju: kako će se zvati u svakoj organiziranoj vojsci najbitnija organizacijska jedinica „satnija“ ili „sat“. Glavni stožer Domobranstva svojom je odlukom od 28. travnja 1941. uveo u službenu uporabu naziv „sat“. Tako je ostalo sve do 9. siječnja 1943. kada je Glavni stožer stavio taj, nešto više od godine i pol dana stari, naziv izvan snage i odredio da se od toga dana mora upotrebljavati naziv „satnija“. Doduše, treba reći da je naziv „satnija“ od prvoga dana bio u širokoj, ali ne i službenoj upotrebi. No time rasprave o tom nazivu nisu prestale. Navedena odredba ostala je na snazi jedva dva mjeseca. U novoj okružnici Glavnog stožera objavljenoj 10. ožujka 1943. stoji: „Prema nalogu Poglavnika ima se riječ ‘satnija’ zamijeniti riječju ‘sat’ koja je ženskog roda. Time se stavlja izvan snage okružnica od 9. I. 1943.“. Ostaje, međutim, činjenica da su sve do kraja rata u svagdašnjoj upotrebi bile i jedna i druga riječ, kako u pisanoj, tako još više u usmenoj uporabi. Iz knjige “Ustaška vojnica 2″ koja je upravo u prodaji na svim kioscima u RH i u BiH! Izvornu vijest možete pogledati OVDJE