Mali turist koji uživa na plaži Soline u Biogradu na moru zna što se dogodilo 14. lipnja 1993. Čak ni previše Hrvata ne zna za pet mladih ljudi koji su ga odlučili iskoristiti za kupanje, sunčanje i uživanje na plaži tog dana ... Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Polić, Jozo Tomić i Karlo Paić  bili su jedan od mnogih koji su širili ručnike i osvježavali se u moru: - Bio je to lijep, sunčan dan, rano poslijepodne. U Solinu je bilo desetaka mladih, dječaka i djevojčica, malo starijih. Netko se kupao, netko se sunčao i ležao na obali, igrao četku, sjedio, čekao. Tragediji nije bilo ništa loše - izjavio je mediji Sebastian Perišić Mofa , svjedok jednog od najtužnijih dana Biograda. Ne-provocirani, buntovni Srbi napali su raketni sustav Biograd na Moru Orkan punjenjem kazeta, tzv. zvona koja su pala na plažu: Jauci u Solinu - Krv, urlik, plač, užas u Solinu. To je sve čega se sjećam, a onda tamno, "našao sam" zvono. Danas imam noćne more, u snovima sanjam taj dan za koji nitko nikada nije odgovorio - rekao je Mofa. U samo nekoliko trenutaka ubijene su Lidija, Danijela, Marijan, Jozo i Karlo, a još sedam ljudi je ozlijeđeno s plaže. - Sjećam se dobrih od tih mladih djevojaka, bez pretjerivanja, bile su prave ljepotice. Samo nekoliko dana prije tragedije dovezli su se na motociklu u blizini Primorskog igrališta - prije nekoliko godina, prisjetio se Zoran Gulan . Prema jednoj verziji, mjesto gađanja nalazilo se u Kistanju i drugom kamenolomu Zapuzane. Iznenadni i brutalni napad na civile do danas ostao je nekažnjen, ali i nedovoljno poznat. "Prošlo je 25 godina otkako je moja sestra umrla, a nitko do sada nije bio odgovoran za njezinu smrt, i kako stvari stoje, neće." Sada bi trebala imati 49 godina, obitelj, djecu, a ne ležati ispod crnog tla. Čovjeku koji je zapovijedao raketom, ako ga itko može nazvati, volio bih pogledati u oči. Dopustite mi da budem iskren, pije se krv, kaže nam pokojni Lidijin brat, dodajući da je i domaća i državna vlast ogorčen zbog nemara i potpunog zanemarivanja civilnih žrtava rata i njihovih obitelji “, rekla je Lidija, Damir Vrankulj. , umirovljeni časnik Hrvatske vojske, maloljetnik i hrvatski branitelj. „U ovih 25 godina nikada nitko od predstavnika vlasti, lokalnih ni državnih, nije došao na grob mojoj sestri zapaliti svijeću ili položiti buket cvijeća. Čak ni reda radi nisu nikada dali 50, 100 kuna roditeljima za buket, za lampion. Njezina greška je očito što taj dan nije imala uniformu. Da me ne bi tko krivo razumio, dragovoljac sam i branitelj, bio sam 25 godina u Hrvatskoj vojsci, ali ne mogu se pomiriti s time da za razliku od vojnih žrtava, za civilne nikoga nije briga. U Polači, na središnjem križu, ispisana su imena poginulih branitelja, a nitko se nije udostojio uz taj križ staviti neku ploču na kojoj bi pisala i imena civila koji su poginuli u Domovinskom ratu. Ove mlađe generacije u Polači niti ne znaju da je moja sestra postojala. Kad sve ovo danas vidim, pustu nepravdu, lopovluk, nepotizam i da ne nabrajam, pitam se, ma za što je to moja sestra poginula?!”, kazao je Vrankulj za Zadarski list. Lidija, Danijela, Marijan, Jozo i Karlo danas, ako nije bilo rata, trčali su po plaži sa svojom djecom i gradili kule u pijesku. Stoga ne zaboravimo zaboraviti na njih, sjetiti se njihovih imena i nadamo se da će počinitelji biti izvedeni pred lice pravde. Na mjestu smrti još nema spomen-obilježja, niti jedan političar, premijer ili predsjednik nije pročitao taj zločin. Baš kao što se ništa nije dogodilo ...