"Pitao sam se, kako jedan otac preživi gubitak djeteta, i to na takav način? Kad mi je sve počelo dolaziti u san, shvatio sam da moram doznati što se dogodilo s ocem pokojnog Marka, za kojeg sam doznao da se zove Petar Oljačić. I ne samo to... Odlučio sam o ovoj sudbini snimiti dokumentarni film koji sam nazvao "Sine moj, poginuo si za domovinu", doznajemo od Petra Malbaše. I oni koji Petra Malbašu nisu poznavali prije, imali su ga čast upoznati preko našeg portala. Sinjanin Malbaša poznati je ratni reporter koji u rukama ima neprocjenjivo bogatstvo – materijale u obliku videozapisa, sve redom s prve crte bojišnice, prije ili poslije akcija, a nerijetko i u tijeku. Povod ovog našeg razgovora tužna je obljetnica jednog od najtežih zločina počinjenih nad civilima na hrvatskom tlu. Točnije, na Dinari... - Naravno, nagledao sam se i nasnimao svašta. Rat je iznjedrio ono najgore, ali i najgore u čovjeku pa se tako u mojim snimcima mogu vidjeti stvari koje nas nasmiju, na koje smo ponosni i na koje morate plakati. Iako se s vremenom na ratna stradavanja nekako naviknete, zbog onog što sam vidio na Dinari, vidio i snimio, plakao sam kao malo dijete. Bilo je to prije točno dvadeset godina i ja silno želim da se kroz ovu moju ispovijest Hrvati prisjete ubijenog Marka, odaju mu počast u tišini vlastitog doma i za njega se pomole – najavio nam je Malbaša priču o jednoj planini, studeni, ocu i sinu. - Prvo da pojasnim... Nije Oluja trajala pet dana, nego 10,5 mjeseci. Hrvatski vojnik je ojačao, imali smo sedam gardijskih brigada. Oluja je realno počela krajem 1994. godine operacijom "Zima '94". To je jedna od najtežih akcija kad je pokojni Andrija Matijaš Pauk izvukao tenkove na 1780 metara, vrh Dinare, na -20, na 80 centimetara snijega. Tada vojnici 4. i 7. gardijske brigade nisu znali što se tamo nalazi: minska polja duboko u snijegu, silne utvrde, ali su onda naletjeli na nešto što ni u snu nisu mogli predvidjeti... Naletjeli su na civile, Hrvate i nešto Bošnjaka iz Banja Luke koje su četnici dovukli kao živi štit. Među njima su bili uglavnom liječnici i profesori, dakle intelektualci. Zamislite, oni su im slabo odjeveni, na -20 kopali rovove i bili radni vod, a po potrebi i živi štit. Među njima je bio jedan mladić, gotovo dijete... U unakrsnoj je vatri poginuo dio civila i to je bilo neizbježno jer su stavljeni naprijed. Njih 48 pobjeglo je na našu stranu. Teško je reći u tom puškaranju i od čijeg su metka pali. Teško je opisati ratni kaos. A onda taj trenutak... Ja ću ga pamtiti cijeli život. Jedan stariji gospodin među ubijenim civilima nije mogao naći sina i nadao se da je živ. Sutradan smo otišli na vrh Dinare, na to mjesto, i on je našao svoje dijete. Ubijen i smrznut, njegov 23-godišnji Marko ležao je u snijegu. A njegov otac... nije mogao prestati plakati, naricati i proklinjati četnike. Bacio se u snijeg, grlio ga i mrsio njegovu posve smrznutu kosu. Kroz jecaje je govorio: "Marko, sine moj, moje dijete... Ćaća je uvijek govorio da će ti biti iza leđa, ćaća je uvijek govorio da se ne bojiš! Sine moj, četničku im majku j..em, uvijek sam govorio ajmo ako treba u smrt kad nas tjeraju... Sine moj, gdje si nestao s 23 godine...ovdje...na Dinari" – prisjeća se s teškoćom živi svjedok vremena Petar Malbaša koji godinama nakon što se ova tragedija dogodila nije imao mira: - Pitao sam se, kako jedan otac preživi gubitak djeteta, i to na takav način? Kad mi je sve počelo dolaziti u san, shvatio sam da moram doznati što se dogodilo s ocem pokojnog Marka, za kojeg sam doznao da se zove Petar Oljačić. I ne samo to... Odlučio sam o ovoj sudbini snimiti dokumentarni film koji sam nazvao "Sine moj, poginuo si za domovinu", a angažirao sam i svoju kćer Anu. Tako da, otac i kćer snimaju film o ocu i sinu – kaže Petar Malbaša. Detalji koji su se banjalučkoj obitelji Oljačić dogodile prije i poslije ratnog zločina počinjenih nad njihovim sinom, potresni su. - Višečlana obitelj Oljačić živjela je u Šimićima, pokraj Banja Luke kada su im u kuću banuli četnici. Sa sobom su odveli Petra i njegova sina Marka koji su im, kako se naknadno pokazalo, poslužili kao radna snaga koja im je kopala rovove, a onda i kao živi štit. Nakon Markove smrti njegova se obitelj tek 2005. skrasila u Topuskom, selo Ponikvani. Sudbina je tako htjela pa su se kod Markova oca Petra zaredali moždani udari zbog kojih je bio primoran na smještanje u dom. On je sada u svojoj kući, onako nepokretan. Podmiruje račune koje mu je ispostavio dom, oko 4000 kuna i to s novcem koje dobiva za sina koji je, pretpostavljam, priznat kao civilna žrtva rata. Marko je, naime, sve do 2005. bio pokopan u Livnu, a njegovi su ostatci tek 2005. prebačeni na groblje u Topusko. Sve u svemu, velika, tužna, priča iz rata koju kanim dokumentirati i ostaviti mladim naraštajima – najavljuje svoj projekt energični Malbaša. O financiranju ovog filma kazao je: - Snimio sam dvanaest dokumentaraca bez neke potpore ili fondova pa ću tako i ovaj platiti kako znam i umijem. Nema kod nas interesa za ovakve projekte, ali ja ne dam da ovi dokazi jednog teškog vremena propadnu. Nije da se žalim, ali tako vam je to. Pupovčevim "Novostima" otišlo je 11 milijuna kuna, Documenti milijun do dva milijuna eura... Nema mi druge nego posuditi od njih (smijeh). Ma, šalim se, naravno. Ali, da. Boli činjenica da oni koji ruše moju domovinu i po njoj pljuju fantastično žive. S druge strane, mnogi koji bi i sad za nju umrli prisiljeni su na Caritas – kaže Petar Malbaša, vojnik s kamerom koji je na zavodu za zapošljavanje već 13 godina. Kazao je, ipak, sljedeće: - Prava? Nemam ja nikakva prava. Nisam ih nikad ni tražio, zaboga. Oko mene su ljudi ginuli, ostali bez ruku, nogu. Ja sam iz svega izašao živ i zdrav. A to što mi dolazi u san... To dolazi svakome tko je okusio rat, na ovaj ili onaj način – kazao je Malbaša i iskoristio priliku da pozdravi sve branitelje, a posebno one "koji će Božić provesti u Savskoj" zbog kojih mu, kaže, "srce plače".  

• Autor: Snježana Vučković
• Photo: Screenshoot youtube

Izvorni članak možete pogledati OVDJE