NE ODUSTAJU

Ove jeseni iz Srbije je stigla za mnoge šokantna vijest – u nastavnom programu za osnovnoškolce u potpunosti se negiralo postojanje hrvatskog jezika.

Naime, autori udžbenika “S reči na dela – Gramatika za osmi razred osnovne škole”, koji je odobren od tamošnjeg “Zavoda za unapređivanje obrazovanja i odgoja” (i pisan na temelju preporuka Zavoda), tvrdi se da južnoslavenskim jezicima pripadaju srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik.

Dodali su tek napomenu grafičkom prikazu i naveli da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim/bošnjačkim i crnogorskim!? 

Udžbenike iz strateških predmeta treba pisati samo država

Mnogi su to povezali s najavama predsjednika Aleksandra Vučića, on je kojih pola godine prije nego što će se (za nas) sporni udžbenik ući u upotrebu najavio da će država snažnije uskočiti u obrazovnu politiku.

“Ubuduće udžbenike iz srpskog, povijesti i geografije može pisati samo država“, poručio je lani u proljeće. “Iznijet ću prijedlog Vladi, veliku stvar, a to je da od sada država radi udžbenike iz povijesti, srpskog jezika i zemljopisa. Neće nam više Jasenovac biti samo 10 minuta jednog školskog sata, to okačite mačku o rep”, bio je jasan. 

“Dvojna pripadnost” dubrovačke književnosti

Sada je stigla nova provokacija, no vezana je uz drugi zakon, onaj o kulturnom naslijeđu koji je srpska vlada usvojila prošlog mjeseca. U njemu se navodi da “bibliotečnu građu Srbije” ulaze i “izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno s 1867. godinom”, što zapravo znači da su velikani dubrovačke književnosti Marin Držić i Ivan Gundulić zapravo i srpski pisci. Bazira se to na tezama Vuka Karadžića koji je tvrdio da su svi štokavci Srbi, a otud i posezanje s ovu stranu granice.

No, nije ovo prvi put da kulturne institucije naših istočnih susjeda potežu ovo pitanje. Naime, Matica srpska je u trećem svesku edicije “Deset vekova srpske književnosti” uredno obradila “Poeziju Dubrovnika i Boke Kotorske”,  kasnije i djela Ivana Gundulića i Marina Držića. Glavni urednik edicije akademik Miro Vuksanovića pojasnio je zašto to rade.

“Smatramo da književnost koja je nastajala u Dubrovačkoj Republici, prema specifičnim obilježjima i jezičnoj osnovi štokavskog narječja, ima dvojnu pripadnost, da je istodobno i hrvatska i srpska. Takvo krajnje pomirljivo stajalište proistječe iz znanstvenih radova povjesničara književnosti među kojima su ugledni Dubrovčani Milan Rešetar i Petar Kolendić. Zato smo u našu ediciju uvrstili poeziju starog Dubrovnika, Gundulića i Držića. Također su uvršteni Ivo Ćipiko, Ivo Vojnović, Vladan Desnica i drugi Srbi iz Hrvatske čije djelo pripada i srpskoj i hrvatskoj književnosti. Takva pitanja bolje rješava znanost od politike.”