Srpska pravoslavna crkva nikada nije priznala Hrvatsku 1.dio

04.02.2014. 20:04:17

Istup patrijarha Irineja, inače rođenog kao Miroslav Gavrilović, povodom srpskog Božića, kada je Hrvatsku „rekonstruirao“ na svoj osebujan način, mnogi su doživjeli kao dramatičnu uvredu hrvatske države i naroda. Međutim, oni koji pažljivije prate odnos Srpske pravoslavne crkve prema Hrvatskoj, nisu tim ekscesom uopće iznenađeni. On je samo nastavak velikosrpskog djelovanja SPC u Hrvatskoj po tisućljetnom programu koji se nikada ne mijenja, samo se ponekad izražava tiho ili čak samozatajno, a ponekad gromoglasno. Patrijarh je očito procijenio da je Hrvatska dovoljno oslabljena unutrašnjim već poslovičnim podjelama, da ju se može vrlo glasno „nagaziti“,a da je ona to spremna „progutati“. Patrijarh je djelomično bio u pravu. Imamo „velmože“ koji sa smješkom primaju paljenje hrvatske zastave, podizanje spomenika četničkom šefu iz Borovog sela i još mnogo toga, pa su sa smiješkom popratili i patrijarhov bezobrazluk. Dok je država Srbija, čuvajući svoj kakav-takav međunarodni kredibilitet, službeno priznala Hrvatsku (iako upitno s kolikom dozom iskrenosti), Srpska pravoslavna crkva se nikada nije ni trudila prikazati se barem prema van kao subjekt koji Hrvatsku priznaje kao državu. Zato najnovije Irinejevo „božićno kasapljenje Hrvatske“ nije nikakva novost za one koji barem približno znaju povijest. Naprotiv, patrijarh je „napredovao“ u odnosu na dosadašnje formulacije spomenuvši ipak i Hrvatsku, makar je, s obzirom na njegov regionalni „masakr“ naše države, lijepu našu sveo na područje koje se vidi sa Sljemena, kako su nam ne tako davno poručivali „komšije“ iz Beograda. JESU LI ZAGREB I LJUBLJANA „SRPSKI GRADOVI“? Mnogi su u relativno mirnim vremenima u kojima je zatišje vladalo ne samo glede oružja nego i retorike (riječi), pomislili da se je i Srpska pravoslavna crkva pomirila s postojanjem Hrvatske. Međutim, to je bio samo dojam, a činjenice govore drukčije. Glavna činjenica je sama titula mitropolita u Zagrebu. On je mitropolit (nadbiskup) zagrebačko-ljubljanski i cele Italije. Iz tog naslova sve je jasno onima koji žele razumijeti. Italija svakako postoji i priznaje je čak i SPC. Ali sa Hrvatskom i Slovenijom nije tako. Sintagma zagrebačko-ljubljanski iskomponirana je jednako kao i beogradsko-karlovački (radi se o Srijemskim Karlovcima). Drugim riječima, u retorici SPC Zagreb i Ljubljana su dva srpska grada, samo trenutno nisu u sastavu države Srbije. U dogledno vrijeme to neće biti moguće, ali možda „za nekoliko vekova“, tko zna? POČETAK SEŽE U ANTIČKA VREMENA Kada se zaviri u duboke vode prošlosti, postaje očito da SPC djeluje na davno donesenim principima od kojih ne odstupa nikada, bez obzira na to je li država Srbija jaka, slabija, ovisna, okupirana, ili je trenutno uopće nema, jer i takvih perioda je bilo u njezinoj povijesti. Zapravo je crkva glavni nositelj projekta velike Srbije koji je taj projekt osmislila davno prije Garašanina i još davnije prije Srpske akademije (SANU). Ona ga u praksi provodi i podržava bez kompromisa i prekida u djelovanju kroz cijelo jedno tisućljeće. Srbijanski kompleks manje vrijednosti, iz kojeg se generira težnja za nerealnom veličinom, potječe još iz antičkog doba. Tada su se Hrvati, nakon višetisućljetnih migracija širom Azije, nastanili na područjima današnje južne Poljske, sjeverne Slovačke i zapadnih dijelova Bjelorusije i Ukrajine. Hrvatski narod bio je brojan i moćan, sposoban zaustavljati stalne prodore agresivnih i svaki put sve bolje organiziranih azijskih vojski na prodoru prema današnjoj Europi. S druge strane Srbi su živjeli na današnjoj granici Njemačke i Poljske, uz rijeku Labu, gdje i danas živi srpska manjinska zajednica poznata kao Lužički Srbi (Lausnitzer Sorben). Iako je teško doći do egzaktnih činjenica iz tog davnog doba, posredno se mnogo toga može zaključiti. Srbi su vjerojatno živjeli u tijesnoj vezi s Germanima, o čemu svjedoči i njihovo ime Jovan, što je samo minimalno izmijenjeno germansko ime Johann, inačica latinskog imena Iohannes. Vjerojatno su Srbi barem u nekom periodu priznavali vlast Rimljana, o čemu svjedoče latinske iskvarenice u njihovom jeziku kao što su parče (latinski pars = dio), ili geđa (latinski gea = zemlja, dakle čovjek koji obrađuje zemlju ili seljak). Kod Hrvata nema tih utjecaja. Moguće je da je tadašnje slabašno srpsko pleme već tada razvilo kompleks manje vrijednosti u odnosu na moćni antički hrvatski narod. HRVATI SUZBILI AVARE, SRBI STIGLI U RAŠKU Ključni trenutak koji je promijenio povijest oba naroda bio je najopasnija dotadašnja navala azijske sile, a to su bili Avari. Oni su bili toliko moćni, brojni i moderno organizirani, da su zaprijetili cijeloj tadašnjoj Europi koja još nije razvila nove države na ruševinama umirućeg Rimskog carstva. Budući da su Bizant i antička hrvatska država bili na prvoj crti u odnosu na Avare, bilo je prirodno da se zajedno brane. Ta obrana je bila duga i mučna, ali je na kraju završila pobjedom Bizantinaca i Hrvata. Avari su kao etnički entitet potpuno nestali, a Hrvati su zavladali golemim prostorom od istočnih obronaka Alpa do sjevernog dijela današnje Albanije. Zajedno s Hrvatima i Srbi su premijestili svoju lokaciju (osim jednog dijela njihovog tadašnjeg pučanstva koje je ostalo na Labi). Budući da nisu imali vojnu snagu sposobnu nositi se s velikim silama tog doba, tražili su, baš kao i na Labi, mjesto pod suncem negdje u „zavjetrini“. Ali za razliku od antičkog vremena kada su se od azijskih sila štitili zapadno od Hrvata, ovaj put su krenuli na istok, vjerojatno u strahu od snažnih germanskih vojski koje su harale bivšim rimskim provincijama. Svoju srednjovjekovnu državu smjestili su dakle između Hrvatske i Bizanta, na relativno malom području koje oni i danas zovu Raška, a inače je poznatije po turskom imenu Sandžak (glavni grad Novi Pazar). Nisu se bojali ni Hrvatske ni Bizanta videći da ih oni ne namjeravaju vojno napasti. U svom uvjerenju da su si time osigurali mir prevarili su se utoliko što su zaboravili na Bugarsku. BUGARI „ZBRISALI“ SRBIJU Ambiciozni bugarski car Simeon imao je ideju da postupno dokrajči dekadentno Bizantsko carstvo i da on i njegova Bugarska budu glavni na tom području koje danas zovemo Balkan. Kao pragmatični vladar najprije je napao najslabijega, a to je Srbija. Njegova pobjeda bila je potpuna. Srbiju je izbrisao s lica zemlje, a sve Srbe do kojih je uspio doći zarobio je i odveo u Bugarsku vjerojatno da bi ih tamo asimilirao. Ipak, jedan dio Srba uspio je prijeći Drinu i skloniti se u Hrvatsku u kojoj je prvi hrvatski kralj tada bio Tomislav. On im je pružio utočište (danas bismo rekli azil). Simeon je iskoristio tu činjenicu kao povod za napad na Hrvatsku. Međutim, moderno organizirana Tomislavova vojska iznenadila je Bugare i nanijela im tako težak poraz, da se od njega nikada nisu toliko oporavili da bi postali dominantna regionalna sila. Ubrzo su umrli i Tomislav i Simeon, što su iskoristili Srbi i obnovili svoju državu Rašku. Međutim, ostala im je trauma, tj. sjećanje da su u jednom periodu ostali bez ikakve države. Od tog trenutka zaključili su da im se je to dogodilo zato jer je Srbija mala. Da se ne bi ponovilo, Srbija mora biti velika. Ali kako to učiniti, nisu mogli dokučiti neko vrijeme. STEFAN I DUŠAN PRAVE PRVU VELIKU SRBIJU U srednjem vijeku države su se slobodno širile i propadale u odnosu na svoju vojnu moć, tj. po načelu da velika riba jede malu. Ipak, Srbiji je trebalo oko dva stoljeća da postane koliko-toliko „velika riba“. Takvom ju je učinio prvi srpski kralj Stefan zvan Prvovenčani, kome je papa Honorije III. 1217. godine priznao kraljevsku čast. Očito je dakle da su Srbi još priznavali duhovno vrhovništvo pape. Ali samo dvije godine kasnije je Rastko Nemanjić, poznatiji kao sveti Sava, postao prvi srpski arhiepiskop, dakle papi je „dao nogu“. Tako je postigao važan cilj. Bilo koji čovjek kada prihvati tu vjeru automatski postaje Srbin. Stefan je ognjem i mačem gazio susjedne krajeve, najprije Duklju (danas Crna Gora), zatim Travuniju (istočna Hercegovina), pa Zahumlje (zapadna Hercegovina) i na poslijetku Paganija (zaleđe Makarske). Unatoč vojnoj moći i rascjepkanosti rubnih hrvatskih pokrajina, Stefan baš i nije jako proširio svoju državu na zapad. Morao se je povući iz većine pokrajina koje je u prvi mah zauzeo. (nastavlja se)   Mario Filipi Izvorni članak možete pogledati OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.