Kada Hrvatska treba proslaviti Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja, te obilježiti 27. godinu VRO „OULJA 95“, i kada bi sve događaje nabrojali, pitam se jesu li to oni događaji iz 1990. godine. Godine kada su pobunjeni Srbi uz pomoć tzv. JNA pripremale rat u Sloveniji, potom u Hrvatskoj i na kraju u Bosni i Hercegovini. Što se sve točno odvijalo kronološki nećemo opisati jer dokumentarni film traje sat i 10 minuta, ali ga možete pogledati u emisiji „Jugoslavija 1990. godina“ u produkciji HRT-a. 

Trebali li tražiti krivca u ovom svirepom događanju ovih dana, možemo samo reći da su svi na državnom proračunu, a jako se bore protiv hrvatske samostalnosti. Documenta, Inicijativa mladih za ljudska prava i ine druge organizacije, pokreti, inicijative, a sve pod pokroviteljstvom SDSS-a, SNV-a na čelu s Miloradom Pupovcem.

Jadnik ili Plačko, krenuo je u boj, a ima i pravo. Dozvoli mi se sve što hoće. Devojčica iz kolone, Anja Šimpraga je tu koja ima sada ulogu podpredsjednici Vlade RH-a. Pa nije ona Boris Milošević, ipak ona je „stradalnik“ u Domovinskom ratu. Svi znamo kako je je rat započeo i tko je imao kakve ambicije, tj. tko je htio stvoriti „Veliku Srbiju“.

Bombardiranja, raketiranja, palež, masakri, koncentracijski logori, smaknuća, nestali ….pa je li selektivno granatiran Vukovar, Osijek, Pakrac, Lipik, Daruvar, Zadar, Dubrovnik. Sjećate li se raketiranje gradića Barsca (Barč) u Mađarskoj. Odmazda ili osveta, dodajmo tome i u dva navrata raketiranja Zagreba. Je li Virovitica bila vojni cilj? Nije, pa i nju su bombardirali zrakoplovi tzv. JNA. Što je strateški važno bilo u Koprivnici? Gradovi koji nisu ratom obuhvaćeni, ali su zasuti raketama.

Puno toga ima što nema smisla s ratnim događajima, ali Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Ratko Mladić i mnogi drugi u svojoj blesavoj tinatri imali su samo jedno. Etničko čišćenje i genocid ne srpskog naroda. U Ono doba samo Srbi i Crnogorci. Nema nikog drugog. Čisti četnički pokret i stvaranje „Velike Srbije“.

Ovih dana ima mnogo događaja, ajde recimo od namjerne provokacije predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, koji kakti htio  u privatni posjet Jasenovcu. E da nebi. Postoji protokol za ulazak u Republiku Hrvatsku, a pogotovo za vođe neke države. I dok se odmah diglo perje u Srbiji, a svi su svjesni da dolaze državni blagdani i da je ovo čista provokacija, ajde molim vas, u dogovoru s Mišom Popovcem. Pa što od njega nećemo još doživjeti, no vidjeli smo ovih dana i u Srbu i u Deringaju, a i u Zagrebu, možda još negdje. Udruge ili organizacije razne, ali samo jedan nalogodavac. Milorad Pupovac i SNV.

Provokacija za provokacijom, svi ovi što su ove dane radili neke skupove ili prosvjede, pitam, kako dobivaju novac iz državnog proračuna hoće li se pokloniti žrtvama u Domovinskom ratu, onima koji su pali za slobodnu Hrvatsku, da pitam, hoće li izvijestiti hrvatske zastave, ipak to im i Zakon nalaže. No uglavnom oni to ignoriraju, jer eto oni su opet ugroženi, oni su ovo ili oni, samo traže svoja prava, a obaveze zaboravljaju. Isto tako dok pobunjeni Srbi koji su za vrijeme jednog dijela okupacije Hrvatske bili u radnom odnosu, danas olako to upisuju u radni staž, pretvaraju u mirovine, a tu najbolje prolaze bivši oficiri JNA. Veljko Džakula ide i korak dalje, pa za svoje Krajišnike traži status hrvatskih branitelja. Ajde Veljo, ne kaki.

Provokacijama nikad kraja, ali ove godine su pretjerali, pa ću ih podsjetiti na neke stvari:

Ističući da su pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski narod i građani potvrdili svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suverene i demokratske države,

smatrajući da su teme­ljne vrijednosti Domovinskog rata jed­no­značno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske,

polazeći od potrebe da Republika Hrvatska upravo na zna­čaju i teme­ljnim vrijednostima Domovinskog rata osigura svoj miran i nesmetan sveukupni demokratski razvitak,

potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

izražavajući vo­lju Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, da nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna i suverena država nije spremna stupati ni u kakve jugoslavenske ili balkanske državne saveze,

radi zaustav­lja­nja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabri­njavajuće­g polarizira­nja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne pos­ljedice, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora donosi

DEKLARACIJU

O DOMOVINSKOM RATU

1. Stvara­njem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su sto­ljene tež­nje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na teme­lju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom vo­ljom u Ustavu iz 1990. godine da teme­ljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštova­nje prava čovjeka.

2. Republika Hrvatska vodila je pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.

3. Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslo­bo­dilačkim vojnoredarstvenim operacijama »B­ljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reinte­gracijom hrvatskog Podunav­lja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zem­lje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približava­nja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu.

4. Teme­ljna vrijednost Domovinskog rata jest uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelova­nje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcionira­nje državnih tijela kao najbo­lji način za da­lj­nju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.

5. U skladu s teme­ljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim branite­ljima, obite­ljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za ­njezino stvara­nje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.

6. Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina poči­njenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primje­njujući načela individualne odgovornosti i kriv­nje.

7. Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branite­lja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Klasa: 021-16/00-04/06
Zagreb, 13. listopada 2000.

 U samoj Deklaraciji dovoljno je rečeno, a vi Srbi, ne prijetim, već ću vam ukazati odnosno preporučiti da pročitate i poslušate pokajnički govor premijera „SAO KRAJINE“, Milana Babića, koji je u Haaškom tribunali priznao krivnju, a za to pronađen je mrtav u svojoj čeliji.

Milan Babić je od 1991. do 1992. obavljao dužnost premijera/predsjednika vlade samoproglašene 'Srpske autonomne oblasti' (SAO) Krajine, a zatim predsjednika 'Republike Srpska Krajine' (RSK) u Hrvatskoj. Sudjelovao je u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Bio je svjestan toga da se čine zločini kao što su zlostavljanje po zatvorima, deportacije, prisilno premještanje i uništavanje imovine te je znao je da se tijekom prisilnog premještanja ubijaju civili. Podržavao je i sudjelovao u vojnom zauzimanju teritorija, te poticao i pomagao nabavku oružja. Izjasnio se krivim i pristao da svjedoči pred Međunarodnim sudom u predmetu Milošević. Osuđen je na 13 godina zatvora. Milan Babić pronađen je mrtav 5.3.2006. u 18.30 sati u svojoj ćeliji Haaškog suda. Prije toga je svjedočio kao svjedok optužbe protiv Momčila Krajišnika i Slobodana Miloševića.

I stoga, ako vam nije po volji, nitko vas ne tjera, ali ne paše li vam, otiđite majci Srbiji, jedva čekaju da dođete. Provokacijama je DOSTA!