STALJIN - OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti. Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava). Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog. Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u "Oktobarskoj revoluciji" nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik. Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala. Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u "komunističko carstvo", a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu. Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju). On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s "trulim imperijalističkim Zapadom", nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan "Barbarossa". Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi. Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor. Tako je nacistički saveznik silom prilika postao "antifašist" i krvnik Trećeg Reicha. Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: "Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna - statistika". Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: "U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti". Od tada nadalje, sve je podredio tomu. Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji  kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja. Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari - pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice. Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima - hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju. To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti. Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije "animalizirala" one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao "krvožedne zvijeri", "krvopije", "parazite", a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice. Edvard Radzinsky u svojoj knjizi "Staljin" usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio. Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi. To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.   Zlatko Pinter