Stara srpska udica

Ne ću vas tupiti s prosvjedima u Hong Kongu jer to slušati, već boli. Namjeravao sam šire pisati HOSo tome što nam trajno zabacuju i tovare te na što se mnogi prostodušno i u najboljoj namjeri hvataju, namičući tako stari jaram na hrvatska leđa. Opet je aktualan ratni poklič časnih HOS-ovaca, Za dom spremni, jučer je to bio Bleiburg, a prekjučer Jasenovac. I tako u krug, svake godine. Uostalom, i samoga Ivicu Račana zvali su ustašom. Jer, sve što je hrvatsko je ustaško, zar ne? Čak i stotinu i petnaest (115) Hrvata u Yad Vashemu isto su, naravno, ustaše. Medijski je prostor ograničen stranicama ili minutažom. Ako se on udbo-srpskim podmetanjima i napadima na Hrvatsku pretrpa i zaguši, ne će biti prostora da se odbace napadi na Hrvatsku. Ne će biti vremena da se netko glasno zapita koliko već desetljeća stoji ogroman spomenik žrtvama u Jasenovcu? Zbog jednoga logora. Da netko napokon postavi pitanje gdje je spomenik židovskim žrtvama u Beogradu, u Srbiji, u kojoj je za Nedićeva fašizma bilo mnogo logora, a najpoznatiji su Sajmište i Banjica. Dva najveća logora. Kada je to Srbija podigla spomenik tim žrtvama? Pokazali su i s koncentracijskim logorima za Domovinskog rata, uvijek isti fašizam. Kada se to službena Srbija ogradila Judenfreiod Nedićeva, Miloševićeva, ukupna svojeg fašizma kroz Srpsku pravoslavnu crkvu? Srbija je (još uvijek) na Judenfrei pozicijama i nikoga to ne smeta. Ali smeta samostalna i europska Hrvatska. Da se o srpskim fašističkim okupacijama i zločinima ne bi progovorilo u Saboru i ne daj Bože u Europskome parlamentu. Da se ne bi uvjetovalo ulazak Srbije priznanjem agresije na Kosovo, Sloveniju, RH i BiH, da ne bi morali priznati i otkriti gdje su skrivena sva masovna grobišta s hrvatskim braniteljima, ali i starcima, ženama i djecom. Da se ne bi previše pitalo za Vukovar, bolnicu, za šesti autobus. Svemu tome služi srbijanska udbaška, četnička i fašistička podvala o ZDS-u. A kad nije Za dom spremni onda je tema blaženi kardinal Stepinac... Ne kažu nam samo jednu „sitnicu“: koliko ih je u Jasenovcu u brojkama ubijeno za Pavelića, a koliko za Tita? Ne kažu koliko je kardinal Stepinac spasio svih ljudi, Paveliću unatoč? Ne pita se nitko zašto se šuti da su Židovi morali napuštati poslijeratnu Titovu Jugoslaviju? Ali nisu mogli otići za Izrael prije nego su se pod prisilom, vlastoručnim potpisom, morali odreći svega što su imali, u korist države Srboslavije. U stvari za crvenu buržoaziju, komunjarske glavešine. U Hrvatskoj su tri riječi problem i zločin, a izlizane optužbe nisu. Da bi se Hrvati vječno dijelili i klali, podmeće nam se  Braniteljioptužba za časni pozdrav Hrvatske vojske, HOS-a, Za dom spremni. Pobjednički poklič. Jer, treba sve hrvatsko uvijek iznova vući po blatu. I Domovinski rat i hrvatske branitelje i Hrvatsku vojsku i pobjedu e da bi na red napokon mogla doći i sama ogoljena hrvatska sloboda i suverenitet s kojim se hrvatožderi i zločinci nikako pomiriti ne mogu. I nikada se ne će. Pogotovo što trenutna vlast u Hrvatskoj, ni predsjednica ni predsjednik Vlade nikada nisu javno raščistili: je li Za dom spremni HOS-ov legitimni poklič i na zastavi i na grbu, kao postrojbi Hrvatske vojske? Ili nije? Izmišljena fašizacija ključ je svih srpskih optužbi, da se u Hrvatskoj napokon ne bi postavio legitiman zahtjev da se pročešlja famozna abolicija. Ali i da se ne odreknemo zločina u tzv. antifašizmu, da se ne odreknemo napokon mega-zločinca Tita, da se napokon zabrane vrijeđanja žrtava Bleiburga i da se osudi to tzv. antifašističko, „bolje sutra“. Ono za što smo si sami krivi to je da počesto nasjedamo, dokazujemo starost pozdrava, dokazujemo hrvatski grb, prokazujemo eklatantne mitove o Jasenovcu. Radimo uzaludno, upravo ono što hrvatožderi i udbaši i izdajice baš i  Jasenovachoće: da se zapetljamo, posvađamo i stalno branimo. Da smo stalno u defenzivi, da se igra na našoj strani, da se ne bavimo suštinskim, domovinskim pitanjima. Nemamo se mi nešto posebno ni za što braniti, neka se svi pozabave vlastitim pragom i tamo metu. Kako zbog fašističkih režima u Srbiji, dva puta: za Nedića, za Miloševića, pa tako i dan danas, tako i u inozemstvu. Posvuda po Europi gdje su postojali fašistički režimi, kvislinški režimi i masovna ubijanja Židova i Roma i prvenstveno protivnika naci-fašizma. Da je fašizam na sceni u Hrvatskoj svi bi ovi zečevi već odavno bili na traktorima. Oni bi bili ti koji se iseljavaju. Skokovito. A ne hrvatska mladež. Neka se okrenu budućnosti. Hrvatska se mora otkinuti i iskoraknuti korak naprijed, kao što se nije dala ucjenjivati, nije slušala optužbe i othrvala se nepovjerenju izvana i iznutra pred pobjedničku Oluju i sve druge oslobodilačke operacije pobjedničke Hrvatske vojske u čijim su (prvim) redovima srčano ginuli odlučni HOS-ovci. Dali nemjerljivu žrtvu. Zato da bi danas i pupovci i štrpci uredno primali ustaške kune? Ne će ih odbiti ne bojte se, ali Hrvatska ih država trajno žulja. Sadašnji naraštaj evo već gotovo punih trideset godina..., a njihove djedove i njihovu militantnu i agresivnu Srpsku pravoslavnu crkvu, žulja višestoljetno. Među nama, kažu, sve same ustaše. Od Vardara pa do Triglava. Izgubljen suverenitet Namjeravao sam, kažem, pisati samo o tome, ali onda je bubnjiće nacije probio pad sustava. U petak u 17,30 na portalu Večernjeg lista objavljena je vijest o probijanju osiguranja (i) predsjedničine obitelji. Iako su vijest prenijeli i mnogi drugi mediji, Jutarnji nije. U subotu prijepodne udarna je vijest skrivena i na Večernjakovu portalu. Slučajnost do slučajnosti dakle... No, ostala je na brojnim drugim portalima koji nisu pod paskom vlasti. Internet je srećom preširok medij da bi ga se dalo ušutkati kao tiskovne ili elektronske medije. Toliko o profesionalnom novinarstvu. Zanimljivo da se nitko iz policije, šaljući vijest u medije, nije prvo „posavjetovao“ s politikom. Samo potpuni naivci vjeruju da su dva osiguranja, najviših hrvatskih dužnosnika (probijena u manje od deset dana) tek čista slučajnost. Prvo je palo osiguranje bivšeg državnog odvjetnika Dinka Cvitana, a sada i same predsjednice Republike Hrvatske. U prvom slučaju provale, navedeni su otuđeni predmeti (pištolji), a u drugom je slučaju policija zatajila što im je sve otuđeno. U oba slučaja, širina skandala, naravno, premašuje golu pljačku iz koristoljublja. Postavlja se dakako pitanje hrvatskim obavještajcima gdje su bili i što su radili kad nisu u stanju spriječiti ovakve duboke proboje sigurnosnog sustava države. Jer, nisu proboj učinili obični lopovi. Nisu ga počinili ni samo lopovi koji su u stanju tako nešto izvesti protiv najviše razine osiguranja u državi. Nisu se ti verzirani agenti slučajno našli na  KGKmjestu baš kad je osiguranje Cvitana i predsjednice popustilo na trenutak. Oni su očito duže vrijeme pripremali napad, motrili osiguranje i čekali, a da to nitko iz hrvatskih službi nije ni primijetio. Suvišno je, u ovom teškom skandalu, sada ići dalje pa se pitati nije li osiguranje puklo i možda udareno iznutra? Očito je dakle da počinitelji nisu samo obavili provalu u sustav, oni su se drsko odlučili na izbijanje prstena najviše državne sigurnosti da bi poslali dvije opasne poruke. Prva je: niste sigurni, možemo vas „skinuti“ kad god hoćemo.  Druga je: vaše vrhunsko državno osiguranje za nas je putar, prolazimo kako i kad hoćemo, za nas ste obične ofce (sa velikim F). Jasno je kako ne samo da je državna sigurnost odavno probijena (još s Mesićevim odavanjem svih transkripata iz predsjednikova ureda), već se ekipa koja ruši sigurnost hrvatske države sada već toliko osilila da se pokazuje javno. Smije nam se svima u brk. Zbrojimo li dva i dva, jasno je da mediji pod kontrolom politike čine sve da ova vijest nestane s radara (prvo Jutarnjim) koji ju nije ni donio. Upitno je i probijanje Facebook zaštite djelatnice MVP-a Mađarević i u ovome kontekstu dolazi kao želja da se  MVPdestabilizira i hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova te da se ono bavi samim sobom a ne dužnostima koje su mu u opisu djelovanja. Probiti osiguranje bivšeg glavnog državnog odvjetnika, a sada i predsjednice RH završni je čin gubitka državnoga suvereniteta jer ako te ekipe mogu do najviše štićenih osoba, ako njih mogu zastrašivati, onda im je sve otvoreno.  Nitko sada ne bi volio biti u koži Cvitana i predsjednice, kojima je poruka jasno odaslana i koji su pretvoreni u otvorene mete ili „sjedeće patke“, kako kažu snajperisti. Proći će još mnogo vremena prije nego li napadnuti i označeni povrate povjerenje u osobno osiguranje. Kad se probije osiguranje predsjednice, kad je ona meta, to nije kao da je puklo pa zamijenjeno staklo, pa je sve kao i prije. Kad pukne osiguranje predsjednice potrebno je mnogo vremena da bi cijela hijerarhija sigurnosnog i policijskog osiguranja ponovno stala na noge ali s novim ljudima i novim metodama. Obavještajna zajednica pak, nešto je mnogo osjetljivije i kompliciranije... Sve ovo, dakako je i jedna od najvećih nacionalnih sramota. Javor Novak/hkv.hr