Rekoše jučer da se Jasenovac s Blajburgom usporediti ne može. Kao  da ljudi nemaju iste kože. Kao da krv svima ista nije. Valjda crvena.  Teško da ću znati. Meni je pustili nisu... Mene je na grudima stiskala  mati, kad su nas u okno rudnika slovenskoga utjerali... Ona se pitala ne  radi li se o šali. Bila sam jedno dijete od dvjesto, kažu, tristo tisuća Hrvata.. koje ubili su nakon rata. Ustvari imaju pravo doista Jasenovac i  Blajburg nisu isto. Ovih naših jama ne zna se broj... Vojska je.. KNOJ,  radio kao stroj. U svakom gradu utrpao je u njih pristojan broj, svih koji  su protiv njih bili. Uredno. Čisto. Ne kao u Jasenovcu,  kako kažu, toljagom, nožem... Ovdje je to brže išlo i više je krvnik, doista više, mogao  ljudi učiniti da ne diše. Evo nas su u rudnik utjerali... Rudnik za koji dugo u svjetu nisu znali... Žive zazidali... Pa poslije pedeset godina iskopali, neki su nas dobri ljudi otkopali... Mislili su otprva da smo umorni bili... Jer svi smo razjapljenih ustiju vječni sanak Usnuli... Da sretna sam  ja bila, kažem nisu nas tukli, niti klali, samo su neke žicom vezali...  Naslagali... Nisu nam ni kao njima lagali. Znate ono idete u Logor radni...  Mi smo odmah znali... Kamo. Kuda. Kako. Ubit će nas odmah. Tako. Ubijali su lako. Velika je to masa ljudi bila. Posao je to bio stresni...  Uski su to tuneli bili pretjesni... Ugurali su nas preko broja... I sve je zemlja to u se usisala, skrila. Sve nas, kazali su za me, dijete... "Istog je to  soja". Nikako do zraka... Hvala bogu umrla sam do maminih nogu...

Nova kulturna sila

A uporno su tvrdili da nisu ubijali djecu.. trudnice... Žene... Kažu Dobri ljudi.. ostale su mi kike.. pletenice.. upletene. Ma ja sam imala u  svemu tome sreće... Kažem nitko me nije dirao... Ne kao onu po priči  seku... Prvo ju je cjela brigada silovala... A onda ju je drugarica neka..  klala.. pa je i to bilo malo.. rascjepaše je cijelu... Nešto je i na stolu ostalo. A krivica joj je u njoj ta što se odala.. kažu što je dijete ministra  kulture bila. I to nije krila... Kulturno ju je odradila.. nova kulturna sila...  Druge su uredno metkom u potiljak tukli.. a ovi bi padajući u jamu jedni druge za sobom vukli. Tako su neki pali živi.. a unda se preko mrtvih do vrha jame probili... Sami su to govorili... Danima šumama lutali..  ne bi li spas našli... Kakav su stroj stvorili KNOJ... Ne Jasenovac se sa  tim strojem mjeriti ne može.. točno je to i ne daj Bože. Veliki Tjedan... I  broje se postaje naše... Veliki tjedan, dječaci su kadetske škole u Zagrebu završili svoj život, petnaestogodišnjaka, život đaka bijedan.. pobiše  ih brzo... Bez milosti... Tu Školu vojnu prepunu hrvatske "gadosti"... Brzo ih pokopali. Zemlju poravnali... Znati nikom nisu dali, a onda su  nad njima dugo godina nogomet igrali... Ne, ne može se Jasenovac  mjeriti sa toliko Hrvatskih Jama.. ne može gospodo. Jer točno govori  čovjek... Ne, ne laže živu istinu kaže. Drugačije tvrditi. Bilo bi umrijeti  od srama.  Da puno više Vojska pobjednika ljudi strpala u puno više je   jama... Puno puno više. Gumica to bome ne briše... Ali danas kad to  kažeš.. kao da te  sram.. kao da lažeš. A pobrojite samo Velike jame...  Pobrojite samo one Tezna, Macelja, Zidanog mosta, Zagreba. Mariborskih rovova... Hrvatskih sporova... Kolike su tamo kosti... I svi su to bez  duše "Kažu Bili Krminalci", baš svi koji su se predali. Jer i da je suda bilo. Kome bi se to tilo. Trošak je to... Huda jama.. svima nama. Osim onima koji oružja nisu bacili.. koji su se tukli.. i na kraju preko Alpa izvukli.

Narod je bježao

Da čovjek govornik onaj u Jasenovcu pravo ima... Ne može se to mjeriti... To u Jasenovcu bilo je primitivno.. ovima s nama to su naspram  tome obavljali divno... Kažem ja dijete curica.. imala sam sreće.. pozdravljala sam svakog od njih. Pristojno... Al' nitko da mi riječ reče...  Uzeli nas.. utrpali u okno ugljenokopa. Zazidali.. zid i sprijeda i sa boka... Odbrojeni rekoše nam odmah.. svi su vaši dani. Gospodin je istinu  u Jasenovcu rekao... Moje je poštovanje stekao.. jer ja sam bila cura mala.. što sam o tom ratu znala.. kao i ovi kadeti.. djeca.. kao taj narod što  bježao je ka Europi.. šta je znao... Ali na kraju je saznao... Sve su to ovi  KNOJ-a u ratu Domovine ponovili.. dok su ranjenike iz Vukovara odvodili... Zarobljenike.. Vojnike – civile.. bez sile.. metak u glavu... U Škabrnji .. Lovasu.. Marincima.. Dalju... I tko će znati.. jer to su majstori za  operacije one koje se zovu NESTATI. Čovjek iz Jasenovca rekao je istinu. Ne može se Jasenovac sa Blajburgom mjeriti.. ne može... jer ove su krvnike iz Jasenovca gotovo sve lovili.. polovili.. i još ih love... Još ih sude. Osudili. Objesili. Strijeljali... Te  crne primitivne totalitariste... A ovi što nas podaviše.. vezane u jamu  uvališe. Ta OZNA, ta UDBa... Taj Knoj, taj fini soj.. nikad nitko procesuirao nije... I on, moj krvnik, ni danas svoj ponos ne krije.. niti neće...  Takva sam ja djevojčica mala.. što bez kisika je u rudokopu ostala.  Sreće... Hrvatski križni put.. Uskrs stiže.. A pravda. A istina polako  gmiže... Ako joj i gmizati ne zabrane...Al iskaću iz zemlje svako malo rane... To skriti ne mogu... Tako je to po Isukrstu našem... Jedinom Bogu...  U Jasenovcu je napokon netko istinu rekao.

Svaka rana peče

Mrzim sve totalitariste.. sve te u suštini bića svoga iste... Negatore  Čovjeka i Boga... Žrtva je nevina žrtva. Bez obzira na vjeru, naciju, boju  kože... Svaka bol je ista... Svaka rana peče... Svak mora osuditi zločin..  očistiti smeće... Da se ne ponove ni Jasenovac ni Hrvatske jame.. svjetovi ludila.. svjetovi tame. Uskrs će skoro.. Veliki je tjedan.. Stavite negdje za djevojčicu ovo. Cvjetak jedan. Pa makar bili njeni krvnici... Znam  vama se nije niti neće suditi... A ONA ĆE SE I DALJE do zraka, svjetla..  do istine truditi... Makar joj usta razjapljena bila... Dijete je to... Djevojčica mila.